10 nijansi kreativnosti: Pitali smo glumice i glumce
Vjerujemo da biti dobro možemo samo onda kada dopustimo da se ono iskonsko naše izrazi kroz nas. Tu kreativnost svi imamo u sebi, ona je iskra koja ljude kroz tisućljeća pokreće. Probuđena kreativnost otvara vrata mističnom iskustvu.
Kako kaže Osho energija kreativnosti nema formu niti strukturu, a opet sve forme i strukture proizlaze iz nje. Kreativnost izranja iz sklada i jednote s božanskim, s onim mističnim i nedokučivim. Tada je kreativnost radost kreatoru i blagoslov ljudima.
Novom #budidobro rubrikom 10 NIJANSI KREATIVNOSTI želimo čuti što je kreativnost za vas, kako ju živite, kako stvarate. Želimo i pokazati da je kreativnost baš sve čemu dopuštamo da raste iz nas, jer tada smo najbliži božanskom, tada smo kreatori, tada smo bogočovjek.
Nije bitno koji oblik kreativnost poprima – je li to pjevanje, slikanje ili sadnja vrta, kuhanje… Ono što je važno je biti otvoren za ono što se želi izraziti kroz nas.
Do sada smo u ovom zanimljivom putovanju ugostili fotografe, dizajnere nakita, food blogere i keramičare te glazbenike i ilustratore, a danas smo pitali glumice i glumce Na koji način im gluma pomaže da budu dobro?
U nastavku pročitajte što su nam odgovorili, uz nadu da ćemo uskoro ponovno moći uživati u svim radostima koje nam gluma, kazalište i film daju.
Nina Violić
Gluma je za mene jedna vrsta discipline koja te neprestano tjera da kopaš po sebi i ja to putovanje u sebe uvijek doživljavam kao neki dar tog posla koji me je sto puta natjerao da idem dalje sa sobom. Nikad me ti procesi nisu umarali, dapače uvijek bi nešto otpuštala iz sebe što ponekad nije bilo na površini i da se ne bavim glumom možda bi zauvijek ostalo zakopano duboko ko kamen u meni i ne dozvoljavalo mi da rastem. Često radim probe tako da uključim trenutne osjećaje u ulogu koju pripremam, što znači da moram biti prisutna u sadašnjem trenutku, a to je možda najvažnije za zdravlje. Što više trenutaka u životu čovjek provede prisutan to je zadovoljniji i mirniji sa sobom. Kad glumim, kad je uloga kao gotova, onda to radim obavezno i uvijek, zato mene moj posao mentalno ne umara, nego me čisti i liječi.
Foto: Mare Milin
Petra Cicvarić
Svaki čovjek ima svoju priču. Ja sam tu da je ispričam kroz glumu (u zadnje vrijeme i kroz svoje pisanje). To je ono što mene vodi. Otkrivajući motive svog lika, želje, razloge, ciljeve, otkrivam druge svjetove oko mene i – razumijem. Razumijem zašto je netko postupio baš tako kako je. Razumijem zašto netko živi tako kako živi i ne sudim. Moje je da tu priču ispričam, pokažem taj svijet. Jesam li zbog toga uvijek dobro? Ne. Ima uloga s kojima se ponekad borim, jer je taj svijet možda potpuno drukčiji od mog ili je to neki svijet koji pokušavam zatomiti u sebi, ne priznati ga. Obično mi svaka uloga otkrije nešto novo u meni pa sam zbog toga svaki put malo bolja. Barem pokušavam biti.
Volim misliti da glumom stvaramo čaroliju. Unosimo nekakav pomak u stvarnome svijetu igrajući se s maštom. Ti, koji sjediš u publici, znaš da svijet ispred tebe koji gledaš, nije stvaran, ali bi vrlo lako mogao biti. Pristaješ biti dio iluzije i dopuštaš da to utječe na tebe. A to mi najviše pomaže da budem dobro – mašta i mijenjanje. Kad to postignemo svojim predstavama, onda sam najbolje na svijetu!
Vladimir Tintor
Biti glumac znači unutar jednog života proživjeti i mnoge druge zanimljive živote dok tumačimo različite uloge. Naš um nekad ne zna razliku pa je ponekad lakše uroniti u život uloga, koji često bude zanimljiviji od našeg privatnog. Svakom je potreban taj bijeg u nešto drugačije, a naš posao nam tu mogućnost nudi na pladnju… Također, radeći na ulogama, upoznajem sebe puno bolje. Bez te dubinske spoznaje sebe teško da bih mogao funkcionirati u današnjem svijetu. Kako moramo opravdati i razumjeti postupke likova koje igramo, mogu reći da mi je gluma pomogla da istinski zavolim ljude. Naučila me da ne osuđujem. Da razumijem. Jer svi smo mi ranjivi ispod kože. Nas glumce često pitaju glumimo li i u privatnom životu. Kad sam dobre volje, volim uzvratiti istim pitanjem i onda pamtiti ta simpatična zbunjena lica kad shvate da nam je gluma, izgleda, prirođena svima.
