poezija

Dobro mjesto neobjavljene poezije: Ivana Vukićević

 

Mi na Budi Dobro volimo i osjećamo jezik poezije te smo stoga odlučili pokrenuti novu rubriku – DOBRO MJESTO NEOBJAVLJENE POEZIJE – kojom ćemo dati priliku onima koji poeziju osjećaju, žive i pišu da se predstave širem čitateljstvu.

Na Svjetski dan poezije imali ste priliku pročitati nekoliko pjesama četiri dame, a danas vas vodimo poetskim putevima Ivane Vukičević. Uživajte!

Ivana Vukićević je promjenjivih zanimanja i naravi. Jedino što se ne mijenja je ljubav prema životu na Zemlji, moru i mačkama. Htjela je biti astronaut i arheolog. Trenutno radi i završava diplomski studij koji nema veze s niti jednim od navedenog. Ima hobije. Jedan od njih je pokušaj pisanja. Piše lijevom rukom. Boji se da je pank možda ipak mrtav i da je sloboda govora možda ipak utopija. Ne podnosi tuš zavjese.

poezija

@ivana_aska

znaš li tko je maria callas?

prežderana krastavca
i zelene salate
s nogama na stolu
nogama
koje nikad ne stavljam na stol
mačka lijevo
mobitel desno
gdje paralelno vodim raspravu
o mediokritetskim idiotima
koji su me učili (f)artu
pitam se
jel krivo što mi ide ovih dana
jel smijem ja
oprostite
gospon svemir
u ovom životu
igrati razne uloge i igre
smijem li
biti glumica i pisac
nekako to na ovoj planeti nema
da je netko neodređen
i živ
pa se odluči biti ono
što je to jutro vidio u talogu kave
i mogu li i plesati
smije li se
na ovoj planeti plesati
iako nemam plesački rist
ni plesačke malene sisice
a mogu li
molim vas
dajte da probam
i taj fotoaparat
volim to otkad ga nisam imala
dakle oduvijek
vidi
ide mi gosn svemir
daj da i to radim
nemoj nikome reći
da i to hoću
i volim
a znaš
i performans vidim
i sebe
u galeriji
bijeloj
kako istjerujem svoje demone prošlosti
i radim red u ladici s naslovom
otac vojska kosovo vještica
daj to samo da probam
samo jednom ću
daj krug
svemire
molim te
vidi koliko žetona imam
daj da sve igre na ovoj planeti probam
i molim te nemoj nikome reći
da mogu biti sve.
svemire!
ovu sam partiju platila skupo
mrtva majka vrijedi barem još pet igara
daj da probam sve!

 

sve osim sestre.

nisam muško
al’ sam bila unuk
i nosila sam babi krst na sahrani
nisam otac
ni stariji brat
ali držala sam za jaja sestrine ljubavi
i prijetila im se, pljuvala ih
i mrštila se kako ni jedan otac ne bi
nisam majka
a neprestano odgajam brinem skrbim
plačem i plaćam račune
i kao svaka dobra majka
imala sam nekoliko nervnih slomova
i kutiju normabela u noćnom ormariću
i kao svaki dobar otac
pijem i govorim joj da treba naći posao
jer novaca neće vječno biti
i kao svaki dobar brat
govorim joj da ništa ne radi kako treba
i da stane na loptu
dok sestra
koja ti jesam
i dalje čuči na podu
pored veš mašine
gdje smo se potukle
od nemoći
jer nisam znala
koju bih ulogu trebala igrati
sada kada nemaš nikoga.

 

nemam

dom
ni metar sedamdeset visine
fejsbuk
neke zube
živaca za egomanijake
položen vozački
psa
mrtvu životinju u frižideru
oca
majku
djeda
baku
policu sa slatkišima
a dođe mi
da odem na fejsbuk
i zanemarim egomanijake
dok svim zdravim zubima grizem čokoladu
koju sam uspjela sama dohvatiti
sa police sa slatkišima
jer sam visoka metar sedamdeset
i upravo sam se vratila iz daleke šume
do koje sam otišla autom
i tamo šetala svog psa
dok me nije nazvala majka
da je ručak gotov
i da u naš dom dolaze
i djed i baka
jer sprema za jelo
mrtvu životinju
koju je otac ubio.

fuj.
i bolje da nemam što nemam.

 

Pljesak neprijamljivih

Od glume je ostalo
Kidanje strasti u odrpine
I pokoja vlasulja na tikvi
Lepršavost jezika
Umrla je uvaljana u peto pivo
I sedmi pelin
Rukama režemo zrak
Dižući ih samo onoliko
Koliko je potrebno
Da pozovemo iduću rundu
Suzdržanost tek tolika
Da ne istresemo istinu
Vješto naguranu ispod jezika
I u rukave
Koja svakim rukovanjem
Čeka svoj red na lavinu
Vrlina se nema u čemu ogledati
Prezir u svemu hvata svoj odraz
Neupućeni se smiju
Razboriti su ravnodušni
Nadničarima prirode
Nosimo umjetnike na reklamacije
Zbog neljudskog oponašanja
Čovječanstva.
Glumica na stolu
Čeka pljesak
Glumac pod stolom
Čeka aplauz
Nije istina da nemamo dovoljno pozornica

Hamlete.
Postali smo ogledalo
Koje ni sami ne zelimo pogledati.

