Žetva ili suša – odabir je na tebi

Kada kažem žetva ili suša, odabir je na tebi, želim da se upitaš koje je značenje tih dviju riječi te koja je njihova srž.

Žetva od davnina označava radnju ubiranja plodova, uroda nakon ljeta, često košnja i sakupljanje žita, o čemu je ljudima usko ovisila egzistencija kroz zimu. Od davnina su ljudi znali da plodna žetva znači slavlje, u selu, u plemenu, u kućanstvu, dok kada je žetva bila loša, seljaci su često označavali cijelu tu godinu lošom, propalom. Na isti način plodna žetva simbolizira uspješno ubiranje svega onoga za što smo se trudili, čemu smo podarili naše vrijeme, ljubav i pažnju. S druge strane, za sušu možemo istaknuti kako je to dugotrajno razdoblje bez oborina, izrazito suho vrijeme, koje dovodi do naglog propadanja usjeva te stoga također označava nestašicu općenito, u širokom smislu riječi. Ono što je zanimljivo, je da uz prethodnu sušu, uspješne, plodne žetve nema. Kako biste to primijenili na sebi? Kada bih vam šapnula na uho da se cijeli smisao žetve i suše nalazi upravo u vama samima i da je na vama kojim ćete putem kročiti, sušnim, ili onim koji rezultira bogatom žetvom (pri čemu ne mislim na materijalno bogatstvo, nego na bogatstvo iskustva, ljubavi, uspomena, proživljenih trenutaka, znanja…u vama samima).

Često čujem riječi poput: „ma htjela bih ja raditi na sebi, ali previše radim…ne znaš ti kako je meni, ja samo mislim na druge, a nikada na sebe…nemam vremena, no kad nađem vremena, krećem…ja nisam imala/o prilike u životu, posvetiti se sebi, zbog XY razloga…“ Morat ću vas razočarati, ovo nisu riječi koje zaista opravdavaju stagnaciju i ne brigu o sebi, svojim potrebama i željama. Navedene rečenice odnose se na izlike, strah od nepoznatog i novog i blokadu od pokretanja prema sebi, te često mogu biti ishod dugogodišnjih trauma koje su se nakupljale i na kojima pojedinac nije nikada radio te sada ima potrebu ostati u ulozi „žrtve“, „radoholičara“ ili neke druge „etikete“ koja mu omogućava ostanak u sigurnoj, poznatoj zoni, u kojoj nažalost nema mjesta napretku niti vlastitoj sreći. Kada sam već istaknula dvije najčešće uloge koje si pridajemo, koje nas u potpunosti sprječavaju u našem rastu, uloga „žrtve“ i „radoholičara“, voljela bih razjasniti o čemu je ovdje riječ, na psiho-emocionalnoj razini. Radoholičarstvo je bijeg od osjećaja te je gotovo uvijek učinkovito, zbog čega su mu ljudi vrlo skloni. Radoholičarstvo djeluje poput droge, poput najsnažnijeg sredstva protiv bolova, no poput svih ostalih lijekova protiv bolova, ono ne može kamuflirati bol bezgranično. Radoholičar, što više radi, to mu više rad treba te ima snažniji osjećaj da mora još više raditi. Prekomjeran rad može postati ovisnost na jednak način kao i ovisnost o pojedinoj drogi, s ciljem ublažavanja bolnih osjećaja. Ono što je rezultat, je kroničan osjećaj iscrpljenosti, ispraznosti kada osoba ne radi, nekvalitetan san te iznimno snažne reakcije poput iznimno naglog vala ljutnje ili tuge, ali i osjećaja sreće, no oba pola jednakom brzinom nestanu, osjećaji se često čine nesavladivima, osoba postaje depresivna te razdražljiva, bez snova i sreće van svoga rada. Na jednak način osobe koje konstantno imaju potrebu udovoljavati drugima i biti nečija „žrtva“, odvraćaju također sebe od vlastitih osjećaja, u osobi se nalazi snažan strah od gubitka, ako slučajno ne može udovoljiti nekome, strah se produbljuje. Poticaj da se nekome udovolji predstavlja masku, kojom osoba skriva bol od ostalih, ali i od sebe same. I u konačnici, udovoljavanje vas sputava da doživite vlastite osjećaje, jer pokušavate doživjeti osjećaje onih kojima nastojite udovoljiti.

U redu je pronaći se u ovim riječima, bitno je za početak osvijestiti ih, utjeloviti ih ako se radi o vama i prihvatiti svoju realnost, čime ste već napravili prvi korak k svome rastu i okretanju sebi.

„Čovjek je odgovoran za ono što on jest.“ (Jean Paul Sartre)

Prateći riječi Sartrea, tog divnog filozofa, romanopisca, a prije svega velikog egzistencijalista, možemo naučiti puno. Mi zaista jesmo sami za sebe odgovorni za ono što jesmo, nitko i ništa oko nas, već mi sami. Iako možda zvuči okrutno na prvi mah, razmislite o ovome primjeru…Edith Eger, rođena u Slovačkoj, trenutno ima 94 godine, cijenjeni je američki psiholog te autorica brojnih knjiga, među kojima i knjige “Izbor”, specijalistica za liječenje posttraumatskog stresnog poremećaja i žena koja je preživjela holokaust, koja je odvedena u logor sa 16 godina, netom prije svog prvog spoja u životu. Ono što je Edith naglasila u jednom od svojih intervjua je: „Kada sam bila u Aushwitzu, nisam ja ta koja je bila zarobljenik, čuvari Aushwitza su ti koji su bili zatvorenici, jer nisu živjeli volju svoga uma, dok sam ja bila slobodna u svome umu…nitko ti ne može uzeti ono što posadiš u svome umu, ma kakve okolnosti bile…preživjela sam Aushwitz, no najgori zatvor koji možeš doživjeti je onaj koji stvoriš sam u svome umu.“Ako je Edith Eger mogla preformulirati događaje iz pakla Aushwitza, stvoriti knjigu „pozitivnih“ lekcija koje je usvojila kroz svoje preživljavanje najgorih djela čovječanstva i stvoriti život nakon toga gdje pomaže stotinama tisuća ljudi nakon traumatskih događaja, možeš li i ti sagledati svoj život, iskustvo, situaciju iz drugačije perspektive od one u kojoj si zaglibila/o?

