Kako naučimo biti potrebni umjesto voljeni

Postoje odnosi u kojima se ništa posebno loše ne događa, a ipak nas iznutra ostavljaju neispunjenima. Razgovori su mirni, nesuglasice se brzo smire, svatko pronađe objašnjenje za onog drugog. Razumijemo zašto se netko povukao, zašto nije imao snage, zašto je opet šutio. Na kraju se čak i osjećamo blago zahvalno jer nema drame i nema otvorene boli. Sve je razumljivo, sve je opravdano, a mi ostajemo gladni nečega što ne znamo imenovati. 

Kad odnos traje, ali nas ne dotiče

Ne možemo točno reći što nedostaje u takvom odnosu jer ništa konkretno ne nedostaje. Ono čega smo svjesni je osjećaj da smo cijelo vrijeme prisutni, a nismo dotaknuti. Kao da odnos održavamo pažnjom, strpljenjem i razumijevanjem, ali ne i vlastitim postojanjem. Kao da smo dovoljno uključeni da odnos traje, ali ne i dovoljno stvarni da nas odnos može prožeti.

U takvim odnosima rijetko kada nešto tražimo izravno. Lakše je razumjeti nego riskirati da budemo pogrešno shvaćeni, lakše je prilagoditi se nego provjeriti hoće li odnos izdržati našu potrebu, lakše je uvjeravati se da je sve u redu jer ništa nije dovoljno loše da bismo otišli.

S vremenom počnemo vjerovati da činimo nešto dobro, jer održavamo stabilnost, smanjujemo napetost i čuvamo povezanost, a zapravo sudjelujemo u tihom udaljavanju od sebe. Odnos traje, ali mi u njemu postajemo sve manje prisutni. Tada se često počnemo uvjeravati da je to ljubav i to prava ljubav jer nema drame, sukoba, svađa. Međutim, ovdje se radi o tome da želimo zadržati privid sigurnosti, koji smo poistovjetili s ljubavlju.

Razlika između sigurnosti i ljubavi

Sigurnost u ljubavnom odnosu nije odsutnost konflikta, nego prisutnost unutarnjeg mira dok smo uz nekoga. To je stanje u kojem ne moramo stalno provjeravati, tumačiti, prilagođavati se da bismo zadržali bliskost. Ne živimo u napetosti hoće li druga osoba otići, povući se ili promijeniti odnos ako pokažemo sebe kakvi jesmo. Međutim, ponekad sigurnost zamijenimo s potrebom. U toj zamjeni ne primijetimo kako svojim pristankom održavamo odnos koji nas ne dotiče, a sve pod iluzijom ljubavi.

Ljubav je nešto drugo. Ona je prostor u kojem smijemo postojati i onda kada nismo skladni, kada kasnimo s razumijevanjem i kada nešto trebamo.

Bliskost tada ne ovisi o tome koliko smo se dobro prilagodili, nego koliko možemo ostati svoji, a da odnos pritom ne pukne. Zato često živimo u odnosima koji su stabilni, ali ne i živi. Ipak, trebamo biti svjesni da ljubav nije ideja o partneru, niti film koji smo zamislili. Sve ono što nazivamo pravom, savršenom ili bezuvjetnom ljubavlju često su projekcije onoga što bismo htjeli osjetiti, a kada projekcija nestane, ne nestaje osoba pored nas nego slika koju smo u nju smjestili. Baš zato je ponekad mnogo teže “preživjeti” taj gubitak, jer nam se ne lomi samo odnos, već sama srž našeg poimanja nečeg toliko važnog kao što je ljubav. Lakše je preboljeti osobu, nego ponovno izgraditi temeljna vjerovanja i načela. Kada osvijestimo da smo živjeli projekciju, ne doživljavamo samo smrt tog odnosa, već i smrt dijela sebe.

Zašto biramo emocionalno nedostupne partnere

Prije nego što se možemo povezati s drugom osobom, moramo moći boraviti sa sobom u miru i prihvaćanju. Ako smo napustili sebe, ako ne slušamo vlastite potrebe i ako smo stalno strogi prema sebi, prirodno ćemo birati odnose u kojima ćemo ostati jednako udaljeni. Zato često biramo emocionalno nedostupne partnere. Ne zato što ih želimo, nego zato što su nam poznati.

