Mentalno zdravlje nije nešto čime se bavimo tek kada više ne možemo izdržati

O mentalnom zdravlju još uvijek prečesto počinjemo govoriti tek onda kada nešto pođe po zlu, kada više ne možemo spavati, kada tjeskoba postane toliko glasna da je više ne uspijevamo utišati svakodnevnim obavezama, kada izgubimo volju, energiju ili sposobnost da funkcioniramo kao prije. Čekamo trenutak u kojem tijelo počne slati signale koje više nije moguće ignorirati, odnosi počnu pucati, posao postane nepodnošljiv ili svakodnevica izgubi onu unutarnju živost po kojoj prepoznajemo da smo u vlastitom životu doista prisutni. Kao da mentalno zdravlje postaje tema tek ondje gdje završava naša sposobnost da izdržimo.

A mentalno zdravlje postoji mnogo prije toga. Ono nije samo područje psihijatrije, psihoterapije i dijagnoza, niti nešto što se događa „nekim drugim ljudima“, već način na koji svakodnevno nastanjujemo vlastiti život. Način na koji razgovaramo sa sobom kada pogriješimo, odnosi u kojima ostajemo i oni iz kojih odlazimo, granice koje postavljamo ili ih godinama ne uspijevamo postaviti, količina tereta koju nosimo jer smo uvjereni da moramo, sposobnost da se odmorimo bez osjećaja krivnje, da osjetimo emociju bez potrebe da je odmah potisnemo i zatražimo pomoć prije nego što dođemo do vlastitog ruba.

Upravo nas na to podsjeća i Svjetski dan mentalnog zdravlja, koji se obilježava 10. listopada, ove godine pod temom „Lived experiences heard: real voices, real change“ („Čuti proživljena iskustva: stvarni glasovi, stvarne promjene“). Iz moje točke gledišta još je važnije da o mentalnom zdravlju prestanemo govoriti samo povodom jednog datuma i počnemo ga promatrati kao sastavni dio svakodnevne brige o sebi te da postane jednako stvarno i važno kao što je briga o našem fizičkom zdravlju.

Svjetska zdravstvena organizacija mentalno zdravlje ne definira tek kao odsutnost mentalnog poremećaja, nego kao stanje mentalne dobrobiti koje nam omogućuje nositi se sa životnim stresovima, ostvarivati svoje sposobnosti, učiti, raditi i sudjelovati u zajednici. Ono postoji u kontinuumu, mijenja se tijekom života i ovisi o mnogo više toga od našeg karaktera, snage ili sposobnosti da „mislimo pozitivno“.

Zato pitanje nije samo jesmo li mentalno zdravi. Puno iskrenije, a nerijetko i mnogo zahtjevnije pitanje glasi: kako smo zapravo?

@indira.juratek

Naučili smo funkcionirati, ali to ne znači nužno da smo dobro

Vjerujem da se možemo složiti da živimo u kulturi koja iznimno cijeni funkcionalnost i koja nas je, gotovo neprimjetno, naučila vlastito stanje procjenjivati prema tome koliko toga još možemo napraviti. Ustali smo, otišli na posao, odgovorili na poruke, napravili ručak, odvezli djecu kamo treba, ispunili rokove, pojavili se na sastanku, možda se usput i nasmijali kada se to od nas očekivalo. Dan je odrađen, sustav funkcionira, dakle pretpostavljamo da smo dobro.

Međutim, ljudska se psiha ne može procjenjivati samo prema tome koliko smo sposobni izvršavati zadatke. Čovjek može biti iznimno funkcionalan, uspješan i pouzdan, a istodobno duboko iscrpljen. Može biti osoba na koju se svi oslanjaju, dok se sama osjeća kao da nema mjesto na koje bi mogla spustiti vlastiti teret. Može djelovati smireno, organizirano i sabrano, dok njegovo tijelo mjesecima živi u stanju povišene pripravnosti. Može biti nevjerojatno produktivan upravo zato što ne zna stati, jer bi ga zaustavljanje dovelo u kontakt sa svime onime što uspijeva držati podalje dok god je zauzet.

