Svijet
Govorio sam sebi da vidim svijet. Ali mome pogledu nije bio dostupan cijeli svijet i ja sam vidio samo dijelove. I sve što sam vidio, nazvao sam dijelovima svijeta. I promatrao sam osobine tih dijelova, stvarao nauku. Shvatio sam da postoje mudre osobine dijelova i da u tim istim dijelovima postoje i glupe osobine. Dijelio sam ih i davao im imena. U zavisnosti od osobina, dijelovi svijeta su bili mudri i glupi.
A bilo je i takvih dijelova svijet koji su mogli misliti. I ti dijelovi su promatrali druge dijelove i mene. I svi dijelovi su ličili jedni na druge i ja sam ličio na njih. I razgovarao sam s tim dijelovima svijeta.
Ja sam kazao: dijelova grom.
Dijelovi su kazali: snop vremena.
Ja sam kazao: i ja sam dio tri skretanja.
Dijelovi su odgovorili: i mi smo male točke.
I odjednom ih više nisam vidio, a zatim ni druge dijelove. I uplašio sam se da će se svijet srušiti.
Ali istog časa sam shvatio da ne vidim dijelove odvojeno, već sve odjednom. U početku sam mislio da je to NIŠTA. A onda sam shvatio da je to svijet, a ono što sam ranije vidio da NIJE svijet. I ja sam oduvijek znao šta je to svijet, a šta sam ranije vidio – ni sada ne znam. I kada su nestali dijelovi, njihove mudre osobine su prestale da budu glupe. I cijeli svijet je prestao biti mudar ili glup.
Ali samo što sam shvatio da ja to vidim svijet – nisam ga više vidio. Uplašio sam se, misleći da se svijet srušio. Ali dok sam ja tako razmišljao, shvatio sam da ne bih više tako razmišljao da se svijet srušio. I gledao sam, tražeći svijet, ali ga nisam nalazio.
A zatim nisam imao kuda da gledam.
Tada sam shvatio da dok sam imao kuda da gledam – oko mene je bio svijet. A sada ga nema. Postojim samo ja.
A onda sam shvatio da ja i jesam svijet.
Ali svijet nije ja.
Iako sam ja, u tom istom trenutku, svijet.
A svijet nije ja.
A ja sam svijet.
A svijet nije ja.
A ja sam svijet.
I više ništa nisam mislio.