Dobra knjiga: Zagoreni šećer – o odnosu majke i kćerke
Roman Zagoreni šećer počinje rečenicom „Lagala bih kad bih rekla da nikad nisam uživala u nesreći svoje majke.“ – i na samom početku obećava štivo koje se pamti.
Od žene, majke, prirodno očekujemo nježnost i uzajamnu bezuvjetnu ljubav, suosjećanje i podršku, ali ovdje se ljubav, ako i postoji, isprepliće s gorčinom i zamjeranjem. Naravno da nas odmah zanima što se dogodilo između njih dvije, a nastavak romana donosi priču o kojoj ćete dugo razmišljati.
Nije ovo samo roman o odnosu majke i kćerke, ovo je priča o majčinstvu na koje nismo spremne, o obitelji i njihovim očekivanjima, o društvenim konstruktima, i ono možda najvažnije o sjećanju – čega se sjećamo, je li istina to što imamo pohranjeno kao sjećanje, možemo li ikada vjerovati svom sjećanju.
Avni Doshi (New Jersey, 1982.) je američka autorica indijskih korijena. Diplomirala je povijest umjetnosti na University Collegeu u Londonu. Prije nego što se posvetila književnosti, radila je kao kustosica i kritičarka umjetnosti. Dobitnica je nagrade „Tibor Jones South Asia Prize“ i stipendije „Charles Pick“.
Zagoreni šećer je njezin debitanski roman, kojeg je prvo objavila u Indiji 2019. godine pod nazivom Girl in White Cotton, gdje je osvojio priznanje „Sushila Devi Award“ (2021.), a bio je i u širem izboru za „Tata First Novel Prize“ 2019. godine.
Po objavljivanju u Ujedinjenom Kraljevstvu roman je 2020. ušao u finale za prestižnu književnu nagradu „Booker“, dok je 2021. bio i u širem izboru za „The Women´s Prize“.
2020. The Guardian, Economist, Spectator i NPR Zagoreni šećer su proglasili knjigom godine.
Na hrvatskom jeziku, čitamo je u izdanju nakladničke kuće HENA COM.
Zagoreni šećer, Avni Doshi
Radnja Zagorenog šećera događa se u Indiji u Puneu, a prati odnos kćerke i majke, Antare i Tare, kroz njihove životne priče. Tolika zvučna sličnost njihovih imena cijelo vrijeme kao da govori o sličnosti između njih dvije, o tome kako je Tara zauvijek urezana u Antaru, ali opet naglašava različitost među njima.
Njihov odnos sve je samo ne jednostavan, Antara je odrastala zapostavljena i zanemarena od majke, od jedine figure od koje želimo bezuvjetno prihvaćanje. Njena majka je sada bolesna i gubi pamćenje, što u Antari podiže sjećanja i vodi ju u bolno djetinjstvo s kojim ne može suočiti majku, jer se ona ne sjeća. Ovdje majka nije pouzdana niti je zaštitnica. Ona je kritična, u svakoj prilici ponizit će svoju kćer i ostaviti joj teret nerazriješenih osjećaja – uvijek će izreći što ima za reći. Do samog kraja romana spisateljica nas vješto drži u neizvjesnosti kako će se razriješiti njihov odnos.
„Sad mi se čini da joj zaboravljanje odgovara, da se ne želi sjećati stvari koje je rekla i učinila. Čini mi se neprevedenim da ona može izbaciti prošlost iz misli, a moje neprestano vrve njome. Ja zapisima, bilješkama i mislima ispunjavam papire, ladice i cijele prostorije, a ona iz dana u dan postaje sve maglovitija.“
Stil pisanja Avni Doshi je oštar i precizan, poput kirurškog reza, koji te zareže i ostavi ranu otvorenom. Vješto koristi riječi koje se pretvaraju u slike gorkog okusa, ali teško zaboravljive.
Roman Zagoreni šećer je priča koju treba pročitati i dopustiti da se razbiju svi snovi i ideali o idealnom majčinstvu. A onda treba posegnuti u vlastito sjećanje, ako mu možemo vjerovati te preispitati kakvo smo djetinjstvo imali, kakvu smo majku imali, jesu li nas odgojili toksični roditelji – i kakvi smo mi danas roditelji.
Indira Juratek
Foto: Pexel, PR
POST COMMENT