Tu dolazimo do jedne neugodne, ali važne činjenice: neke osobine koje društvo nagrađuje nisu uvijek dokaz naše dobrobiti. Perfekcionizam, pretjerani rad, potreba za kontrolom, ugađanje drugima, stalna dostupnost, emocionalno povlačenje ili nemogućnost mirovanja mogu imati mnogo različitih uzroka i ne trebamo ih automatski pretvarati u dijagnozu, ali vrijedi se zapitati što se događa kada ostanemo sami sa sobom, kada utihnu notifikacije, završe zadaci i više nema ničega iza čega se možemo skloniti.

Mentalno zdravlje, uostalom, ne znači da nikada nećemo pasti. Ono podrazumijeva da sve bolje poznajemo sebe kada počnemo padati, da prepoznajemo vlastite signale prije nego što postanu alarmi i da znamo kako i uz čiju pomoć, ponovno pronaći tlo pod nogama.

Ne moramo čekati dijagnozu da bismo počeli brinuti o sebi

Kada govorimo o fizičkom zdravlju, ideja prevencije čini nam se gotovo samorazumljivom. Ne čekamo ozbiljnu bolest kako bismo zaključili da je dobro kretati se, dovoljno spavati, kvalitetno jesti ili povremeno provjeriti što se događa u našem organizmu. Upravo zato neobično je koliko smo dugo mentalno zdravlje promatrali gotovo isključivo kroz bolest, kao da pravo na brigu o vlastitoj psihi stječemo tek onda kada više ne možemo sami s njom.

Razgovor s psihologom ili psihoterapeutom ne mora započeti krizom, baš kao što rad na sebi ne mora imati dramatičan povod. Ne moramo doživjeti burnout kako bismo shvatili da nam trebaju granice, niti se potpuno iscrpiti kako bismo sebi dopustili odmor. Briga o mentalnom zdravlju može i trebala bi postati dio naše osobne higijene, nešto što njegujemo kontinuirano, a ne intervencija koju uvodimo tek kada se raspadne ono što smo predugo pokušavali održati.

Takva briga uključuje sposobnost prepoznavanja vlastitih emocija i obrazaca, razvijanje emocionalne regulacije, odnose u kojima postoji sigurnost i uzajamnost, dovoljno sna i kretanja, vrijeme provedeno u prirodi, osjećaj smisla, stvaralaštvo, igru, odmor i periode u kojima nismo izloženi neprekidnoj stimulaciji. Uključuje i spremnost da potražimo stručnu pomoć kada vlastiti kapaciteti više nisu dovoljni.

Holistički pristup mentalnom zdravlju pritom ne znači zamijeniti psihologiju ili medicinu isključivo alternativnim rješenjima, nego upravo suprotno, čovjeka ponovno početi promatrati kao cjelinu.

O toj smo povezanosti već pisali povodom prošlogodišnjeg Svjetskog dana mentalnog zdravlja, kada smo mentalno zdravlje promatrali kao univerzalno ljudsko pravo i istraživali složene veze između tijela, uma, životnih navika i psihološke dobrobiti. Briga o mentalnom zdravlju teško može biti izdvojena iz ostatka našeg života – ona se događa i u načinu na koji spavamo, jedemo, krećemo se, odnosimo prema vlastitom tijelu, nosimo sa stresom i prepoznajemo obrasce koji nas iznova vode prema istim mjestima. Svjetska zdravstvena organizacija zato naglašava da mentalno zdravlje oblikuje složena kombinacija individualnih, obiteljskih, društvenih i strukturnih čimbenika, od nasilja, bolesti i usamljenosti do siromaštva, nejednakosti i nesigurnih životnih okolnosti.

To je važno naglasiti i zbog jednog trenda koji je posljednjih godina postao gotovo neizbježan: ne možemo svaku ljudsku patnju pretvoriti u još jedan projekt samopoboljšanja. Ne možemo čovjeku koji godinama živi u nepodnošljivim okolnostima samo ponuditi još jednu tehniku regulacije i očekivati da se bolje prilagodi onome što ga lomi. Nekada nam nije potrebno postati otpornijima na vlastiti život, već je potrebno nešto u tom životu promijeniti.

