Zašto moja djeca neće dobiti sve božićne poklone koje su zaželjela?

Konzumerizam u vrijeme Božića te zašto moja djeca neće dobiti sve poklone koje su zaželjela (dobro ste pročitali NEĆE dobiti!).

Bit Božica nisu maratoni po dućanima u pronalasku “Tek toliko jer moram” poklona, niti su predmeti koji pronađu mjesta na policama sakupljati prašinu. Nisu Božić predmeti za koje se ljudi istroše te istresiraju do iznemoglosti u prosincu. Nisu Božić pokloni umotani u najljepše plastične papire koji će nakon otvaranja završiti direkt na otpadu zajedno s preostalim ukrasima i ukrasnim omotima drugih milijuna ljudi. A iskreno, ti su ukrasi poslužili svrsi čisto par dana (koje razbacivanje!). Bit Božica nije dječje otvaranje poklona kao na traci, nije 10000 poklona koja pripremamo za djecu u nadi da će se veseliti. Neće, neće se veseliti desetom paketu kojeg otvore, jer je poklon u tom slučaju izgubio čar i bit. Jer ih je već prethodno otvorio 9 i zašto bi ovaj 10* bio posebniji? Zar zaista mislimo da djeci sve te isprazne igračke, predmeti, 100*ta majica u ormaru predstavljaju sreću?

Naša (pritom ne mislim na moju, nego općenito na djecu današnjeg društva) djeca danas imaju dosta i previše materijalnih stvari.

Zaista. Sobe su prekrcane igračkama i predmetima za koje niti znaju da posjeduju, a kamoli da su se njima igrala u posljednjih 6 mjeseci. Ta potreba da ih se krca stiže od nas, roditelja.

Neka naša isprazna misao da ih materijalno može veseliti i da će zbog predmeta biti sretnija djeca. Neće! Uostalom, zar zaista djeca imaju 10 želja za Božić? Moji dečki (Enea preciznije), jer je Elai premali da zna sto je Božić i niti zna da stiže poklon, je zaželio 3 stvari za sebe, knjigu za brata te jaslice kao najželjniji poklon za Božić za cijelu obitelj. Od ta tri (osobna) poklona koje je zaželio neće dobiti jedan. Namjerno. Ne, nisam zla majka i ne, ne mislim da će biti tužan, razočaran, nesretan, jer nije dobio treći poklon. Ono to postižem činjenicom da mu neće biti zadovoljene sve tri želje je da mu poklanjam “želju”. Tj. Želja žje dio poklona koji mu želim pokloniti. Želja je nešto jako vrijedno i cijenjeno.

U slučaju da mu ispunimo sve tri želje, on ostaje bez svoje želje. A zar nije lijepo nešto željeti? Sigurna sam da znate poznati osjećaj kada nešto jako srcem želite, sjećate se sigurno maštanja o toj želji. I sigurno vam je poznat osjećaj kada u trenu ostvarivanja iste, taj osjećaj “želje ”isplahne u trenu. Poznato vam je? Pa eto… mislim da je veći dar ostaviti mu “želju”, jer će i dalje moći sanjati i maštati što bi s tim predmetom (u pitanju je dječja prava pila) mogao ispiliti i sagraditi. Pilu može dobiti za idući Božić ili rođendan ne bude li već želja isplahnula. U slučaju da ne isplahne do rođendana, tada će je s još većim žarom htjeti i koristiti kada napokon stigne, ako stigne. Mislim da su daleko veći darovi činjenica da Božić provedemo s djecom u miru, u igranju društvenih igara, zajedničkom planiranju/pripremi objeda, u zajedničkim trenucima te da kod djece osvijestimo da je sreća u tim malim trenucima, a ne u materijalnom daru na koji će zaboraviti u roku od par dana/tjedana…

Ne osuđujem niti mi je to cilj. Enea je pred 3 godine isprobao otvaranje 15 paketa na Božić (rezultata poklona rodbine, bliže, daljnje, prijatelja, nonica) i tada sam si rekla da je to posljednji put. Rekla sam dosta obitelji i objasnila svoja razmišljanja. Ljudi to sigurno ne čine iz zlobe. Dapače sigurno taj čin kupovanja proizlazi iz potrebe za dokazivanjem afekta i pažnje. Srećom pa postoje i drugi načini iskazivanja ljubavi i pažnje. Da samo zastanemo i razmislimo nad ovom temom na par minuta. Razmislimo što želimo za svoju djecu, materijalne isprazne poklone ili da se vesele sitnicama.

Mi roditelji odgajamo te smo mi ti koji biramo pravila/kalibre sreće naše djece.

Morena Oštarić Ravalico

Posjeti: @morena_ostaric_ravalico

Foto: Pexels