Día de los Muertos – proslava za Dan mrtvih u Meksiku

 

Día de los Muertos ili Dan mrtvih tradicionalni je meksički blagdan kojim se odaje počast svim pokojnim dušama. Iako tradicija datira još od meksičkih starosjedioca, proslava se proširila na veliki dio Latinske Amerike.

Obitelji se kroz festivalsko veselje, uređivanje grobnica, maskiranje i šarene boje prisjećaju svojih voljenih pokojnika, jer ih i dalje smatraju kao dio zajednice. Día de los Muertos vrlo je sličan američkom običaju Halloween, ali razlikuju se u načinu slavlja. Iako je kod oba običaja u središtu smrt, Halloween povezuje smrt sa strahom i zastrašujućim krvavim kostimima tijekom mračne noći, dok je Dan mrtvih obilježen šarenim bojama i živahnom glazbom kao znamen radosti življenja.

Ovaj tradicionalni blagdan toliko je star da je 2008. godine UNESCO proglasio blagdan Día de los Muertos (Dan mrtvih) kao dio svjetske nematerijalne baštine.

POVIJEST DANA MRTVIH

Prvi koji su razvili rituale za svoje pretke i smrt općenito, bili su narodi prve civilizacije Mezopotamije, Azteci i Maje. Drevni Mezoamerikanci vjerovali su da sudbina duše umrlog nije determinirana njegovim ponašanjem tijekom života već vrstom smrti koju je doživio.

Današnji Dan mrtvih je u 16. stoljeću postao sinkretizam Katoličkih svečanosti poznatih pod nazivom Svi sveti i Dušni dan te identičnog rituala iz drevne Mezopotamije.

Počast pokojnicima odaje se tijekom tri dana, a svaki dan posvećen je određenoj svetkovini:
– 31.10. – uređuju se grobnice i oltari
– 01.11. – odaja se počast malim anđelima takozvani Angelitos, odnosno vjeruju da se taj dan duše pokojne djece vraćaju među žive
– 02.11. – odaje se počast velikim anđelima, odnosno vjeruju da se na taj dan duše odraslih pokojnika vraćaju među žive

OBILJEŽJA I SIMBOLI

Za uređivanje grobnica i oltara većinom se koriste materijal i predmetii koje su pokojni voljeli ili konzumirali dok su bili živi. Tako Meksikanci ukazuju da im smrt ne predstavlja žalost već nešto što može biti jednako lijepo i veselo kao život. Ako neke obitelji ne mogu doći do grobnica pokojnika ili grobnice više ne postoje, uobičajeno je da se tada pokojniku počast odaje izradom te ukrašavanjem kućnih oltara s tradicionalno simboličnim ukrasima.

Neki od tradicionalnih simbola i ukrasa su:

Šećerne lubanje – predstavljaju cikličnost života, a često po sebi imaju ispisana imena pokojnika ili još živih kao predmet pošalica

Kruh za pokojnike – slatki kruh, peče se u različitim oblicima, od uobičajeno okruglog oblika do lubanja, a po vrhu se posipaju zrnca šećera i anisa

Cvijeće – obitelj zajedno čisti i dekorira grobnice cvijećem; najčešće su to šarene ruže, suncokreti i meksički narančasti neveni (takozvani Cvijet mrtvih) za koje vjeruju da privlače i usmjeravaju duše pokojnika na darove

Oltar ili svetište (ofrendas) – na grobnicama ili kod kuće; postavljaju se specifični predmeti, hrana, piće, cigarete, igračake i slično, a u centru oltara nalazi se pokojnikov portret okružen svijećama

Portret pokojnika – predstavlja najštovaniji i najbitniji dio oltara

Svijeće – pali se dvanaest svijeća, iako ih može biti i manje, samo je bitno da su u paru; preferira se ljubičasta boja

Igračke

Križ – postavlja se uz sliku pokojnika

Voda – označava čistoću duše, a na oltar se servira u čaši kako bi se duša mogla okrijepiti nakon putovanja iz svijeta mrtvih

LA CARAVELA CATRINA

Jedan od najsnažnijih simbola festivala je maska La Carevale Catrine, takozvana Elegantna lubanja. Naime, inspiracija za masku je La Catrina, božica koju su još iz davnina Asteci štovali, jer je štitila pokojnike i pomagala njihovim dušama u svim sljedećim prijelaznim fazama.

Kostur sa šeširom osmislio je ilustrator Jose Guadalupe Posada 1900-tih kao parodiju na meksičke žene iz više klase te je od tada La Catrina postala snažna vizualna slika kako Meksikanci vide zagrobni život – oni žale i tuguju za bližnjima koje su izgubili, ali kroz doživljaj dobronamjernosti, strastvenosti, radost i humora. Slave ih prisjećajući se svih zajedničkih uspomena te sve što su tijekom suživota proživjeli, stvorili i naučili jedni od drugih.

Jedan od najpoznatijih meksičkih književnika i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Octavio Paz, poticao je ovaj običaj te je jednom davno napisao:
“Meksikanac poznaje smrt, šali se na njen račun, miluje je, spava s njom i slavi s njom. On o smrti misli kao o omiljenoj igrački i najtrajnijoj ljubavi. Smrt barem nije skrivena, on je gleda u lice, s nestrpljenjem, prezirom ili ironijom.”

La Catrina isto tako nosi snažnu poruku – govori da uvijek treba biti svoj, ne maskirajući se da smo netko tko nismo, jer na kraju ćemo svi skupa završiti kao kostur.

 

Možda želite pročitati i sljedeće tekstove:

Halloween iza maske

Samhain: Sretna Nova godina 

 

Dajana Kocijan

– Crtanjem, pisanjem i čitanjem umirujem kišu misli te istražujem i širim vidike o nepoznatom. Vjerujem u vezu uma i tijela uz pomoć koje lakše kristaliziram spoznaju da nalet snage mogu uhvatiti u tragovima vlastitih slabosti. Ruke su moj najveći lijek, a ono čemu težim može se svesti na tri imperativa: voli, ljubi i čuvaj.

 

Foto: Pexels, Unsplash