Posljednja hrvatska vještica: Priča o ženi koju je od lomače spasila Marija Terezija

Godine 1758. jedna je žena iz Križevaca čekala izvršenje smrtne kazne zbog vještičarenja. Zvala se Magda Logomer Herucina. Njezina je sudbina promijenila povijest progona vještica u Hrvatskoj.

Križevci, sredina 18. stoljeća. U gradu u kojem se gotovo svi poznaju živi Magdalena Logomer, zvana Herucina. Ima pedesetak godina, supruga je i majka šestero djece. Poznaje ljekovito bilje, bavi se travarstvom i među susjedima ima reputaciju žene nezgodne naravi. Svadljiva je, temperamentna i ne povlači se lako pred drugima. Njezini sukobi sa susjedima s vremenom će prerasti u optužbe zbog kojih će završiti u tamnici, biti podvrgnuta mučenju i osuđena na smrt.

Magda je rođena 18. svibnja 1706. godine u Križevcima. Udala se 1727. za Franju Heruca, po kojem je najvjerojatnije dobila nadimak Herucina. O njezinu svakodnevnom životu sačuvano je malo podataka, ali sudski spisi otkrivaju dovoljno da možemo rekonstruirati okolnosti koje su je dovele pred sud.

U tadašnjoj Hrvatskoj vjerovanje u vještice bilo je duboko ukorijenjeno. Bolest, iznenadna smrt, propast uroda ili nesreća u obitelji mogli su se pripisati djelovanju nečastivih sila. Sumnja je bila dovoljna da se nečije ponašanje, riječi ili znanje protumače kao dokaz povezanosti s vragom.

Kako je Magda Logomer postala vještica

Optužbe protiv Magde proizlazile su iz nekoliko sukoba sa sumještanima. Jedna ju je žena optužila da joj je nanijela zlo nakon svađe, druga je vjerovala da je zbog nje oboljela. U sudskim spisima spominju se i sukobi oko krađe voća te stoke koja je zalutala na tuđi pašnjak. Događaji koji bi danas pripadali području susjedskih razmirica tada su mogli dobiti sasvim drukčije značenje. Ako bi se nakon svađe netko razbolio, prethodni sukob postajao je dokaz da je na njega bačen urok. Ako je žena poznavala ljekovito bilje ili tvrdila da posjeduje posebne sposobnosti, sumnja je mogla biti još veća.

Protiv Magde je 1757. godine pokrenut sudski postupak zbog čaranja i magije. Tijekom ispitivanja bila je podvrgnuta mučenju čak dvadeset puta. Prema podacima koje donosi Gradski muzej Križevci, uobičajena pravila dopuštala su najviše tri takva ispitivanja. Magda je dugo odbijala priznati krivnju, ali je nakon ponovljenih tortura naposljetku priznala da je vještica. Priznanje iznuđeno mučenjem bilo je dovoljno za smrtnu presudu.

U travnju 1758. godine Magda je čekala pogubljenje spaljivanjem na lomači.

Žena koja je stigla pred Mariju Tereziju

Magdina sudbina mogla je završiti poput sudbina brojnih žena koje su prethodnih stoljeća bile osuđene i pogubljene zbog vještičarenja. Međutim, u međuvremenu su se počeli mijenjati zakoni.

Pod utjecajem carice Marije Terezije, Hrvatski sabor 1756. godine donio je odredbu prema kojoj su smrtne presude za vještičarenje morale dobiti potvrdu iz Beča prije izvršenja. Tako je i Magdina presuda dospjela pred caricu.

Marija Terezija zatražila je da se optuženica dovede u Beč, gdje je njezin slučaj proučio Gerard van Swieten, liječnik i jedan od najvažnijih reformatora medicine u Habsburškoj Monarhiji. Van Swieten bio je poznat po protivljenju praznovjerju i uvjerenju da se optužbe za nadnaravne pojave moraju podvrgnuti razumnom preispitivanju.

Magda je tijekom boravka u Beču dobila liječničku skrb i oporavljala se od posljedica mučenja. Nakon proučavanja slučaja odbačene su optužbe protiv nje.

Dana 23. studenoga 1758. Marija Terezija oslobodila je Magdu svake krivnje, dopustila joj povratak u Križevce i odredila da se protiv nje više ne smije postupati zbog istih optužbi. Tako se žena koja je nekoliko mjeseci ranije čekala lomaču vratila kući kao slobodna osoba.