Nismo stvoreni da sve nosimo sami

Suvremena kultura osobnog razvoja donijela nam je mnogo vrijednih znanja, ali zajedno s njima uvukla se i jedna problematična ideja: ako dovoljno radimo na sebi, trebali bismo biti sposobni podnijeti gotovo sve. Trebali bismo znati regulirati stres, postavljati granice, meditirati, vježbati, voditi dnevnik, pravilno disati, organizirati vrijeme, biti emocionalno inteligentni i, uza sve to, ostati dovoljno otporni da nas život ne izbaci iz ravnoteže.

Problem je u tome što čovjek nikada nije bio zatvoren sustav i što naše mentalno zdravlje ne nastaje samo negdje duboko u nama, nego i u prostoru između nas i drugih ljudi. Nastaje u iskustvu da smo negdje sigurni, da smo viđeni i prihvaćeni, da smijemo biti ranjivi bez straha da ćemo zbog toga biti manje vrijedni, da imamo nekoga kome možemo reći „nisam dobro“ bez potrebe da odmah dodamo „ali bit ću“. Nastaje i u pripadanju, u osjećaju da ne moramo stalno prilagođavati sebe kako bismo zadržali ljubav, odnos ili mjesto za stolom.

WHO društvenu povezanost promatra kao jednu od međusobno povezanih dimenzija zdravlja, uz fizičku i mentalnu, a kvaliteta naših odnosa povezana je s mentalnim i fizičkim zdravljem tijekom cijelog života. Na isto nas već gotovo devet desetljeća upućuje i čuveno Harvardsko istraživanje razvoja odraslih, jedno od najdugovječnijih istraživanja ljudske sreće i blagostanja, čiji se možda najvažniji zaključak pokazao iznenađujuće jednostavnim – kvaliteta naših bliskih odnosa snažno je povezana s kvalitetom života. O tome smo detaljnije pisali u tekstu Slagalica života: Što nas doista čini sretnima prema najdužem harvardskom istraživanju.

Zato nam katkad nije potreban još jedan alat za samopomoć, još jedna aplikacija, rutina ili knjiga koja će nas naučiti kako biti bolja verzija sebe. Katkad nam je potreban drugi čovjek pred kojim možemo biti upravo ona verzija sebe koja toga dana nema snage biti bolja.

Tijelo također sudjeluje u razgovoru

Jedna od najvažnijih promjena u suvremenom razumijevanju mentalnog zdravlja upravo je napuštanje stare ideje da se ono događa samo „u glavi“. Dugotrajan stres može se odraziti na san, apetit, koncentraciju, mišićnu napetost, probavu, energiju i sposobnost oporavka, baš kao što naše fizičko stanje može utjecati na raspoloženje, kognitivne sposobnosti i psihološku otpornost. Granica između mentalnog i fizičkog zdravlja mnogo je propusnija nego što smo je desetljećima zamišljali.

Zato san nije tek prekid produktivnog dijela dana, kretanje nije samo pitanje izgleda, boravak u prirodi nije izgubljeno vrijeme, a odmor nije nagrada koju zaslužujemo tek kada smo napravili dovoljno. Hrana, dnevno svjetlo, ritam dana, dodir, sigurnost, bliski odnosi i vrijeme bez stalne stimulacije pripadaju istoj široj priči o našem zdravlju.

Holistički pogled ne znači vjerovati da ćemo se izliječiti šetnjom kroz šumu, meditacijom ili promjenom prehrane, niti bi takvu poruku bilo odgovorno slati nekome tko živi s ozbiljnim mentalnim teškoćama. On znači razumjeti da je čovjek istodobno biološko, psihološko, emocionalno i društveno biće, a za mnoge ljude i duhovno te da se ti slojevi našeg iskustva neprestano dodiruju. Kada jedan dio nas dugo pati, teško je očekivati da ostatak sustava to neće osjetiti.