Emocionalno nedostupni ne traže ono što ni sami ne znamo dati – punu prisutnost. Ako sebe ne volimo i ne vidimo vlastitu vrijednost, nema osobe koja može popuniti prazninu, ali postoje osobe koje mogu privremeno utišati taj krik, a mi onda lako pomislimo da je to ljubav. S ove točke ulazimo u odnos da bismo dobili ljubav umjesto da bismo je dijelili, a odnos koji počinje iz potrebe rijetko može postati slobodan, a još rjeđe ta apsolutna ljubav kojoj stremimo.

Ako iz ove pozicije tražimo partnera lako možemo upasti u zamku i privući partnere koji nisu najbolji izbor za nas. Ako nam se u životu događa da biramo emocionalno nedostupne partnere, trebamo pogledati u sebe i vidjeti jesmo li i mi zapravo emocionalno nedostupni, volimo li sebe, jesmo li spremni na intimnost i bliskost, jesmo li spremni na ljubav?

Iako ste sigurno mnogo puta pročitali da ljubav ne nastaje kada pronađemo svoju polovicu nego kada prestanemo vjerovati da smo polovični, ta rečenica koja se vječno ponavlja je istina koja se mentalno razumije, ali se teško integrira. Ljubav nas pronalazi kada druga osoba ne postaje rješenje nego izbor. Ljubav nas pronalazi kada nas druga osoba ne popunjava nego nas susreće. Ona ljubav o kojoj sanjamo, koja nas ispunjava i preplavljuje događa se kada smo u stanju dijeliti obilje ljubavi, a ne potrebe.

Partnerska ljubav tada počinje nalikovati dvama stablima koja slobodno rastu jedan pored drugoga, čvrsto ukorijenjeni u svom postojanju, a nježno povezani krošnjama. Kada se jedno mijenja i pokaže tko je u svojoj srži, odnos se ne raspada, nego se mijenja s njim jer se ljubav ne boji promjene. Ljubav ne traži da ostanemo isti kako bi opstala. Ljubav traži da ostanemo prisutni dok se mijenjamo.

Zato nas odnosi u kojima smo potrebni, a ne voljeni, često ostavljaju praznima. Odnosi u kojima smo viđeni ponekad nas uplaše jer u prvima znamo kako postojati, dok u drugima ne možemo kontrolirati ishod. Pokazujemo verziju sebe koja čuva odnos, a skriva potrebu. Odnos tada ostaje stabilan, ali ne postaje blizak. Razumijemo sve više, osjećamo sve manje i počinjemo misliti da tražimo previše upravo zato što nikada nismo provjerili kako izgleda kad tražimo dovoljno.

Kada odnos prestaje biti potreba, a postaje izbor

Ako se prepoznaješ, možda ne trebaš odmah otići niti donositi velike odluke. Ponekad je prvi korak samo primijetiti gdje nestajemo i ostati tu malo duže nego inače. Uhvatiti trenutak u kojem želimo prešutjeti, ublažiti, razumjeti prije nego što osjetimo i ostati u toj nelagodi dovoljno dugo da nas vrati k sebi. Utjeloviti se u trenu u kojem sebi možemo priznati što osjećamo bez potrebe da to odmah popravimo ili prilagodimo, dopustiti da druga osoba vidi i ono što nije ugodno, ali je stvarno. Tada odnos prestaje biti mjesto održavanja i postaje prostor susreta dvaju života, a ne dviju uloga. Ne trebamo biti neovisni da bismo voljeli, ali trebamo biti cjeloviti i da bismo voljeli i da bismo bili voljeni.

Cjelovitost nam je potrebna ne da nam drugi ne bi trebali, nego zato da mi druge ne trebamo kako bismo postojali. Kada želimo dijeliti život s nekim iz naše cjelovitosti, tek tada ljubav prestaje biti potraga za onim tko će nas upotpuniti, a postaje iskustvo u kojem sudjelujemo cijelim svojim tijelom, duhom i srcem. Bliskost počinje ondje gdje postoji mogućnost da nekome budemo i neudobni, a ipak ostanemo stvarni; ondje gdje odnos ne ovisi o tome koliko ga znamo održavati, nego koliko u njemu možemo živjeti punim plućima i otvorenog srca.

Ponekad ne ostajemo jer volimo, nego zato što znamo kako u tom odnosu postojati. Ponekad prvi put volimo kada naučimo postojati samim time što imamo život u sebi.

O ovim stvarima ponekad govorimo i izvan teksta.

Foto: Tanja Kanazir