Kraj jednog mračnog razdoblja

Slučaj Magde Logomer Herucine smatra se posljednjim velikim dokumentiranim sudskim procesom za vještičarenje u Hrvatskoj u kojem je primijenjena tortura. Carske intervencije i sve stroži nadzor nad takvim postupcima pridonijeli su postupnom prestanku sudskih progona vještica.

Ipak, važno je razlikovati završetak progona od promjene društvenih uvjerenja. Marija Terezija nije jednim potezom izbrisala stoljeća praznovjerja, niti je Magdino oslobađanje značilo da su njezini susjedi prestali vjerovati u njezine navodne moći.

Što se s njom događalo nakon povratka u Križevce, nije pouzdano poznato. Njezin suprug Franjo umro je 1760. godine, a pretpostavlja se da je Magda živjela još desetak ili dvadesetak godina. Ne znamo je li nastavila liječiti biljem, kako su je prihvatili sumještani ni je li ikada uspjela živjeti bez sjene optužbi koje su je gotovo stajale života.

Njezina priča poslije je pronašla mjesto i u književnosti. Marija Jurić Zagorka upoznala se s povijesnim zapisima o slučaju te ih uključila u svijet svojeg romana Grička vještica, čime je sjećanje na progone vještica približila novim generacijama čitatelja.

“Sad bi bio prvi korak: odmah poći u Beč i zamoliti kraljicu za pomoć. Vaša milost zna da je kraljica već ukinula jednu osudu u Križevcima kad su je uvjerili da osuđenica nije bila vještica.”

– Marija Jurić Zagorka, Grička vještica: Malleus maleficarum, Zagreb, Stvarnost, 1983, 106. str.

Što danas znamo o vješticama?

U povijesti europskih progona vještica nisu stradavale samo travarke, iscjeliteljice ili žene koje su se protivile društvenim pravilima. Među optuženima bilo je siromašnih i imućnih, mladih i starih, žena i muškaraca. Ipak, žene su činile veliku većinu žrtava, a optužbe su često proizlazile iz osobnih sukoba, straha, zavisti i društvenih predrasuda.

Magda Logomer Herucina nije bila idealizirana junakinja. Povijesni izvori opisuju je kao ženu koja se svađala, ulazila u sukobe, katkad postupala nasilno i nije uvijek bila omiljena među svojim susjedima. Ništa od toga nije opravdavalo ono što joj je učinjeno. Uostalom, zašto bismo od žena koje su pretrpjele nepravdu očekivali da budu besprijekorne kako bismo ih smatrali njezinim žrtvama?

Njezina je priča i svjedočanstvo o tome koliko opasno može postati društvo u kojem se sumnja pretvara u dokaz, a tuđe uvjerenje u nečiju krivnju vrijedi više od istine. Magdu je od smrti spasila odluka carice Marije Terezije, ali nepravda koja joj je prethodila ostala je zapisana u povijesti.

Gotovo tri stoljeća poslije žene se više ne izvode pred sud pod optužbom da su vještice, ali društvena potreba da ih se prosuđuje, nadzire i kažnjava kada odstupaju od očekivanih uloga nije nestala. Žene koje otvoreno govore, postavljaju granice, odbijaju poslušnost ili žive drukčije od onoga što se od njih očekuje i danas se suočavaju s osudom, javnim ponižavanjem i pokušajima da ih se ušutka. Promijenili su se načini na koje se to čini, ali potreba da se ženu koja se ne uklapa proglasi problemom ostala je zabrinjavajuće prisutna.

Zato priča o Magdi Logomer Herucini ne pripada samo povijesti progona vještica. Ona nas suočava s pitanjem koliko smo se doista udaljili od vremena u kojem je bilo dovoljno da se žena nekome zamjeri pa da njezina različitost postane razlog za osudu. Danas više ne vjerujemo da žene mogu letjeti na metlama, ali još uvijek prečesto vjerujemo da imamo pravo određivati kako bi trebale živjeti.

 

Škotska je stvorila poseban tartan u spomen na 2500 ljudi pogubljenih zbog optužbi za vještičarenje

Od Bellatrix do sestara Sanderson: 10 najpoznatijih filmskih vještica svih vremena

Season Of The Witch: Soundtrack za najmističniji mjesec u godini

Foto: Pexels