Uspori. Ima(š) vremena – o važnosti usporavanja u radu s traumom

 

Usporavanje mi je oduvijek teško padalo. Iako sam godinama trenirala ples i glumu te radila razne (terapijske) somatske prakse – a sve od navedenog je od mene zahtijevalo da se (poprilično doslovce) krećem različitim brzinama – moja tendencija k ubrzavanju je ustrajala. U mojoj tadašnjoj percepciji svijeta, ubrzavanje je bilo izjednačeno sa životnošću i napretkom, a usporavanje je označavalo propadanje i smrt.

No, bolna istina koje sam tek mnogo kasnije postala svjesna bila je ta da sam ubrzavanjem, češće nego rjeđe, lukavo zaobilazila svoje instinkte koji su mi pokušavali dati do znanja da (još) nemam izgrađen kapacitet za sve aktivnosti, emocije i interakcije na koje sam toliko željno pristajala. Puno je lakše preći preko unutarnjih vapaja ili umornog tijela ako naprosto ubaciš u petu brzinu – i mislima i djelovanjem. Najtočnije bi bilo zamisliti moje instinkte kao preplavljeno dijete koje uzviče „Bojim se!“, „Ne mogu!“ ili „Ne želim!“, dok ja nonšalantno odmahujem rukom govoreći „Ma, ipak ćemo to napraviti jer smo to mi, mi djelujemo.“ Postala sam izvrsna u tome da „osjećam strah i svejedno to učinim“ i ponosila se svojim identitetom osobe koja „djeluje i napreduje“ do te mjere da spomenute vapaje nisam ni čula. I za to sam, s vremenom, masno platila.

A vjerujem da nisam sama u tom iskustvu.

Ono što je divljalo ispod nabijenog tempa bio je nepregledni ocean tuge i bespomoćnosti čiji bi me valovi dostigli čim bih bila prisiljena usporiti. A dostigli bi me i srušili jer nikad nisam naučila biti veća od njih. Da jesam, znala bih kako biti istinski prisutna s njima dok se razbijaju o stijenke moga bića, kao što je potrebno biti prisutan s preplavljenim djetetom. Tada to nisam mogla – valovi su bili preveliki, prebrzi i preintenzivni, a ja premala, nespremna i neopremljena za držati taj intenzitet i jačinu bez raspadanja. Ubrzavanje kako bih pobjegla od vala koji prijeti da će me poklopiti samo kako bi me on neminovno sustigao i iscentrifugirao – taj mi je ciklus bio jako dobro poznat. Bio je zapeglan kao tvornička postavka mog živčanog sustava, poput playliste stavljene na repeat. Godinama sam tako izranjala, ubrzavala i završavala potopljena, misleći da tako treba biti i da time što me valovi gutaju ja zapravo „prerađujem svoja traumatska iskustva“. Tapšala sam samu sebe po leđima, jer sam mislila da utapanje u teškim emocijama znači da sam „dobra u osjećanju“ i da svakom novom centrifugom, odnosno svakim novim katarzičnim iskustvom, „iscjeljujem svoje traume“.

Ono što svih tih godina nisam znala jest da takve katarze ne samo da nisu potrebne u radu s traumom, nego da mogu biti itekako štetne i retraumatizirajuće. Ono što nisam imala pojma jest da postoji drugačiji, nježniji, održiviji način. I da on uključuje upravo usporavanje.

Trauma je sve ono što je našem živčanom sustavu bilo prebrzo, previše i prerano. Odnosno, sav naboj koji nismo uspjeli isprocesuirati i metabolizirati upravo zato što nam se nešto dogodilo prebrzo i prerano te bilo previše. Sve suze koje nisu potekle, sva ljutnja koja nije izražena, svi pokreti i kretnje koje nismo napravili kako bismo se obranili, sakrili ili pobjegli, zbog čega su ti impulsi ostali „zamrznuti“ u našem tkivu, sva bespomoćnost i sav strah koje drugi nisu znali hendlati pa nas nisu mogli naučiti kako ih propustiti kroz sebe, sva bol zbog odsustva pažnje, podrške, ljubavi ili razumijevanja za kojima čeznemo, a koje nam drugi nisu mogli dati. Takav traumatski naboj koji ostaje zarobljen u našim tijelima tvori bolne i preplavljujuće traumatske vrtloge od kojih ćemo ili bježati kao vrag od tamjana ili ćemo namjerno tragati za intenzitetom koji će nas povlačiti u njih jer je taj intenzitet jedino što poznajemo. Ali jedna stvar je zajednička ovim dvama „ekstremima“ – količina traumatskog naboja zarobljenog u tkivu veća je od trenutnog kapaciteta osobe da bude prisutna s njim dok ga propušta kroz sebe. Odnosno, vrtlog je veći od nas, zato nas i prijeti progutati.