Nije svaka teška emocija problem koji treba ukloniti

Paradoksalno, upravo nam je rast kulture wellbeinga donio još jednu vrstu pritiska, onu prema kojoj bismo, ako dovoljno dobro brinemo o sebi i dovoljno predano „radimo na sebi“, trebali većinu vremena biti mirni, stabilni, zahvalni i emocionalno uravnoteženi. Kao da je cilj unutarnjeg rada iz života ukloniti sve ono što nije ugodno.

Ali zdrava psiha poznaje tugu, ljutnju, strah, razočaranje, ljubomoru, nesigurnost, žalovanje i dane u kojima nam jednostavno nije dobro. Neugodne emocije nisu kvarovi u sustavu koje treba što prije popraviti, one su dio našeg unutarnjeg informacijskog sustava. Tuga govori o onome što nam je bilo važno, ljutnja nas može upozoriti da je neka granica prijeđena, strah nas priprema na opasnost, a nezadovoljstvo nas katkad napokon pokrene iz života koji smo prerasli.

Mentalno zdravlje zato ne znači ne osjećati ono što boli, nego razvijati dovoljno unutarnjeg kapaciteta da kroz te osjećaje možemo proći, da ih možemo prepoznati i regulirati bez potrebe da ih potiskujemo ili da oni potpuno preuzmu naš život. Jednako je važno znati da postoji granica iza koje samopomoć više nije dovoljna. Kada intenzitet ili trajanje teškoća ozbiljno narušavaju svakodnevno funkcioniranje, odnose, san, rad ili osjećaj sigurnosti, stručna pomoć nije posljednja opcija koju biramo kada smo „sve drugo probali“ – ona je odgovoran oblik brige o sebi.

Slušati iskustvo, a ne samo govoriti o njemu

Ovogodišnji Svjetski dan mentalnog zdravlja, koji se obilježava 10. listopada, nosi temu „Čuti proživljena iskustva: stvarni glasovi, stvarne promjene“, a u njezinu se središtu nalazi ideja koja bi mogla značajno promijeniti način na koji govorimo o mentalnom zdravlju: ljudi koji žive ili su živjeli s mentalnim teškoćama nisu samo pacijenti, statistika ili osobne priče koje ćemo jednom godišnje saslušati kako bismo osvijestili problem. Njihovo iskustvo jest znanje.

Svjetska zdravstvena organizacija ove godine zato poziva da osobe s vlastitim iskustvom teškoća mentalnog zdravlja sudjeluju u oblikovanju sustava, usluga i odluka koje se odnose na njihove živote, ne samo kao svjedoci, nego kao ravnopravni sudionici. U tome postoji važan pomak od govorenja o ljudima prema razgovoru s ljudima, od pretpostavke da stručnost pripada isključivo onome tko promatra prema razumijevanju da vrijedno znanje pripada i onome tko je iskustvo živio.

Tu bismo mogli pronaći i možda najvažniju poruku ovogodišnjeg Svjetskog dana mentalnog zdravlja: čovjek nikada nije svoja dijagnoza. Nije ni svoja najteža godina, panični napadaj, depresivna epizoda, trauma, terapija koju uzima ili trenutak u kojem nije mogao dalje. Sve to može biti dio njegove priče, ali nije cijela priča.

Više od milijardu razloga da prestanemo govoriti šaptom

Prema najnovijim podacima Svjetske zdravstvene organizacije, više od milijardu ljudi u svijetu živi s nekim stanjem mentalnog zdravlja, dok su anksiozni i depresivni poremećaji među najčešćima. U europskoj regiji WHO-a riječ je o približno jednoj od šest osoba, a velik broj ljudi kojima je potrebna pomoć još uvijek je ne dobiva. Kada govorimo o brojkama takvih razmjera, stigma više nije samo društveno zastarjela, ona postaje apsurdna.