Ono na što ti želim ukazati je da svaka situacija u našem životu može biti sagledana iz više kutova, iz raznih perspektiva…što nam daje enorman prostor između situacije koju ne možemo kontrolirati i naše reakcije na nju te našeg sljedećeg koraka. Većim fokusom na sebe mi nismo sebični, nemojte to misliti, mi podižemo kvalitetu života nama samima, ljudima oko nas te kvalitetnije iskorištavamo vrijeme, emocionalno smo pristupačniji za druge te u konačnici produktivniji. Imajući to na umu, izdvojila bih kratak dio iz knjige „Redovnik koji je prodao svoj Ferrari“ (Robin Sharma):

„Ni jedno iskustvo nije samo po sebi bolno ili ugodno, bez obzira je li to govor u javnosti, molba šefu za povišicu, plivanje u suncem okupanom jezeru ili šetnja plažom po mjesečini. Tvoje mišljenje je ono što dijeli iskustva na bolna ili ugodna. Beba može biti istrenirana da divan sunčan dan doživljava kao depresiva,. Dijete može biti istrenirano da štene doživljava kao strašnu životinju. Odrastao čovjek može biti istreniran da drogu doživljava ugodnim sredstvom za opuštanje. Isto je i sa strahom, strah je uvjetovani odgovor, navika koja uništava život i koja lako može, ako nisi oprezan, potrošiti tvoju energiju, kreativnost i duh. Kada strah podigne svoju ružnu glavu, brzo ju odsijeci. Najbolji način za to je da učiniš upravo ono čega se plašiš. Trebaš razumjeti anatomiju straha. Strah je tvoja osobna kreacija i kao i svaku drugu kreaciju, nju je lako uništiti, kao i stvoriti. Sistematski traži i uništi svaki strah koji se tajno ušuljao u tvrđavu tvoga uma. To će ti samo po sebi dati iznimno povjerenje, sreću i duševni mir.“

„Kao što sam ti već rekao, govoreći da nemaš vremena za svoje usavršavanje, bez obzira znači li to unapređivanje tvog uma ili njegovanje tvog duha, to je kao da kažeš da nemaš vremena da se zaustaviš da bi kupio benzin jer si suviše zauzet vožnjom. Na kraju će te koštat glave. Dozvoli da to predstavim ovako. T i si veoma sličan izuzetno snažnom trkačkom automobilu vrijednom milione dolara, dobro podmazanom s visoko sofisticiranom mašinom. Tvoj um je najveće čudo svemira, a tvoje tijelo ima kapacitet za razne pothvate koji te mogu uvijek iznova zadiviti. Znajući vrijednost ove izuzetno snažne mašine vrijedne više miliona dolara, bi li bilo mudro voziti je maksimalno svaku minutu, svakog dana bez ikakvog zaustavljanja da bi se motor ohladio? Naravno da ne bi. Zašto onda ti ne odvojiš svakoga dana vrijeme za svoju osobnu pauzu za odmor? Zašto ti ne uzmeš vrijeme za ohladiti snažan motor svoga uma? Shvaćaš li što ti želim reći? Odvojiti vrijeme da obnoviš sebe, najvažnija je stvar koju možeš napraviti. Ironično, ali vrijeme koje izdvojiš iz svog prenatrpanog rasporeda za samousavršavanje, rad na sebi i duhovno bogaćenje, dramatično će poboljšati tvoju efikasnost kada se vratiš poslu.“

Vratimo se na žetvu i sušu. Žetva plodova vlastitoga rada na sebi moguća je samo ako počnemo zalijevati sušu svoga bića. Bez obzira kojem smjeru trenutno stremiš, nemoj zaboraviti pronaći u svakih 24 sata barem trenutak za sebe, ako si shvatila/o da ti to ne ide od ruke i da si zapela/o, osvijesti trenutno stanje svoga tijela i uma, to je prvi i najteži korak, potraži pomoć, bez grižnje savjesti, pročitaj par baznih self-help knjiga, odvoji vrijeme za kretanje pa makar 10 minuta, istraži kakav utjecaj visoko procesuirana, umjetna hrana ima na tvoje tijelo, počni pisati dnevnik, opcija je bezbroj, ti odaberi za početak jednu…transformacija je moguća uvijek, u bilo kojoj fazi života, neovisno o prijašnjim iskustvima, trenutnoj situaciji i godinama, bitno je samo da kreneš i cijeli novi svijet će ti se krenuti otvarati, korak po korak. Možda je upravo ovo tvoj znak, ne čekaj sutra.

Rebeka Kardoš

– Studentica zadnje godine plesne psihoterapije, plesna voditeljica i diplomirana politologinja. Zaljubljenica u prirodu, holistički život i yoga učenica. Moj cilj je pomoći što više ljudi vratiti se k sebi, a s time i k prirodi, te probuditi u njima strast i ljubav prema sebi, svome tijelu, duši i životu.

Foto: Unsplash, Pexels