Kontrola u majčinstvu: potraga za sigurnosti kroz kontrolu

 

Iako ne volimo “kontrolore”, svi ponekad podlegnemo potrebi da upravljamo okolnostima ili ljudima koji nas okružuju. Problem je u tome što puno toga ne možemo kontrolirati, ali to nas ne priječi da pokušamo.

Nije ni mene. Kada sam prvi put zatrudnila, svoju trudnoću sam provela “štreberski”, u učenju svega što se može naučiti o porodu.

Prvi susret s trudnoćom i majčinstvom je uvijek prepun pitanja: ne znaš što te očekuje, ne znaš kako će izgledati porod, ne znaš kako se pripremiti… Iza mojeg učenja bila je iskrena znatiželja za znanjem, ali i pokušaj da smanjim tu neizvjesnost.

Nema ničega lošeg u pripremi za porod i dapače, informiranje je potrebno i poželjno, ali bitno je radimo li to s namjerom da si olakšamo prijelaz u majčinstvo ili da ga iskontroliramo – isplaniramo do detalja kako bismo “osigurale” da će baš tako biti.

Zbog loših iskustava u prošlosti, imala sam veliko nepovjerenje prema medicinskom sustavu i stres odlaska u rodilište pokušavala sam umanjiti “naoružavanjem” znanjem. Na nekoj razini sam smatrala da ako predvidim sve ishode i ako naučim sve što se može naučiti – e, onda će sve biti u redu. Tražila sam garanciju koju mi nitko nije mogao dati, a nelagodu te nesigurnosti sam nadomještala s još znanja i još učenja koji su zapravo samo potpirivali moje strahove.

Potreba za kontrolom i stabilnosti je normalna, ali važno je ŠTO (ili koga) pokušavaš kontrolirati da bi se osjetila stabilnije.

Puno je način na koji vidim da mame nakon poroda pokušavaju izvana dobiti tu stabilnost kroz kontrolu: na primjer, kroz preokupaciju kako se djeca hrane, “mikromenadžment” ukućana ili stalnu prisutnost kod kuće, odnosno nemogućnost ostavljanja djece s partnerom jer se “neće snaći” bez mame itd.

I da, svi smo mi ponekad “kontrol frikovi”, ali važno je prepoznati što se krije ispod toga i da potraga za sigurnosti kroz kontrolu neće dovesti do rješenja.

Tome me naučilo i osobno iskustvo. Kada unatoč silnim pripremama moj porod nije prošao kako sam zamislila, u postpartumu je moj grč postao još veći. Jedan od ilustrativnih primjera pronašla sam nedavno u blokiću gdje sam bilježila podoje u prvim tjednima nakon poroda gdje sam pronašla stranice i stranice sljedećih zapisa:

17:45h 15 min lijeva
19:20h 10 min desna
19:55 15 min lijeva

Dojenje mi je isprva bilo teško i bolno i pokušavala sam “ovladati” tom situacijom tako da pišem sve. Pokušavala sam napraviti ono “ispravno” jer, ponovno, ako budem napravila sve kako treba, onda će sve biti u redu.

Bilježenje i ispisivanje stranica i stranica tog blokića bio je moj pokušaj da stvorim neki red u životu koji se okrenuo naopačke.

U čemu je problem s bilježenjem podoja? Nema ga, ali meni nije pomogao da se osjećam bolje. Kao ni s pripremom za porod, nema ničeg lošeg u pisanju, niti u aplikacijama za bebe, praćenju podoja, kilaže, spavanja itd. sve dok to nisu štake bez kojih se ne možeš osjećati stabilno. One mogu biti pomoć na početku, ali ako se dugoročno oslanjaš na štake, nećeš prohodati samostalno. U prijevodu, uvijek ćeš ovisiti o tome što drugi rade (ili ne rade) da bi se osjećala dobro.

Trenutak kada svoje klijentice susrećem u najžešćem pokušaju kontrole (ne)važnih detalja je onda kad se osjećaju nesigurno.

Što je više neizvjesnosti i što je veća nesigurnost – veća je potreba za kontrolom.

Iluzorna kontrola vanjskih faktora (kažem iluzorna jer su to uglavnom bezuspješni pokušaji) – kad će dijete zaspati, koliko će pojesti, kakav će tvoj partner biti roditelj, djeluje kao zamjena za osjećaj sigurnosti koji nemaš u sebi.

Problem je u tome što ti pokušaji kontrole nad stvarima na koje ne možemo sasvim (ili uopće) utjecati u pravilu i ostaju na razini bezuspješnih pokušaja, a ti se osjećaš još bespomoćnije i još više u grču jer “što god napravila, isto je” – koliko god pokušala elemente svojeg života posložiti u jednu urednu vrstu, to najčešće ne uspijeva.

Pod “sigurnost” ne mislim na to koliko si samopouzdana ili samouvjerena nego kako se osjećaš u svojoj koži, u odnosima s drugim ljudima, u konačnici – u ovom svijetu?

Osjećaš li se zaštićeno, uzemljeno i povezano s drugima ili vjeruješ da sve moraš sama, da se nitko neće pobrinuti za tebe i da loše stvari samo čekaju da se dogode (jer je tako bilo prije)?

Koliko imaš povjerenja da ćeš biti dobro, da ćeš se snaći bez obzira na okolnosti?

Ništa ne može nadomjestiti unutrašnji osjećaj sigurnosti i povjerenja koji se grade malim koracima, iz trenutka u trenutak. Oni dolazi iz pronalaženja utočišta u svojem tijelu ovdje i sada.

Ako ne znaš gdje započeti, na videu niže ćeš ćeš pronaći jednu vježbu da se smiriš kada ti postane previše, a ovdje možeš preuzeti ebook na dar Sve je bilo u redu, ništa nije bilo u redu: Kako doći k sebi nakon poroda koji će ti pomoći posložiti kockice nakon poroda.

Više o temama roditeljstva možete pročitati u našoj rubrici SVJESNO RODITELJSTVO. 

 

Jasmina Brković

– porođajna edukatorica, Birth story listener® i somatski terapeut u edukaciji (Somatic Experiencing®) koja pomaže ženama da zacijele nakon poroda i lakše plove kroz emocionalne izazove majčinstva.

IG, YouTube @tvojapricasporoda

 

Foto: Pexels

Pomažem ti da stvoriš prave uvjete za procvat, u svojem tempu. Podržala sam 200+ žena da lakše plove kroz emocionalne izazove majčinstva i ženstvenosti, integriraju životna iskustva i otpuste ono što ih koči povezivanjem riječi, emocija i tijela, koristeći ljekovitu moć priče (Birth story medicine®) i principe somatske terapije (Somatic Experiencing®).

POST COMMENT

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)