Foto: Joanna Paciorek
Judita Franković Brdar
Za mene je gluma utočište, polje mogućnosti, prostor stvaranja i kreacije ,mašte i beskonačnosti. Uvijek sam bila sramežljivo dijete/tinejdžerica/studentica/žena, osim kada sam imala cilj i viziju, onda mi ništa nije bilo teško i nemoguće, a gluma je bila jedna od tih stvari, omogućavala mi je nemoguće, novo, nedostižno. Pomagala mi je da se izrazim, da bolje razumijem svijet i ljude, da ja budem bolja, snažnija i hrabrija. Scena i set dali su mi prostor da budem sve i u bilo kojoj mjeri.
Foto: Kristina Vrdoljak
Dado Ćosić
Od “glume” nisam napravio posao, ja ne idem na posao, idem u kazalište. Ja nemam radno vrijeme, ja određeni komad dana provedem u nekom drugom prostoru i igram se. Moje kazalište je moje igralište i kada to prestane biti razmislit ću o promjeni profesije. A kada sreća nije nešto što loviš, što ganjaš, nego je tako reći nusprodukt činjenja, onda si na jako dobrom putu da vodiš sretan i ispunjen život, možda i dug.
Foto: Andrija Zelmanović
Kristina Krepela
Zanimljivo je to s mojim poslom, još uvijek meni ne sasvim dokučivo i mislim da nikada neće do kraja ni biti, ali gluma je u isto vrijeme i umjetnost i vještina i svojevrsna terapija kroz koju iznova i iznova dobivam priliku rasti, na neki možda blaži način “odraditi” neke stvari, puno toga spoznati i naučiti o sebi i drugima. Pruža mi svojevrsni “ispušni ventil”, pogled na moje osobne životne situacije iz drugog ugla, a ta promjena perspektive ponekad donese uvid u rješenje nekog privatnog problema. Ili jednostavno rečeno, ta dva sata predstave pružaju mi priliku da se jednostavno odmorim od same sebe. Naravno, treba biti pažljiv, jer tanka je ta granica između mene osobno, privatno i uloga koje igram. Zapravo se često događa da se ta granica prelazi, isprepliću se taj imaginarni svijet i stvarni život i ponekad zaista treba biti oprezan, jer nas taj balon iluzije zna duboko uvući u sebe, osobito ako se igra uloga koja u sebi nosi težinu i razna neugodna psihička stanja. Tada je važno imati stabilno uporište u samome sebi i na kraju dana uvijek iznova osvijestiti da je to samo igra, iluzija, čarolija koja meni kao glumici pomaže da izrazim kreativni dio sebe.
Tara Rosandić
Ponekad, kad se baviš glumom, se na mnoge načine “rastaviš”. Ironično, dok se pokušavaš ugurati u neku drugu modlicu za čovjeka, ogoliš baš sebe. Ostaneš bez svih tih slojeva, maskica, specijalnih efekata kojima se inače trudimo ogrnuti, a kao čaroban sastojak za uspjeh se opet ispostavlja samo tvoja volja i vjera u sebe. Taj moment možda ne bude onaj u kojem nužno “budeš dobro”, ali je neupitno lijep i istinit. Ipak, nakon izvedbe, kad sjednem sa sobom, zbog toga se nekad osjećam kao da je – sve dobro.
Foto: Joanna Paciorek
Peđa Gvozdić
Ono što mi je nekad bio samo hobi, pretvorio sam u posao, a zapravo ga ni ne smatram poslom nego je to jednostavno dio mog života. Zbog kazališta sam proputovao pola svijeta, upoznao razne kulture, vidio promišljanja i ideje koje su me iznenadile, inspirirale, naučile.
Kroz život me uvijek vodila misao da je bolje biti veliko dijete nego mali čovjek, a gluma mi upravo to daje. Mislim da možemo mijenjati svijet kazalištem, zapravo, bilo kojom granom umjetnosti. Mi, glumci, možemo ispričati priče koje se tiču ljudi, koje motiviraju i koje mijenjaju. U ”Zorin domu” imamo tu sreću da radimo predstave koje sami stvaramo, sami pišemo, prenosimo poruke koje želimo da dopru do ljudi i na neki način je to velika odgovornost. Pogotovo što našu publike ne čine samo odrasli, nego i najmlađi.