Mentalne teškoće nisu rijetka devijacija od nekog univerzalnog stanja potpune psihološke stabilnosti u kojem žive svi ostali. Iza tih brojki nalaze se naši partneri, prijatelji, kolege, roditelji, djeca i ljudi pokraj kojih svakodnevno prolazimo, a da ne znamo što nose sa sobom. U različitim razdobljima života, iza njih se možemo naći i mi.

Vjerujem da je vrijeme da mentalno zdravlje prestanemo izdvajati kao posebnu temu kojoj ćemo posvetiti jedan dan u listopadu, a zatim se vratiti načinu života koji ga sustavno troši. Ako smo doista prihvatili da je zdravlje cjelina, tada psihička dobrobit ne može ostati fusnota fizičkog zdravlja, niti nešto o čemu govorimo tiše, opreznije i s više nelagode nego o krvnom tlaku, hormonima ili bolovima u leđima.

Kako smo zapravo?

Briga o mentalnom zdravlju bi mogla započeti jednim jednostavnim pitanjem koje izgovaramo gotovo svakodnevno, ali rijetko si damo vremena da na njega stvarno odgovorimo: kako sam?

Ne kako izgledamo drugima, jesmo li danas bili produktivni, jesmo li obavili sve što se od nas očekivalo i uspijevamo li još uvijek držati sve konce u rukama, nego kako smo kada se utiša buka i ostanemo sami sa sobom. Možda onda svatko od nas može odgovoriti na pitanja – Što mi posljednjih dana uzima energiju, što moje tijelo pokušava reći, gdje živim protiv sebe, uz koga se osjećam sigurno, kada sam se posljednji put zaista odmorio/la, što već dugo toleriram iako znam da mi šteti, kako razgovaram sa sobom kada nitko drugi ne sluša i, naposljetku, znam li prepoznati trenutak u kojem mi je potrebna pomoć?

Veliki pomak u odnosu prema mentalnom zdravlju dogodit će se kada odlazak psihologu ili psihoterapeutu prestane zahtijevati opravdanje, kada „teško mi je“ postane dovoljno valjan razlog da zastanemo uz nekoga, kada prestanemo romantizirati iscrpljenost i nazivati je ambicijom, kada djecu, uz matematiku, jezike i sva druga znanja koja smatramo nužnima za život, počnemo učiti kako prepoznati ono što osjećaju, podnijeti neuspjeh, postaviti granicu i zatražiti pomoć. Dogodit će se i kada odmor prestanemo doživljavati kao nagradu nakon produktivnosti, a sposobnost da sve nosimo sami kao dokaz snage.

Za ponijeti sa sobom

Mentalno zdravlje nije savršena unutarnja ravnoteža koju jednom dosegnemo i zatim pažljivo čuvamo do kraja života. Ono je živ, promjenjiv odnos sa sobom, oblikovan našim tijelom, odnosima, iskustvima, gubicima, ljubavima, okolnostima i svim životnim razdobljima kroz koja prolazimo. Bit će vremena u kojima ćemo imati više kapaciteta i vremena u kojima ćemo ga imati manje, dana kada ćemo drugima biti sigurno mjesto i onih kada ćemo sami trebati pronaći sigurnost u nekome drugome.

Brinuti o mentalnom zdravlju zato ne znači obećati sebi život bez tuge, straha, kriza i padova, niti od sebe napraviti osobu koju više ništa ne može uzdrmati. Znači upoznavati sebe dovoljno duboko da znamo što nam je potrebno kada život postane težak, graditi odnose u kojima ne moramo skrivati vlastitu ranjivost i stvarati život u kojem imamo kamo sa svime što jesmo. Što ako se dobrobit, na kraju, ne mjeri time koliko nam je često dobro, nego nečim mnogo dubljim: time jesmo li naučili ne napuštati sebe onda kada nije?

 

Foto: Marina Ćosić Trbara

 

Slagalica života: Što nas doista čini sretnima prema najdužem harvardskom istraživanju

Što zapravo znači živjeti dobro? Znanstvenici predlažu iznenađujuće jednostavan odgovor