Jesmo li uopće naučili što je opuštenost?

Pitanje koje mi se često vraća u radu s ljudima, ali i u privatnim promišljanjima jest: Što je stvarna opuštenost? Ne mislim samo na odmor od posla ili kratko isključivanje nego na povjerenje u tijelo, u sadašnji trenutak, u to da ne moramo ništa dokazivati da bismo smjeli samo disati.

U konstelacijama gotovo redovno isplivaju neki slojevi napetosti koji uopće nisu naši već generacijski strahovi, traume, gubici, neizgovorene tuge koje žive kroz nas. Kao da će se nešto loše dogoditi ako se potpuno opustimo.

Marie-Louise von Franz, u svom radu s bajkama naglašava da unutarnja transformacija nije brza i nije linearna. U bajci Voda života braće Grimm, kralj leži bolestan, a njegovi sinovi odlaze po lijek. Najmlađi, obično onaj kojega nitko ne shvaća ozbiljno, prolazi kroz niz prepreka, ali upravo zato što se ne bori silom nego slušajući unutarnji glas, on dolazi do lijeka.

Slično vidimo i u bajci o Pepeljugi. Mi se fokusiramo na kraj, na princezu, bal i izgubljenu cipelicu, ali dublja psihološka poruka leži u njenoj sposobnosti da preživi nepriznatost, zlostavljanje i da ne izgubi kontakt sa svojim unutarnjim svijetom. Njezin odnos s maminim duhom, bundevom, pticama i prirodom kao takvom, govore o jednoj vrsti opuštenosti koja dolazi iznutra. Nije to pasivnost već duboko unutarnje DA sebi bez obzira na vanjske okolnosti.

To nije opuštenost koja dolazi kroz odmor i sretne prilike već opuštenost koja dolazi s integracijom boli.

Nema žurbe, nema dokaza već samo postojanje.

Opuštenost se ne događa na silu. Događa se kad postoji dovoljno sigurnosti da nešto u nama može konačno reći: sada smijem stati. To ne znači da smo prosvijetljeni nego da se stvara prostor za prisutnost i za život bez potrebe da stalno dokazujemo da vrijedimo.

Možda je to ono što najviše trebamo, ali ne kao još jednu tehniku smirivanja već prostor u kojem možemo otkriti gdje i kada smo izgubili dozvolu za mir.

Foto: Pexels