Umjetnost kao terapija: Što me gluma naučila o bivanju čovjekom

Igra upogonjena znatiželjom svojstvena je nama kao ljudskim bićima (i ne samo nama) te je nužna za našu emocionalnu dobrobit. Nije riječ o fazi koju nam je namijenjeno prerasti iskoračivanjem iz djetinjstva, već o urođenoj potrebi koja nikamo ne nestaje – u teoriji bi samo trebala promijeniti manifestaciju, sukladno našim specifičnim interesima i strastima, a u praksi nas se polako, ali sigurno, uvjetuje da je skroz napustimo kako bismo se ukalupili u „svijet odraslih“. Pa premda sustavi i strukture od kojih je sazdano naše društvo čine sve da nam ubiju volju za igrom ta potreba tinja u svakom pojedincu, poput plamena koji tvrdoglavo odbija biti ugašen.

Svaki kreativni pothvat rađa se iz znatiželjnog „što ako?“ i katapultira u postojanje osjećajem zaigranosti koji podrazumijeva da ne znamo „što iduće slijedi“. Taj manjak znanja o tome „što dalje“ ono je što nas motivira da istražujemo i isprobavamo nove mogućnosti kako bismo osmislili, stvorili ili proizveli nešto što do tada nije postojalo u točno tom obliku.

Bez takvog pristupa, ništa novo nikada ne bi nastalo.

Bez igre, ništa novo nikada ne bi nastalo. Od projekata preko izuma pa sve do umjetnosti.

Što me gluma naučila o bivanju čovjekom

Kada sam 2010. upisivala četverogodišnji program jednog zagrebačkog glumačkog studija, naša trenerica je izjavila: „Vi ste odrasli ljudi koji imaju dozvolu igrati se. Nije li to prekrasno?“ Ne samo da je bilo prekrasno, već sam u tom trenutku shvatila sljedeće: ako je igra urođena nam potreba i preduvjet za bilo kakav stvaralački čin, onda će učenje toga kako „dobro glumiti“ biti tek nusproizvod dubinskog povezivanja s time što sve znači biti – čovjek.

Slijede neke od stvari koje me gluma – dakle, igra – naučila o bivanju čovjekom. A „dobro glumiti“ najmanje je značajna od svih.

Ako pristupim bilo kojoj situaciji ili interakciji (tj. monologu ili sceni) razmišljajući o tome kako ću nešto izvesti ili kako ću se prezentirati, propuštam priliku da se istinski povežem sa samom sobom i s drugima. Propuštam priliku da stvarno vidim, čujem i osjetim osobu preko puta te da primijetim na koji način sve što vidim, čujem i osjetim utječe na mene – kako bih iz te istine mogla autentično reagirati. Također propuštam priliku omogućiti drugoj strani da stvarno vidi, čuje i osjeti mene. Riskiram ostati u narcističkom balonu. Istina, „izvođenjem“ i „prezentiranjem“ mogu zavarati druge i time sebe zaštititi od odbacivanja (jer ne možeš odbaciti ono čemu nemaš pristup), ali time ujedno sebe osuđujem na osjećaje samoće i odvojenosti čak i kad sam u sobi punoj ljudi. Ili na sceni punoj glumaca.

I istovremeno: naravno da mi neće uvijek poći za rukom ne izvoditi ili ne prezentirati (se), niti je u tome poanta. Nekada nemam kapaciteta stvarno vidjeti, čuti i osjetiti osobu preko puta. Nekada ne mogu podnijeti da se mene stvarno vidi, čuje i osjeti. Nekada mi treba da se zaštitim od odbacivanja. Nisam niti robot niti nadčovjek. Dovoljno je stremiti. Dovoljno je. Ne postoji ništa ljudskije od toga.

Ako prestanem pristupati sebi, drugima, bilo kojem području interesa ili bilo kojoj situaciji s početničkim umom, prestajem rasti. I prestajem biti u stvarnosti. Jer ako pristupim točno ovom trenutku sa stavom da znam sve što se o njemu može znati, lažem samoj sebi i ne učim ništa novo. Ako pristupim nekom području interesa sa stavom da o njemu znam sve što se o njemu može znati, lažem samoj sebi i ne učim ništa novo. Ako pristupim nekoj osobi sa stavom da znam sve što se o njoj može znati, lažem i sebi i njoj i propuštam priliku za pravim kontaktom. Drugim riječima, ne učim ništa novo. Na prvu možda zvuči paradoksalno, ali bez početničkog uma nemoguće je postići istinsko majstorstvo. Ne samo majstorstvo u umjetničkom ili tehničkom smislu, već i majstorstvo u odnosima – i s drugima i sa samom sobom. Moram biti voljna istoj vježbi, istoj sceni, istoj situaciji, istoj osobi i u konačnici sebi samoj, pristupiti kao da im pristupam po prvi put – jer im i pristupam. Kao što je nemoguće dva puta ugaziti u istu rijeku, tako je zapravo nemoguće odraditi istu vježbu, vježbati istu scenu, voditi isti razgovor s istom osobom i osjećati istu sebe. Neminovni protok vremena je taj koji mi garantira konstantnu mijenu, čak i ako je ja ne primjećujem.

