Ima li nam pomoći? O malim navikama, velikoj odgovornosti i svijetu koji ostavljamo djeci

Oduvijek sam bila pomalo čudna. Kao dijete najviše sam voljela provoditi vrijeme s bakom na selu, među kokošima, ovcama i kozama, trčkarajući s njima po krševitim vrletima. Istovremeno sam primjećivala divlja odlagališta otpada koja su me strašno ljutila jer smeće se baca u kantu, zar ne? Kada sam shvatila da ljudi odlažu otpad na taj način jer nemaju kontejnere, to me još više naljutilo. Počela sam skupljati smeće u vreće i nagovarati roditelje da ga odvezemo kući i propisno zbrinemo. U osnovnoj školi uključivala sam se u akcije čišćenja plaža i divljih odlagališta. Kada su se u našem mjestu pojavili prvi spremnici za odvojeno prikupljanje otpada, pronašla sam mjesto za vlastiti reciklažni kutak čak i u malom obiteljskom stanu.

Pred kraj prve trudnoće, tijekom šetnje s roditeljima i branja šparoga, naišli smo na još jedno divlje odlagalište. Toliko me razljutilo da sam se vratila kući po vrećice i, trudna do zuba, krenula sakupljati smeće. Usred svega toga odjednom mi je sinulo koliko je cijela ta situacija zapravo apsurdna: kao dijete ljutila sam se na smeće i sakupljala ga, a sada u meni raste dijete dok se ja opet ljutim i kupim smeće! U tom sam trenutku shvatila da se zatvorio cijeli jedan krug.

Danas, uz dvoje male djece, moja čudnost ne jenjava. Možete me vidjeti kako sakupljam promotivne kataloge koje vjetar raznosi ulicom. Za organizaciju doma koristim staklenke, kutije od cipela i postojeću ambalažu umjesto da kupujem posebne organizatore. U međuvremenu je i moje malo kućno reciklažno dvorište dobilo nešto više prostora nego prije. To nije za mene nikakav poseban pothvat, već jednostavno način na koji razmišljam i živim.

Ako ionako nema pomoći, zašto se truditi?

Koliko sam samo puta čula pitanja poput ovih: kakvog smisla ima nositi platnene vrećice kad je puno lakše kupiti plastičnu? Zašto se mučiti kompostiranjem kad to ionako neće spasiti svijet? Ima li smisla truditi se pripremati kvalitetnu hranu kod kuće kad je hrana ionako puno manje kvalitetna nego prije?

Istina je da sve to zahtijeva određeni trud. Treba se sjetiti ponijeti vrećice, pronaći mjesto za komposter i imati na umu odvajati materijal koji se u njega baca; treba uložiti trud u razmišljanje o tome kakvu hranu kupujemo i kako ćemo iskoristiti do maksimuma ono što imamo. Istina je da je ponekad jednostavnije ne razmišljati o tome.

Znam da svojim navikama neću spasiti svijet niti ću zaustaviti privatne avione ili golema onečišćenja koja proizvode velike kompanije time što ću prestati kupovati jednokratne proizvode. Odgovornost „velikih“ postoji neovisno o odlukama koje donosimo mi „mali“, ali ne vidim zašto bi njihova neodgovornost bila razlog za odustajanje od vlastitih vrijednosti.

Oduvijek sam bila i bit ću u timu „cigla po cigla – palača“, a ne u timu „bogataši lete privatnim avionima, a mene gnjave s papirnatim slamkama“. Ako svojim postupcima usput potaknem još nekoga na promjenu, tim bolje. A kakve sve to veze ima s odgojem djece?