I volim misliti da i mi sudjelujemo u odgoju tih mladih generacija. Čuti iskreni dječji smijeh, vidjeti ljude s iskrom u očima nakon naših predstava, vidjeti da se ti ljudi vraćaju u kazalište željni još predstava, to je ono što mi daje smisao. Kazalište pomaže svakom čovjeku da bude dobro.
Ivana Vukićević
Čovjeku koji se rodi sa žudnjom za umjetnošću nerijetko jedna od službenih 9 umjetnosti nije dovoljna da se ispuni, ali i izrazi. Za mene je gluma savršen spoj tih umjetnosti pa je u njoj lako pronaći sve što mi treba. Svakom ulogom i projektom dobijem priliku iskusiti nešto novo, otkriti dio sebe za koji nisam znala da postoji te se hrabro i odvažno upustiti u ulogu, npr. pjevačice, iako sam u realnosti daleko od pjevačkog talenta. Možda zvuči apsurdno, ali gluma ne pomaže samo duhu da bude dobro, nego i tijelu. Fenomen da svaka bol prestaje onog trena kada stanem na scenu, za mene će uvijek biti čudesan. Bilo da se radilo o temperaturi, zubobolji ili slomljenoj nozi, onog trena kada stanem na scenu – to nestaje! U tom trenu sam netko drugi, u drugom prostoru i vremenu, a opet toliko sada i ovdje, da me to nikada neće prestati fascinirati. Najljepša čar glume je ipak – publika. Mogućnost da s nekim drugim podijelite osjećaj i trenutak, da nekome omogućite da s vama nešto proživi, posluša vas i ponese neku misao kući, ipak je, po meni, najvažnija stavka. Tu smo da si pomognemo da budemo dobro. Radilo se o komediji i liječenju smijehom ili drami i liječenju suzama. Gluma je moj alat na kojem sam vječno zahvalna što mi dopušta da budem i činim dobro te ne isključuje niti jednu od ostalih umjetnosti bez kojih bi mi život na ovom lijepom planetu bio nezamisliv.
Foto: Marko Žido
Karlo Mlinar
Gluma je vječiti rad na sebi. Ono što su kod pekara brašno i kvasac, a kod slikara platno i boje to su kod glumca njegovo iskustvo i njegovo tijelo. Jedan od osnovnih razloga zašto sam izabrao glumu kao svoje zanimanje jest razumijevanje svijeta u sebi i oko sebe. Gluma mi pomaže da budem dobro, jer mi razjašnjava ljudske intencije, ponašanja, zašto su takvi kakvi jesu te nadasve mi omogućava da upoznajem sebe, iz dana u dan, sve bolje i detaljnije. Moje iskustvo i moja imaginacija mi omogućavaju da dešifriram kod nekog lika, prožmem ga kroz sebe i napravim jedinstvenu kreaciju. Erika Jong u „Strahu od letenja“ kaže da je najbolji način za pobijediti strah sjesti u avion i poletjeti. Gluma meni upravo pomaže da one skrivene detalje svoje osobnosti, one crte ličnosti kojih se stidim i sram me pokazati ih svijetu prožmem kroz neke likove, učvrstim ih, dam im temelje, pa se nekako terapeutski odnosim spram njih. Gluma mi pomaže da budem dobro, jer se svakodnevno igram, a za to bivam plaćen. Gluma mi pomaže da budem SAD, prisutan, u tom trenutku bez razmišljanja o budućnosti, prošlosti, voli li me netko, je li mi opet blokirana kartica, jesam li se udebljao ili hoće li u obližnjem dućanu biti poriluka na dan kada sam odlučio kuhati wok. U trenutku predstave postoji samo sadašnji trenutak i to je čarolija, terapija i lijek! Biti prisutan na sceni je najljepši osjećaj na svijetu, i ne bih ga mijenjao za ništa. Gluma mi pomaže da budem dobro jer mi omogućava da budem SAD baš kao što Echart Tolle u svojoj knjizi „Moć sadašnjeg trenutka“ sugerira pa makar i na sat i pol koliko traje predstava.
Foto: Gilad Kavalero
Ako vam se svidio ovaj članak možda želite posjetiti rubriku 10 NIJANSI KREATIVNOSTI.
Intervju s Petrom Cicvarić možete pročitati ovdje.
Intervju s Kristinom Krepelom možete pročitati ovdje.
POST COMMENT