Ivana Lulić: U poeziji pronalazim način da se pomirim s vlastitom prošlošću

Po struci ekonomistica, a u duši umjetnica, Ivana Lulić krajem prošle godine objavila je prvu zbirku poezije „Znaš li gdje je Špišić Bukovica?“ (Alegria, 2023.) što je i bio povod za ovaj razgovor s njom.

Stečeno marketinško znanje neko je vrijeme primjenjivala kao glazbena marketing menadžerica, a potom se više okrenula svojim interesima i urođenim talentima te se posvetila pisanju, crtanju i obnovi namještaja. Kad piše onda to najčešće čini kao glazbena novinarka te autorica poezije i kratkih priča, a njen višegodišnji angažman u kantautorskom duu Auguste potvrđuje da joj dobro ide i uglazbljivanje stihova.

Ivanina poezija vraća nas u djetinjstvo, u predjele zavičaja kojeg ne određuju samo zemljopisne koordinate nego i one emotivne, iskustvene. Upravo one određuju naš sadašnji život čak i kad smo kilometrima daleko od roditeljskog doma jer nas nevidljivim nitima vezuju za sudbine naših predaka. Progovara o tome kako se to naslijeđe koje nosimo u sebi odražava na naše životne okolnosti i odnose – obiteljske, partnerske, prijateljske… Ivanina poezija je duboka u svojoj jednostavnosti i posvećena temama koje zaokupljaju svakog čovjeka poput identiteta, smrti ili ljubavi.

Kada bi trebala sebe opisati u nekoliko rečenica, što bi rekla, tko je Ivana?

Možda bi najbolje bilo reći da sam osoba koja se trudi živjeti ovaj život tako da puno toga iskusi unatoč konstantnoj potrebi da radi ono provjereno i poznato, da spaja nespojivo, da istražuje svoje granice i uči. Zanimaju me umjetnost, povijest, psihologija. Kada sam marketing menadžerica, tada se uglavnom bavim glazbom, ali i kada sam novinarka, bilo da pišem o njoj ili snimam radijske dokumentarce. Uvijek imam neku potrebu izražavanja kroz umjetnost, kroz poeziju, crtanje ili obnovu dotrajalog i odbačenog namještaja.

Ove godine si objavila svoju prvu zbirku poezije „Znaš li gdje je Špišić Bukovica?“ Kako je nastala i što ti je bio izvor nadahnuća?

U vrijeme pandemije, zimi, u jednom malom potkrovlju nas nekoliko okupljalo se na radionicama poezije. Čitali smo i pisali, imali tjedne zadatke i to nas je gotovo održavalo ljudima u toj neizvjesnosti. Nakon nekoliko mjeseci sustavnog rada, preispitivanja, cizeliranja, javila mi se misao kako bi bilo nevjerojatno imati sve te pjesme ukoričene, a kad su druženja prestala, nastavila sam pisati. Primijetila sam da me najviše od svega zanimaju obiteljski odnosi, odnosi s našom prošlošću i sve ono što nas danas čini onakvima kakvi jesmo. To mi je bila vodilja za pjesme koje sam htjela okupiti u svojoj prvoj knjizi.

Imaš li neku pjesmu miljenicu i ako da, što je izdvaja od drugih? Po čemu ti je posebna?

To se mijenja s vremena na vrijeme. Svakako mi najnovija uvijek bude najdraža tih dana, no kada odabirem pjesme s kojima se želim predstaviti, tada se ponavljaju “Žene koje šute”, “Kuća”, “Nešto tu u meni”. Ove sam pjesme napisala gotovo bez ikakva truda, samo su izašle iz mene – dovoljno da me potresu svaki put kad ih pročitam i pomislim da nisu moje, da je to netko drugi pisao, netko puno snažniji, hrabriji i staloženiji od mene.

Fizički uvijek možemo napustiti svoj rodni kraj i okruženje koje nas je oblikovalo tijekom odrastanja, no možemo li u sebi otpustiti one aspekte djetinjstva koji nas ograničavaju u življenju na način koji želimo i pritom zadržati ljubav i poštovanje prema svojim korijenima? Može li nam umjetnost u tome pomoći?

