Zašto stalno tragamo za novim iskustvima?

U svijetu u kojem „novo“ postaje valuta postojanja, pitanje više nije kamo idemo, već od čega bježimo.

Nekidan sam na Instagramu naletjela na reel u kojem Scarlett Johansson objašnjava zašto nema Instagram. Kaže da je previše anksiozna da bi konzumirala taj sadržaj, a da je jednom, kad je pokušala, završila na profilu neke poznanice koja živi na selu i uzgaja povrće. Pola sata kasnije našla je samu sebe kako gleda kuće na selu i pita se je li ona pogriješila u životu. Bi li i ona trebala otići živjeti na selo?

Ovaj mini mentalni sunovrat dogodio se ženi koja je jedna od najpoznatijih, najuspješnijih i najpriznatijih glumica današnjice. I to nije nimalo čudno. Jer društvene mreže više ne funkcioniraju kao izlog, one su reklame koje nam stalno šapuću da naš život možda nije dovoljan. Da nismo dovoljno slobodni, dovoljno avanturistički nastrojeni, dovoljno osviješteni, uravnoteženi.

Živimo li u vremenu u kojem je “novo” postalo valuta postojanja?

Nekad su se životi mjerili desetljećima provedenima na istom radnom mjestu, u istoj kući, uz istu osobu. Danas, promjena je postala sinonim za rast, a stagnacija najgora moguća kazna. Obećanje novoga čeka nas na svakom uglu: novi restoran, nova zemlja, nova vježba, nova terapija, nova odjeća, nova verzija nas samih.

Ispod svega toga zapravo stoji tihi imperativ: ako se ne mijenjaš, zaostaješ. Što nas to zapravo tjera i zašto stalno tragamo za novim iskustvima, kao da će upravo ono sljedeće biti ono koje će nas napokon ispuniti? Koju to prazninu želimo iznova i stalno napuniti?

Istraživači vlastitog nemira: Što zapravo tražimo?

Danas nam se, više nego ikada prije, čini da stalno nešto propuštamo (Fear of missing out FOMO). Živimo u vremenu u kojem su tuđi životi javni projekti, pažljivo kurirani mozaici iskustava, stilova, terapija i transformacija. Svaki story, svaki post, svaka naslovnica nekog self-help bestselera, nova je sugestija što bi sve još mogli biti. Ili, još gore, što bi već trebali biti do sada.

Tisuće verzija različitih života, koje svatko kreira svojim sadržajem, svakodnevno nas bombardiraju idejom da negdje postoji neka paralelna verzija našeg života, koja je zabavnija, ljepša, slobodnija, punija. U tom kaleidoskopu tuđih trenutaka, lako je osjetiti nelagodu u vlastitom. Lako je povjerovati da nismo dovoljno. Da propuštamo. Da kasnimo.

Neurobiologija novoga: Kako nas mozak tjera na stalnu potragu

Mozak voli novo, to je činjenica. Svježa iskustva aktiviraju naš sustav nagrađivanja, oslobađajući dopamin, neurotransmiter koji nas motivira, daje osjećaj smisla, usmjerenosti, čak i euforije. Zato je prvi gutljaj kave u novom kafiću ili prva šetnja nepoznatim gradom toliko uzbudljiv, jer mozak bilježi: Ovo je vrijedno pažnje.

No, dopamin ne znači automatski sreću. On je kemijski signal za potencijalnu nagradu, ne garancija ispunjenja. Potiče nas da krenemo, da istražujemo, da tražimo, ali ne da ostanemo. I zato nije čudno da nakon što proživimo novo iskustvo, ubrzo kreće pad. Nema više dopamina pa želimo novo “novo”. Još jedan podražaj, još jedan okidač za taj kratki val uzbuđenja.

U toj spirali, lako zamijenimo uzbuđenje za ispunjenje, a to su dvije potpuno različite stvari.

Uzbuđenje je naglo, trenutačno, hlapljivo. Ispunjenje je tiho, duboko, sporo. Uzbuđenje nas pokreće, ali ispunjenje nas gradi.

Integracija je riječ koju često zaboravljamo. Novo iskustvo ne vrijedi ništa ako ga odmah potisnemo sljedećim. Kao da sakupljamo slike u album, ali nikada ne čitamo bilješke ispod njih.

Kao da stalno jedemo, a nikad ne probavljamo (što u posljednje vrijeme i novom ultraprerađenom hranom upravo i činimo, ali to je druga tema).

Kad ni stalna promjena ne donosi mir

Osobno sam se mnogo puta nalazila u promjenama i nezadovoljstvima vlastitim životom. Ne smatram nužno da su svi moji nemiri bili pogrešni; neki su me vodili točno tamo gdje sam trebala biti. Ipak, često nisam nalazila istinsko zadovoljstvo, upravo zato me, paradoksalno, iscrpljivalo to što stalno sve mijenjam.

U jednom periodu života često sam mijenjala posao. Nažalost ili na sreću; moja struka i iskustvo su takvi da sam to mogla činiti vrlo lako i većinom sam prelazila na bolje. Ali, taj osjećaj da nešto nisam dovršila, da sam se možda negdje mogla dublje ostvariti, tiho bi ostao sa mnom. Nezavršeni odnosi, nedorečene verzije sebe.

Taj nemir me naučio jednu važnu stvar: da iduće odluke trebam donositi sporije. Danas, kad osjetim potrebu da skočim s projekta na projekt ili kad me uhvati onaj poznati nemir jer je netko nešto postigao, vidio ili pokrenuo, zaustavim se. Pogledam svoj život sa strane i pokušam osvijestiti za što sam sve zahvalna. Pokušam sagledati ne ono što nedostaje, već ono što postoji.

Kako razlikovati autentičnu želju od društveno uvjetovane potrebe za novim?

1. Bi li ovo želio/željela i da to nitko nikad ne sazna?

Ako je odgovor „da“, vjerojatno je tvoja. Ako je „ne“, možda je tuđa želja zalutala u tvoj um.

2. Daj si vremena.

Prava želja ne sagorijeva preko noći. Ako i nakon nekoliko dana i dalje osjećaš uzbuđenje, vrijedi je istražiti.

3. Obrati pažnju na tijelo.

Autentične želje dolaze s osjećajem mira i uzbuđenja. Lažni impulsi često dolaze s napetošću, hitnošću i osjećajem „moranja“.

4. Odustajanje ne znači poraz.

Možda nešto jako želimo i onda nas ta želja ipak napusti. To ne znači da smo neodlučni, nego da smo se promijenili. I to je u redu.

5. Uspoređivanje je toksična valuta.

Ako neko iskustvo djeluje poželjno tek kad ga vidimo kod drugih zastanimo. Pitanje nije „imam li i ja to?“, već „je li to meni uopće potrebno?“.

6. Integracija je važnija od impresije.

Iskustvo koje ostane samo na razini dojma (story, uspomena, pohvala) ne gradi ništa. Iskustvo koje integriramo, ono nam ostaje.

 

 

Imamo li danas pravo na godišnji odmor i bolovanje?

Kako možemo učiniti svijet boljim mjestom

 

Foto: Pexels