S vremenom, trauma postaje jedno zamršeno klupko tjelesnih senzacija, emocija, impresija, misli i značenja koja su se akumulirala kroz vrijeme. A ako je trauma ono što nam je bilo prebrzo, previše i prerano, za početi je iscjeljivati potrebno je pristupiti joj dijametralno suprotno – sporo, nježno, procesuirajući komadiće naboja na kapaljku i uz maksimalno poštivanje granica osobe (više o tome što je to iscjeljenje možeš pročitati ovdje). Time se čovjeku daje mogućnost da, u sigurnim uvjetima, počne povećavati svoj kapacitet za osjećanje tih senzacija i emocija. Za bivanje s njima i promatranje kako se mijenjaju. Jer kada radimo sporo, pružamo mogućnost klupku da se otpetlja – nit po nit. Kada radimo sporo, imamo priliku lagano početi izvlačiti jednu nit, osjetiti je pod prstima i prisutno pratiti na koji će način njeno izvlačenje utjecati na sve ostale zamršene niti, ne znajući unaprijed koja će iduća doći na red za izvlačenje i opipavanje. Također, kada radimo sporo, znat ćemo osjetiti kada je potrebno stati – za sada.

„Imamo vremena“, nježno ponovi moja Somatic Experiencing terapeutkinja, znajući jako dobro da je v-r-i-j-e-m-e upravo ono što rad s traumom bilo koje vrste zahtijeva. Kaže mi to jer primjećuje da odmah želim skočiti u akciju i napraviti jednu radnju, a da uopće nisam zastala i provjerila unutar sebe postoji li stvarni tjelesni impuls za time. Jer sjetimo se, tvornička postavka mi je da „osjetim strah i svejedno to učinim.“ Htjelo to moje tijelo ili ne.

Poslušam je, usporim, a vrijeme se rastegne poput žvake. Čujem um kako mi govori „ajde više, naravno da to možemo napraviti, mi djelujemo!“, ali tijelo mi ostaje nepomično. Zato što sam usporila u prisustvu suosjećajnog svjedoka, sposobna sam osjetiti mikrosenzacije koje bih inače ignorirala time što sam „svejedno to činila“.

„Imamo vremena.“

Zato što sam usporila, sposobna sam biti prisutna s onime što je prisutno u meni – a u meni su, u tom trenutku, istovremeno prisutne dvije niti. Jedna je bol. A druga je strah da ako skočim u akciju i napravim tu određenu radnju, ta bol će se preliti preko mojih rubova i ja ću opet završiti utapajući se u metaforičkom vrtlogu.

„Imamo vremena.“

Zato što sam usporila, sposobna sam nježno uzeti tu nit straha i biti prisutna s njom dok se odmotava kroz moje tijelo. U prisustvu suosjećajnog svjedoka.

„Imamo vremena.“

Zato što sam usporila i bila prisutna sa svojim tijelom dok se nit straha odmotavala kroz njega, sada mogu biti i sa svojom boli. U prisustvu suosjećanog svjedoka.

„Imamo vremena.“

Zato što sam usporila i bila prisutna s niti boli dok se odmotavala kroz moje tijelo u prisustvu suosjećajnog svjedoka, odjednom sam se mogla pokrenuti zajedno s boli, a ne usprkos njoj. Mogla sam napraviti radnju, a da se bol nije prelila preko mojih rubova, jer su je sada granice moga tijela omeđivale i držale – kao da držim i umirujem preplavljeno dijete. Postala sam veća od vrtloga. Odjednom primjećujem da straha više uopće nema. Odjednom primjećujem da mogu „to učiniti“ – bez onog „svejedno“.

Ima. Vremena.

 

 

Koraljka Suton

– Kao praktičarka PEAT sistema i NLP-a, reiki učiteljica te edukantica Somatic Experiencing terapije (tjelesni pristup radu s traumatskim nabojem) pomažem drugima da nježno prigrle i obgrle odbačene dijelove sebe. Uz to sam anglistica i germanistica koja vjeruje u ljekovitost riječi, a kao filmska esejistica pišem o filmu kroz prizmu osobnog razvoja. Već dugi niz godina bavim se plesom, a šest godina sam provela u glumačkom studiju istražujući povezanost tijela, emocija i glasa kroz glumačke tehnike. Strastveno zagovaram povratak tijelu kao nepresušnoj riznici mudrosti u kojoj se krije ključ individualnog i kolektivnog iscjeljenja.

IG @koraljka_suton

 

Foto: Pexels

Kao praktičarka PEAT sistema i NLP-a, reiki učiteljica te edukantica Somatic Experiencing terapije (tjelesni pristup radu s traumatskim nabojem) pomažem drugima da nježno prigrle i obgrle odbačene dijelove sebe. Uz to sam anglistica i germanistica koja vjeruje u ljekovitost riječi, a kao filmska esejistica pišem o filmu kroz prizmu osobnog razvoja. Već dugi niz godina bavim se plesom, a šest godina sam provela u glumačkom studiju istražujući povezanost tijela, emocija i glasa kroz glumačke tehnike. Strastveno zagovaram povratak tijelu kao nepresušnoj riznici mudrosti u kojoj se krije ključ individualnog i kolektivnog iscjeljenja.

POST COMMENT

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.