Odlazak ljubimca – odlazak ljubavi
Iskreno, ovim tekstom želim pokušati sebi olakšati život, a time nadam se i svima vama koji prolazite sličan i bolan put, jer pravog lijeka za to još uvijek na recept nema…
Prošlo je pet mjeseci, točno prije dva dana. Inače ne pamtim datume, ali onaj dan kad je ušao u moj život, 18.8. kao i dan kad je otišao 18.6., neću zaboraviti za tri života. Kao ni simboliku brojke 8 koja mi stalno prolazi kroz život, a uz njega se samo pojačala. Ljubav koju sam primila njegovim dolaskom bila je neopisiva, gotovo nerealna jer sam ga svaki dan nanovo voljela. Zvuči klišejski, ali istina je. Svako jutro bih ga s toliko nove ljubavi i veselja grlila i mazila, veselila mu se kao malo dijete poklonu ispod božićnog drvca. I tako gotovo sedam godina iz dana u dan. To biće uspjelo je prodrijeti u moje srce kao nitko prije ni poslije, uspio je biti moj tihi a tako moćni pratitelj kada je bilo najgore. Istina je da ti ne trebaju riječi kada si loše, samo bliskost. Uz njega je to bilo moguće. Liječio me svojom prisutnošću i smirenošću dok sam plakala, ridala i mislila da ne mogu dalje. Nasmijavao me kada bih pala u stanje odveć ozbiljne odrasle i zabrinute osobe. Pratio me u svim mojim životnim avanturama. Bez riječi, bez komentara… Da, znam, psi inače ne pričaju, ali toliko je zdravije utjecao i dopirao do mene nego ijedan čovjek, a to je nešto uistinu posebno i moćno.
Lako tako
Čula sam češće komentare da oni koji imaju životinju bježe od stvarnosti, od ljudi. Ima tu neke istine, životinja ne prigovara, ne mrzi, ne ponižava, ne gazi, ne ostavlja…a svi mi koji smo to kroz život osjetili intenzivnije trebamo upravo tako jednog suputnika, da nam pomogne na putu oporavka da zaliječimo svoje ranjeno srce. Ja znam koliko se moje otvorilo prema životu kada je on postao moj suputnik. Nešto neopisivo i tako snažno. Ali sada ga više nema…
Došao je dan
Dugo je proživio. Punih 16 i pol godina. Također je bio dugo u azilu, punih devet godina, pa sam sigurna da je istinski uživao kada smo se pronašli. Ja zasigurno jesam. Vratio me iz mrtvih. Tada sam prolazila bolnu rastavu, imala neopisive napadaje panike i depresije, jako malo novca i još manje životne snage u sebi. Skupa smo se liječili, ja njegove azilske traume kojih je na žalost bilo jako mnogo, a on moje – sve… Ta povezanost koja se stvorila bila je jako intenzivna, ali trebala nam je. To će razumjeti svi oni koji su imali sličan odnos sa svojim ljubimcem. Bilo nam je divno. Putovali smo, izlazili, uživali u naša četiri zida, u našoj šumi… I onda je došlo vrijeme rastanka. Bila sam uz njega kad je uzeo dah i sklopio svoje prelijepe nevine oči po zadnji put. I dalje me proganja ta slika, bolje rečeno taj osjećaj nemoći, što sam u tom trenutku bila prisiljena pustiti ga, što ovaj put nisam mogla pomoći nikakvim lijekom, nježnošću, zavojem… Morala sam ga pustiti jer mi je jasno dao do znanja da je došlo vrijeme, a to je na kraju bilo jedino važno. Njegova volja, njegov put, njegov mir.
Kako pustiti?
Odmah da vam kažem: nemam recept kako da ta bol ode. Sve bih dala da imam i dijelila bih ga šakom i kapom po cijelom svijetu. Neću vam ni reći da vrijeme liječi sve rane, jer ja to još ne osjećam. Samo znam da bol iz dana u dan bude podnošljivija. Tuga teže. Možda je za mene još rano, pa ne znam drugačije, ali makar da kažem svima vama koji ste u ovoj svježoj boli kao ja. Makar da podijelimo zajedno tu tugu koju nitko ne razumije tko je nije prošao. Životinja, pogotovo pas je bezuvjetan, a to razlikuje onu bol i tugu od odlaska čovjeka. Neću ulaziti u te dubine niti ikome govoriti što je veće ili manje. Za mene je ljubav – ljubav. Prema kome god se osjećala. Ja sam izgubila i voljenu osobu i voljenog psa. Meni su to dva svijeta. S čovjekom sam nekako uspjela racionalno sve prihvatiti s vremenom, iako i dalje zaboli, ali s njim… potpuno drugačije. S nikim nisam tako intenzivno dijelila životni prostor i srce, tako čisto i jednostavno, možda baš zato tako drugačije boli. Nikad me nije povrijedio, nemam mu što zamjeriti, samo mi može nedostajati… Upravo taj osjećaj nedostatka te divne emocije koja je uz njega bila stalno prisutna je očito taj najjači okidač koji boli kao da ti je nasilno otkinut dio tebe.
Što sada?
Ono što sam ja iz svega ovog do sada shvatila i osjetila jest činjenica da ni samoj sebi nisam davala toliko ljubavi, pažnje i brige koliko njemu, a to ipak nije najbolje rješenje. Redovito s njim komuniciram, i briga me što drugi misle o tome, ja znam da je to stvarno i moram priznati da je jako zabavan od kad je dobio dar govora. Kod jedne nedavne razmjene mi je upravo on sve pojasnio, da je bio sam mnom da mi pokaže kako se treba istinski voljeti. Ne samo druge nego i samog sebe. Na tome radim već godinama, jer znam da je to jedna od najvećih životnih lekcija koju većina nas treba svladati, a njegov dolazak i odlazak je očito bio još jedna velika škola na tu temu. Njega sam voljela više nego vlastiti život, a sada je na meni da živim upravo taj život koji sam si uskraćivala od malena, jer nisam znala bolje. On je i tako i dalje moj vjerni pratitelj, samo moram prihvatiti da je od sada pa nadalje tu bez tog čupavog tijela. Nije nimalo lako to racionalno prožvakati, ali bilo nam je divno i pokušavam se toga držati, te zahvalnosti da smo se imali sve te godine kao i činjenice da je i dalje uz mene.
A za kraj…
Prva poruka koju sam dobila od njega kada je otišao bila je: Uvijek, zauvijek, kroz sve živote… Znajte da tako i vas prate vaši voljeni čupavci. Nemojte to nikad zaboraviti i samo nastavite hrabro dalje, jer ono što oni najviše žele jest da smo sretni sa sobom i kad više nisu tu uz nas fizički. Sve do jednog budućeg susreta…
Marija Knežević
– Pisana riječ i kuhača moje su dvije životne strasti. Liječe, hrane, razveseljavaju, opuštaju i oslobađaju od ponekad sumorne svakodnevice. Kad ne pišem ili čitam, sigurno ćete me pronaći za „šporetom“ ili blenderom, jer obožavam sirove deserte i sve varijante zdravije, ali uvijek ukusne ishrane.
Foto: Unsplash, Pexels
POST COMMENT