 

lijevo od oriona

nešto me muči
tamo
u kutu svemira
lijevo od oriona
tamo
u galaksiji mliječni put
tamo
iza sunca
počešala bih se
tamo
iza venere me nešto žulja
svrbi me na zemlji
e, tu
iza oblaka
ravno do europe
e baš u tom gradu me svrbi
smeta
tamo
iza
tamo
iza ugla
u kafiću
u separeu
iza onog cvijeta
iza menija
iza skupih naočala
koje pružaju jeftino zadovoljstvo
ispod tri sloja maskare
iza kapka s tušem
e. tu.
iza te zeleno plave šarenice
pa još malo iza
stoji suza s morem u koferu
i čeka svoj red za iskrcavanje.
ako izađe – potopit će svemir
ako ostane – utopit će mene.

“Dobar dan, što ćemo danas?”
“Cappucino iz aparata i pojas za spašavanje.”

(za mene ili vas – to ćemo još vidjeti)

 

blue________________________________________s

zagreb.
sjedim na kavi.
sama.
gledam tramvaj.
dobro mi je samoj.
plavo nebo.
plavi tramvaj.
žena u plavoj haljini, zapravo tirkiznoj.
imam plavi lak boje neba
tirkizno plavi prsten
tirkizni sat i narukvica
tirkizne patike
plavu košulju s rupama
vani je žena s jarko plavim koferom.
da je ova pjesma na engleskom nabacila bih stih o tome
kako se i ja osjećam blue,
ali nije.
pa sam samo sjebana
i čekam da me popravi
plavo more
a znam da neće.

 

tuga no 124.

i uvijek se vratim u onaj trenutak na kosovu
gdje je nebo veliko
i brdo toplo
i majčina dušica
i kamen
i zemlja
i koze
i trepča
mislim si
koji dobar uvod u život sam imala
i kako sad odjednom imam 28 godina i prolazim
tko zna koju po redu tugu,
a čudim joj se kao i prvoj
i kao ni sa prvom,
ne znam što da radim.
jedno znam:
proći će
doći će nova
zbog koje ću se opet sjetiti
majčine dušice
i čuditi se
životu.

 

na kraju će moje riječi progutati Sunce.

ne želim zemlju zvati mama
pobogu
na ovaj svijet došla sam sama
vjerujem da ima toga više
od jedne mama planete.
da postoje u svemiru
zemlje stričevi i tete
ovdje smo svi
više manje posvojeni
razmaženi klinci
sebično nastrojeni
nit sam ja zemljina
nit je ona moja
znam samo da volim
kako nebu stoji drvo
i njegova zelena boja

 

znaš šta?

zaboravljam.

dogodi mi se,
ma serem,
ne dogodi mi se.
tako mi je stalno…

“dogodi” mi se da
ne pamtim lica, nego glasove
ne pamtim obrise tijela, nego pokrete
i često me fasciniraju neke žene koje zaboravim
jer ženama pamtim samo prste i vratove
a muškarcima pamtim samo miris
i način na koji se pripremaju da zapale cigaretu
(nešto slabo pamtim ove što ne puše)
otkud znam.

i dogodi mi se da zaboravim kome sam što rekla,
a zapamtim kako je netko bio sretan zbog toga što sam mu rekla
ili kako je nekog bolelo dupe za to što pričam

svašta pamtim, a još više svašta zaboravljam.

i mrzim kad me neko pita
jesi čitala ovu knjigu
a ja jesam
i ne umem da mu prepričam radnju
jer ja ti od knjige pamtim
kakav je bio dan kad sam čitala
i da sam taj dan jela jabuku na plaži
i izgorelo mi dupe
i sjećam se da sam bila baš nešto sjetna
ili sretna
i sjećam se da je vjetar bio
baš nekako topao i mirisao je na veliko i zauvijek
i da je među tim stranicama bilo baš nešto što mi je prijalo
i sjećam se samo nekih slika koje sam zamišljala dok sam čitala

dakle
ne pitajte me kakva je knjiga
mogu vam samo reći da mi je radila dobro
taj dan kad sam pod spuštenim roletnama
kreirala dolinu suza od balavih maramica vece papira
ili vam mogu reći da mi je radila loše
što me potaklo na to da radim dobro
i da mi je nebo taj dan izgledalo baš nekako tuđe

i ne volim
dođavola
kad zaboravim
gdje pripadam
i kojim jezikom
i kojim pravopisom
pišem
pa onda ispadne ovako
ali da je drugačije
ne bi bilo moje
pa bih i to brzo
zaboravila

POST COMMENT

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.