Ako sutra umrem – nikada ne znamo kada je zadnji tren

Znam da često pišem o tome, ali…. očito zato jer bitno jest… Meni je Smrt bila najveća inicijacija u Život, osvještenje o tome što je bitno i stvarno, a što ne…

Pa valjda zato imam toliko potrebu govoriti o njoj. No, poanta je – nikada ne znamo kada je zadnji tren. Stvarno. Ponašamo se kao da smo tu vječno. Jer, u suštini, jesmo: naš Duh mijenja svoja obličja, i tjelesna (inkarnacije) kao kostime skrojene optimalno za neke zemaljske uloge. Odatle nam ideja da imamo beskonačno vremena: jer imamo. U beskonačnosti, naše je svo vrijeme svemira. Ali u ovdje i sad – imamo ono što napravimo kroz svoja tijela.

Smrt i oplakivanje

Kad vam netko blizak umre, nikada ne oplakujemo samu Smrt. Oplakujemo to što nismo više vremena proveli zajedno, upoznavali se, smijali se. Živjeli, jednostavno, bili. Eto, zato vam ja imam potrebu često razmišljati o Smrti. Gledati kako bi moj život izgledao da njen ples svoj maestralni vrhunac kosom odsječe sutra. I tada shvaćam što je bitno, a što nije. Što nisam ja (nerviranja, žaljenja, igre ega), a što jesam (ona koja želi stvoriti, voljeti).

Uglavnom, koji nam je zadnji trenutak, Bog zna. Jeste, linija dlana može pomoći malo, kao i teorije „sve u svoje vrijeme i strpljiv biti treba….“ No, u suštini, sve je ovdje i sad. Sve je odmah. Nema sutra. Gledajući tako, vidimo kako je besmisleno gubiti se u analizama: „je li taj posao ono za što smo stvoreni….“ i sličnima…. To je um i njegova prirodna igra. Jedina istina dolazi iz Srca i znamo je kada se spustimo u njega: tada točno vidimo što „moramo“ učiniti, što nam je kao dah, kao zadatak, Izbor nad Izborima, a što je iluzija ovog svijeta.

Uključite Smrt u svoje živote

Stoga vas u ljubavi tražim, uključite Smrt u svoje Živote – ionako, tu je. Počinje plesati čim počnemo disati. Misteriozno odbrojavanje se događa, bili mi ili ne svjesni njega. Neka nam bude pokretač. Da kažemo „volim te“ onima kojima želimo, ili „makni se“ od onih od kojih hoćemo… da napravimo ono za čim čeznemo, ali zbog kojekakvih strahova, sumnji i gluposti… se ne usuđujemo… Da budemo divlji i stidljivi, u isti tren, pa kud puklo pa puklo! Iskažemo Sebe u svojoj Stvarnosti, ma što tko o tome mislio! E, to je ostvarenje. U biti, jedini zadatak.

Samo Smrt, čineći nas osjetljivijima na Življenje, ima moć da nas gurne u življenje, iskazivanje Istoga. Jasno, umiremo svaki tren, puštajući staro i time stvarajući prostor za novo da se rodi. No… cjelovito umiranje… čini da potpunije osjećamo cjelovito življenje… Stoga uz udah i izdah, bez obzira na bilo koji strah svog ega – živite i budite ono što jeste, sto posto Ljubav. Bila ta ljubav intenzivna ili skrovita, topla ili hladna, nema šta! Ona je vi, i vi ste ona i živite je jer je to jedino vrijeme koje vas čini živima.

Dea Devidas

– Čitam karte i pišem o tome što pokazuju i govore. U ovoj inkarnaciji, od svoje pete godine ih proučavam – vizualno, filozofski, simbolički, astrološki, mitološki… ezoterno i egzoterno. Prakticiram jogu, tehnike disanja, meditaciju… život u trenu i u toku, ponekad uz pehar čaja, a ponekad uz kalež vina. Osim s kartama, vrijeme provodim s obitelji, mačkama i stablima.

Izvor: elementi.space

Foto: Unsplash, Annie Spratt