Mislim da puno ovisi o tome jesmo li svjesni programa po kojima djelujemo u svakodnevnom životu. Dogodilo mi se mnogo puta da sam nakon nekog uvida mislila kako sam razmrsila zapetljano klupko iz nekog ranijeg dijela života, da bih se kasnije ponovno uhvatila u nekoj situaciji koja je gotovo ista, samo na nekoj drugoj razini. Željeti živjeti nekako drugačije isto je propuštanje sadašnjeg trenutka. Ne možemo promijeniti nešto što se već dogodilo, ali možemo donijeti odluku hoćemo li tim prošlim situacijama i događajima dati pozitivan ili negativan predznak. Ako danas možemo osvijestiti kakvu smo poziciju dobili svim tim iskustvima i što možemo učiniti radi njih, s tog mjesta zahvalnosti mislim da se danas stvara i ljubav prema životu. Umjetnost je tada samo alat, ako i možda nešto sasvim drugo.

Tvoja poezija je ušla u konkurenciju za pjesničku nagradu „Na vrh jezika” 2020. i 2021. godine, a tvoj prozni izričaj osvojio je nagradu za najbolju kratku priču na Međunarodnom ljetnom natječaju književnog časopisa Kvaka 2019. godine te ušao u izbor pet najboljih rukopisa za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić” 2023. godine. Što utječe na to hoćeš li neku svoju ideju i kreativni poriv pretočiti u poeziju ili prozu?

Nisam posebno razmišljala o tome treba li nešto postati kratka priča ili pjesma. Kad su Auguste prestale djelovati, češće sam pisala kratke priče kako bih se što jasnije odmaknula od tog prethodnog rada. Sada, s odmakom, na sve to gledam samo kao na faze vlastitog kreativnog razvoja. Pisanje pjesama dolazi mi puno prirodnije od proze.

Pjesme u zbirci prate i tvoje ilustracije. Kako je došlo do toga da svoje riječi popratiš i slikom?

Pisala sam i crtala, ali ne s namjerom da nekada spojim ova svoja dva načina izražavanja. Tek kad sam u dogovoru s izdavačem počela oblikovati knjigu, shvatila sam da ne želim da nečiji tuđi crteži prate moje pjesme. Tada sam počela promišljati o tome koji bi postojeći crteži mogli ući u knjigu, a onda se otvorio prostor i za stvaranje onih koji su baš vezani za pjesme.

Tvoja zbirka nije jedina knjiga u kojoj je moguće pronaći tvoje ilustracije, zar ne?

To je istina. Moja prva objavljena ilustracija zapravo je unutar novog izdanja autobiografije Carla Junga “Sjećanja, snovi, razmišljanja”. Momir Oljača, koji stoji iza male izdavačke kuće Slovozvuk, zamolio me da nacrtam Jungov portret jer je znao koliko se zanimam za njegov pristup psihoterapiji. Naravno, objeručke sam prihvatila i odmah počela crtati.

Sigurno je lijep osjećaj držati u rukama svoju prvu objavljenu knjigu i kroz svoju poeziju povezivati se s drugim ljudima – svojim čitateljima. Potiču li te njihovi pozitivni dojmovi na razmišljanja o nekim novim književnim pothvatima?

Toliko se toga izjalovilo u samom procesu objavljivanja da nisam vjerovala kako će knjiga biti objavljena sve dok nisam primila prvi paket od svog izdavača! To je bio jedan poseban osjećaj koji me potpuno preplavio! Lijepo je dobiti reakcije čitatelja, posebno kad vidim kako posve različite pjesme rezoniraju s ljudima, ali to mi nikad nije poticaj za novo stvaranje. Želja postoji, naravno, ali taj osjećaj za pisanje novih pjesama uvijek stiže iz mene. Kao što sam ranije napisala, najdraže su mi i najosobnije one pjesme koje su se samo izlile, bez ikakve ideje hoće li se uklopiti u neku širu sliku.

I za kraj, što za tebe znači biti dobro?

Biti dobro za mene znači biti u miru sa sobom, sa svojim željama, sa svojom prošlošću, sa svojom okolinom.

Foto: Matej Grgić