
Dobro mjesto neobjavljene poezije: Kristina Andlar
Mi na Budi Dobro volimo i osjećamo jezik poezije te smo stoga odlučili pokrenuti novu rubriku – DOBRO MJESTO NEOBJAVLJENE POEZIJE – kojom ćemo dati priliku onima koji poeziju osjećaju, žive i pišu da se predstave širem čitateljstvu.
Danas vas upoznajemo s poezijom Kristine Andlar. Kristina Andlar je profesorica sociologije i filozofije i diplomirana knjižničarka. Zaljubljena je u glazbu, knjigu, film, aktivizam i jogu. Obožava šetnje sa sinom Pavelom i psom Mirkom. Bavi se pisanjem, fotografiranjem, jogom i poticanjem mladih na aktivističko djelovanje putem medija dokumentarnog filma. Uživajte!
Danas mi se pričinilo da svijet ima ozbiljnijih problema nego prije par dana.
Sve je ostalo isto u svojoj postavci, ali je nešto stvarnije zapelo u grlu.
Da li je to zbog tuče staraca u parku, žene bez uha, crne krave bijele glave, lovca na nutrije, ili zbog tvog zatvorenog oka?
Da li je Otomansko carstvo krivo za naše predrasude, uzgajanje kefir gljive ili želja da budemo sretni?
Da li smo oduvijek trebali jesti masnije, ne depilirati tijelo, i biti trgovci duhanom?
Danas mi se čini da su nam tuge banalne.
Možda je tome tako jer smo navikli živjeti na lakšem zraku, putovati kroz vrijeme, vjerovati da se možemo voljeti, iako nam je često hladno kad se diramo.
Ovaj svijet negdje ima svoj kraj jer su na radiju upravo pročitali vremensku prognozu za gluhonijeme.
Južno južnije, do meksičke plaže, hodamo.
Mimohodno se mimoilazimo sa opekotinama kamena od sunca.
Zajedno stupamo sa rogačima u zbroj kao jedno.
*
Dok je čekala da isplovi prvim trajektom, naslonjena na vlažnu ogradu brodske terase, kriška kruha doletila je ravno na njeno čelo i ostala zalijepljena. Galeb je okrenuo kljun na drugu stranu i poletio prema moru.
*
Kažu da se ženama skuplja gorčina života na gornju usnicu.
Trenutno ispod nje čuvam košticu lubenice.
Koštice mi se gade.
*
Sviđa joj se što je linija ravna tamo gdje treba biti;
Ako ubaci koju travku, koje novo bilje, promijenit će se samo volumen
Ona ne želi da išta naraste, i da su u akvariju samo dvije ribe.
Sigurno postoji savršen položaj tijela u kojem se mogu stisnuti živci tako da se ništa više ne poželi.
(Ni dana bez neba)
Vidljivo je da obrušava se
Na mrak
Na ptice
Koje sjaje prolazno
Bijelo je more i oblači se
Stišće se
Na suncu
Opet beskrajno muči se
A meni uvijek plavo je
Iako ruši se
Razbistrava se
Daleko helikopter
Čuje se
I opet to more i nebo
Što jebe se
Crtama do crtice
pozadina je plava
svijetleći izlaziš iz nje
usta su ti malo otvorena
oči također
što nije neobično
čujem ti glas
on bi se pojavio prije
ne trebam te slušati
svejedno govoriš
velike riječi treba izgovarati boljim tonom
neku lijepu rečenicu
ikad smišljenu dosad
***
paradajz juha je najbrže jelo kad si na moru
stalno ju miješam i dodajem šećer
često u nju upadne osa pa ju nitko ne jede
voliš li ju rjeđu ili sa rižom?
***
san je od prhkog tijesta
zapamtim ga, raspadne se
mrvi se po vratu
zato mi spavaš na trbuhu
slušaš kako sreća raste
unutra je toplo i mračno
baš kako treba da cijeli zasjaš
***
živiš na zadnjem katu
vidiš preko šume
tu su još i vrhovi otoka
još dalje je zelenije
podigneš bradu
počešeš se po licu
razmišljaš o doručku
između reklama za madrace i prolaza do kuhinje zapneš za moje lice
kratko, vrlo kratko
Sanjam
Brod sam. Mrežom skupljam noć.
Debela sam žena. Padam u more.
Živa sam rana. Imam malu peraju.
Poruka sam. Ne znam se poslati.
Ližeš mi trbuh.
Poštar sam na magarcu. Imam kljun.
Tunel sam.
Najfinija zračna životinja sam. Nemam krila.
Sanjam se.
Tako sam blizu.
Kratki pregled poraza
Poraz je izdaleka plav, a izbliza krvav.
Porazno je spakirati torbe, otići od kuće, pa se na prvom semaforu vratiti.
Porazno je kad ne računaju na tebe za pivu.
Porazno je iznenada prdnuti usred pametnog razgovora.
Porazno je ne znati odmah pomnožiti 8 sa 9.
Porazno je stati na kočnicu, umjesto na gas.
Porazno je ne dobiti odgovor na emotivnu poruku.
Poraz je šutljiv na kopnu, a u zraku radikalan.
Porazno je napiti se s mlađima i pričati im o intimnim problemima.
Porazno je guglati svoje ime.
Porazno je loše se našaliti.
Porazno je praviti se važna s razmazanom pljuvačkom na licu.
Porazno je gledati tvoje fotke na fejsbuku.
Porazno je odustati od čvrsto donesene odluke.
Poraz je u rukama kamen, a u očima jelen.
Porazno je osramotiti se pred svojim djetetom.
Porazno je preći na drugu stranu ulice kad ugledaš pijanog oca.
Porazno je lagati ljudima u lice.
Porazno je izaći na glasanje, kao i ne izaći.
Porazno je pozdravljati susjeda fašista.
Porazno je otići na koncert Parnog valjka.
Poraz je kod žena obilježeni put, kod muškaraca provalija.
Porazno je gledati koliko si sretan otkako se više ne družimo.
Porazno je rugati se svome tijelu.
Porazno je skočiti na trbuh u more.
Porazno je vjerovati da se sve još stigne napraviti.
Porazno je pojesti teglicu ajvara u tri ujutro.
Porazno je istinski osjećati da me voliš.
Više poezije možete pročitati u našoj rubrici DOBRO MJESTO NEOBJAVLJENE POEZIJE.
POST COMMENT