Odgoj u izazovnim vremenima

Razmišljam često u ovome vremenu o svom i o djetinjstvu drugih roditelja moje i oko moje dobi. Što generalno danas u roditeljstvu možemo izdvojiti kao pozitivno, a što kao negativno od svega što smo proživjeli, dobili, usvojili i iskusili? Što trebamo crpiti kao vrelo za današnji odgoj naše djece, a za čime trebamo zatvoriti vrata zauvijek?

Ova i još mnoga pitanja te vrste javljaju se sada zbog situacije u kojoj je cijelo društvo. Iako svatko od nas rješava novonastalu situaciju na svoj način, roditelji su vrlo često zabrinuti za razvoj svoje djece, sjećanja, odrastanje – zbog onemogućenog dostatnog druženja s vršnjacima, nemogućnosti odlaska na sportske i druge aktivnosti, drugačijih oblika školovanja. Rekla bih, na prvu, da su s razlogom zabrinuti. Međutim, svaka je generacija u neko doba prolazila kroz temeljne promjene koje nisu uvijek pozitivne, no one su dio života i one nas oblikuju – na dobro i na loše. I, iako je roditelju instinktivno da poželi savršen život svojemu djetetu, neke su sile jače i tjeraju nas da razmatramo alternative i iz situacije izvučemo najbolje za sve. Da sagledamo i osvijestimo situaciju odozgo, općenito i što objektivnije možemo.

Kada sam bila u godinama moje djevojčice, u Hrvatskoj je bio rat. Tate nije bilo. Netko je narušio sigurnost našega doma i gađao naše prozore kamenjem. Mama je bila u strahu, spavali smo otvorena kovčega uz krevet. Odlazili smo u skloništa susjedne zgrade. Sirene su bile glasne. Sve ovo, a moje djetinjstvo je u Rijeci, daleko od mjesta koja su intenzivno prolazila kroz ovaj težak period. Ovo je razdoblje jako utjecalo na mene i izgradilo me kao osobu. Ostavilo je pozitivne i negativne posljedice, no sve one skupa stvorile su me cjelovitu, danas sretnu i uspješnu ženu i majku. Sa sjećanjima, iskustvima, razlozima i stavovima.

Generacije rođene početkom našega stoljeća preživjele su duge ratove s ogromnom smrtnosti, groznice i neizlječive bolesti. Sve to u jednome životu. Nitko nam nije obećao da će uvijek sve ići uzlazno, pozitivno i najbolje po nas. No, jedno znam: što god vjerujemo ili ne vjerujemo, istina je da sve teče. Sve prolazi, sve se mijenja i to je temelj kojega nitko ne može dovesti u pitanje. To je život. Tijek vremena. Na bolje. Na lošije. Tijek kojemu se moramo prepustiti, zauzeti svoj stav, usvojiti ono što će nas usrećiti iznutra, truditi se cijeniti svakodnevne, male stvari i situacije jer, koliko god zvučalo kao floskula, život je sada. I nama i našoj djeci. Upravo sada dok čitamo ovo, dok kuhamo ručak za sutra, dok slažemo Lego ili jurimo autom na aktivnosti. Oni sada stvaraju svoja sjećanja i temelje svojega kasnijeg života u kojima smo mi u glavnoj ulozi.

Naravno da postoje negativne posljedice situacije u kojoj jesmo, to je činjenica. Pokušajmo se oko njih što manje zabrinjavati, stresirati i slabiti time svoj organizam u kritičnim trenutcima. Fokusirajmo se na to kako njima i nama omogućiti što manje izloženosti (nekad) surovoj stvarnosti. Nije zaista tako loše što neće neko vrijeme odlaziti na nogomet ili balet. Sjećate li se kako ste se voljeli igrati u zemlji, a mama vas je zvala kroz prozor na ručak? Nije tako loše što neće svaki dan vidjeti tridesetoro vršnjaka. Sjećate li se kako ste imali dvije prijateljice s kojima ste se svađale, mirile i gradile svoj karakter? Sjećate li se perioda kada bi vam bilo toliko dosadno da ste sami smišljali igre kojih se i danas sjećate? Otkrili neke svoje talente ili preferencije? Neće biti nepremostiv problem što će dio obrazovanja proći drugačije. Da, bit će nam teško to usvojiti i da, ostavit će posljedice, ali one su neminovne i preostaje nam samo tražiti način kako se adaptirati u situaciji bez da im ostavljamo duboke traume.

Sve teče pa tako i ovo. Ne dopustimo da proteče kroz brojanje, odbrojavanje, čekanje boljih dana. Bit će veći problem ako se budu sjećali straha, panike, restrikcija, zabrana. Da, može biti teško za roditelja. I da, imamo pravo imati loše dane. Ali oni su iznimka, a ne pravilo koje živimo. Ne primjer koji im ostavljamo u sjećanju. To smo potpisali njihovim rođenjem. Ostvarivanje najboljeg mogućeg života, koliko je u našoj moći, ali ne i izvan nje. Dok smo zdravi i dok imamo jedni druge, sve drugo je sekundarno, zanemarivo i donekle zaboravljivo.

Sara Goleš

Foto: Pexels, Unsplash