Djeca uče kopirajući svoje okruženje

Smatram da je zadatak svih odraslih, a posebno roditelja, pokazati djeci kako se navedene vrijednosti žive u praksi. Moj muž i ja u tom smislu imamo svatko svoje različite primjere i metode. Ja sam više usmjerena na kuhinju, organizaciju i kreativno iskorištavanje onoga što već imamo – od kutija i staklenki do cijeđenja posljednje kapljice paste za zube. Kutije, staklenke i razna ambalaža za mene predstavljaju materijal za igranje Tetrisa u stvarnom svijetu. Moj muž, s druge strane, voli popravljati i sam izrađivati stvari, a u posljednje vrijeme naš stariji sin se također uključuje u te projekte. Jedan od njihovih novijih zajedničkih pothvata bio je kartonski dispenzer za sličice.

Možda ovo što sam opisala nekome zvuči kao glupost ili škrtost, ali meni je ovakav život upravo ono o čemu sam oduvijek sanjala. U takvoj svakodnevici dijete ne dobiva samo gotovu stvar, bez ikakve svijesti o tome što je sve bilo potrebno da ona nastane. Umjesto toga sudjeluje u osmišljavanju, izradi i popravljanju, usput uči rješavati probleme te prihvaćati da nešto neće uvijek uspjeti iz prve. Na vrlo opušten način polako uči kolika je zapravo moć njegove kreativnosti i sposobnost njegovih ruku.

Slično razmišljam i kad je hrana u pitanju. Ne vjerujem da ću domaćom hranom zaštititi djecu od svih prehrambenih izazova koji su prisutni u okruženju u kojem odrastaju, ali vjerujem da im time pružam dobru osnovu za zdravije navike i odnos prema hrani. Kad im za stolom ne nudim mobitel kao distrakciju kako bi pojeli više, ne mislim da ću ih time zauvijek zaštititi od svih pošasti u digitalnom obliku. Želim da osjete i bez pritiska nauče da je obrok za stolom nešto samo naše, vrijeme u kojem uživamo, pričamo i jedemo finu hranu zajedno.

Nije dovoljno samo znati što je ispravno

Ne možemo i ne trebamo djecu zaštititi od svega lošeg, ali možemo im stvoriti podržavajuće okruženje u kojem znaju da su sigurna bez obzira na sve.

Primijetila sam da oko naše osnovne škole nema nijedne kante za smeće, a direktna posljedica toga je smeće posvuda. Teško mi je kriviti isključivo djecu za smeće koje se gomila i koje raznosi vjetar baš kao i one sirote kataloge koje sam spomeula ranije. Ako želimo da djeca razviju održive navike i pretvore ih u rutinu, moramo im omogućiti prikladne uvjete za to. Nije dovoljno da u školi nauče nekoliko lekcija o ekologiji. To bi bilo kao da je za polaganje vozačkog ispita dovoljno samo uspješno rješavanje pismenog ispita, a da se nikad ne sjedne za upravljač automobila, zar ne?

Gradimo ciglu po ciglu, čak i kad se čini da nema nade

Možemo se žaliti da je sve otišlo predaleko, strahovati da je prekasno da spasimo sebe i planet te se uvjeravati da naš trud nema smisla. Možemo čekati da netko drugi smisli rješenje za spas, a možemo i sami krenuti od onoga što nam je dostupno.

Ne mora svatko kompostirati, izrađivati namještaj ili čistiti divlja odlagališta otpada. Ali svi možemo barem kroz male svakodnevne primjere biti primjer mogućega – osobito pred djecom koja vide puno više nego što mislimo. Na koncu, upravo toj djeci koja nas promatraju ostavljamo ovaj svijet. Svatko od nas može donijeti barem poneku ciglu za gradnju one palače iz metafore koju sam spomenula ranije. A što nas je više, to će palača biti prije završena. Vjera da je ovo moguće po meni je jedan baš lijep razlog za ustati umjesto odustati.

Još inspirativnih tekstova o održivom načinu života, malim svakodnevnim promjenama i odgovornijem odnosu prema prirodi naše autorice Matije možete pročitati u nastavku.

Je li manje zapravo više – što nas dječja igra može naučiti o kuhanju bez stresa?

Kako živjeti održivije u domu: koncept kapsule i smanjenje otpada

Koliko je dovoljno? O savršenom životu koji možda uopće nije naš

Foto: Pexels