I istovremeno: naravno da mi neće uvijek poći za rukom pristupati životu s početničkim umom, niti je u tome poanta. Nekada mi ne treba da učim nešto novo. Nekada nije nužno da rastem. Nekada je okej da lažem sebi. Nekada nisam sposobna za ikakav kontakt. Nisam niti robot niti nadčovjek. Dovoljno je stremiti. Dovoljno je. Ne postoji ništa ljudskije od toga.

Ako donesem sud da je druga osoba (tj. lik kojeg tumačim) na neki način loša (što znači da sebe vidim kao dobru), nastavit ću potiskivati dijelove sebe koje mi ta osoba (lik) neminovno zrcali i time samo povećavati raskol u meni i izvan mene (a u kontekstu glume, neću biti u stanju autentično utjeloviti taj lik, jer se neću usuditi dotaknuti te dijelove unutar sebe). Ako se nikada ne zapitam „kako, kada i gdje sam i ja takva?“, nastavit ću hodati ovim svijetom s dobro očuvanom slikom o sebi koja je samo djelomično točna, ako i uopće. Nastavit ću poricati neistraženu cjelokupnost svega što jesam ili što bih mogla biti. Posljedica će biti ta da ću imati samo ograničenu količinu vlastite životne energije na raspolaganju. I čuditi se zašto se osjećam iscrpljeno, usamljeno i odvojeno.

I istovremeno: naravno da mi neće uvijek poći za rukom ne donijeti sud o drugome, niti je u tome poanta. Nekada nisam sposobna suočiti se s onime što mi druga osoba zrcali. Nekada mi je potrebno da hodam svijetom s dobro očuvanom slikom o sebi. Nekada mi se ne da istraživati cjelokupnost svega što jesam ili što bih mogla biti. Nisam niti robot niti nadčovjek. Dovoljno je stremiti. Dovoljno je. Ne postoji ništa ljudskije od toga.

Ako mi aktivno usmjeravanje svijesti na vlastito tijelo i sve senzacije koje se kroz njega kreću ne postane dio svakodnevice, neću biti u kontaktu s istinom. Promaknut će mi važne informacije o tome što se u meni događa, što želim (reći ili napraviti), kako se osjećam. Neću znati prepoznati impuls za djelovanjem (ili mirovanjem) kada se pojavi. Emocije se neće moći slobodno kretati kroz moje biće. I bit ću zatvorena za kontakt s drugima.

A ako ne uspijem vidjeti kontakt kao lijek, povući ću se u svoju ljušturu.

Kontakt sa svakim dijelom moje psihe, s drugim ljudima, s drugim vrstama, s planetom.

Lijek za emocionalnu bol, za samoću, za patnju.

No, ako uspijem vidjeti kontakt ne kao konačno stanje koje treba doseći, već kao nelinearan proces stremljenja, onda svaki pokušaj uspostavljanja kontakta postaje pobjeda, a sam život i svi ljudi s kojima mi se ukrste putevi postaju neodvojivi od umjetnosti.

A ako to nije dovoljno, onda ne znam što je.

 

Koraljka Suton

– Kao praktičarka PEAT sistema i NLP-a, reiki učiteljica te edukantica Somatic Experiencing terapije (tjelesni pristup radu s traumatskim nabojem) pomažem drugima da nježno prigrle i obgrle odbačene dijelove sebe. Uz to sam anglistica i germanistica koja vjeruje u ljekovitost riječi, a kao filmska esejistica pišem o filmu kroz prizmu osobnog razvoja. Već dugi niz godina bavim se plesom, a šest godina sam provela u glumačkom studiju istražujući povezanost tijela, emocija i glasa kroz glumačke tehnike. Strastveno zagovaram povratak tijelu kao nepresušnoj riznici mudrosti u kojoj se krije ključ individualnog i kolektivnog iscjeljenja.

IG @koraljka_suton

 

Foto: Freepik

 

Kao praktičarka PEAT sistema i NLP-a, reiki učiteljica te edukantica Somatic Experiencing terapije (tjelesni pristup radu s traumatskim nabojem) pomažem drugima da nježno prigrle i obgrle odbačene dijelove sebe. Uz to sam anglistica i germanistica koja vjeruje u ljekovitost riječi, a kao filmska esejistica pišem o filmu kroz prizmu osobnog razvoja. Već dugi niz godina bavim se plesom, a šest godina sam provela u glumačkom studiju istražujući povezanost tijela, emocija i glasa kroz glumačke tehnike. Strastveno zagovaram povratak tijelu kao nepresušnoj riznici mudrosti u kojoj se krije ključ individualnog i kolektivnog iscjeljenja.

POST COMMENT

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)