A, ne! Ne smijemo ga predati zaboravu ladice; odatle je već spašen. Ne smijemo ga predati ni zaboravu vremena, vrijeme nam ne bi oprostilo; jer svako vrijeme treba Danila Ivanoviča Juvačova da udari empirijski pečat apsurda nad ogoljenom suštinom čovječanstva.
“Harm” i “Charm” kao nauditi i šarmirati objedinjeno u Kharms (Harms) nagovještava uvredljiv šarm Danila Juvačova. Obložen pseudonimima (Dan Dan, Kharms, Shardam, Charms, Khorms..) jasno odbacuje sve strogosti, poigravajući se formom i suštinom. Jedan od pseudonima, kasnije njegov zaštitni znak – Harms, nastao je kao posljedica izučavanja britanske književnosti i njegove fasciniranosti Doyleovim Sherlock Holmesom. Iako svoj i nemaran za književne trendove, upečatljiv Harmsov stil prekopiran do detalja od Sherlocka Holmesa – lula, kačket, odijelo, stav – odaje njegovu sklonost ka kopijama i dendizmu. Inspiraciju za lik Šerloka Holmsa, Doyle nalazi u doktoru Josephu Bellu, percipirajući ga kao sposobnog da iz malih zapažanja izvodi velike i krucijalne zaključke. Je li to spona između Harmsa i Holmessa? Bez ikakve sumnje!
Harmsova djela za djecu jedina otkrivaju naizgled drugačijeg Harmsa. Lagana i lepršava, vedra i razigrana, njegova djela posvećena djeci i danas su prijemčljiva dječjem ukusu.
Sokol spava. I sve ptice.
Spava janjad, ko i koze,
Spavaju i bubičice,
Gledajte im samo poze.
Spava mostić iznad vode,
Spava mladi žbun, dakako,
Spava – bradom nebo bode –
Boris Petrovič Petakov.
Idem tako putem,
Žurim u svoj kutak;
Vidim mačke ljute,
Leđa okrenuta.
Viknuh: “Mačke ljute!
Hajdemo kod mene
Hajdemo svi putem,
Hajde da se krene.
Hajde brže, mačke,
Ručak ću vam dati –
Krumpir, luk, maslačke
Traž’te u salati.”
– Neka! – kažu ljute.
Nisi ti naš takmac!-
Neće dalje putem,
Sjede – i ni makac.
Apsolutna kolizija između duboke netrpeljivosti prema djeci i redova koje je njima posvetio, nagoni na razmatranje ove neobične dvojnosti kod Harmsa, tim prije što su jedino djela pisana za djecu objavljivana za njegovog života. Možda je Harmsa naivno i bezbrižno dječje neznanje razjedalo i dekoncentriralo, tjerajući ga da im se pisanjem približi. Možda su se neznanje i bezbrižnost njemu velikom i sveznajućem rugali, pa on ruganjem životu zatvarao krug. Možda je njegova genijalnost “obogaljila” njegovo djetinjstvo ranom spoznajom apsurda pa se branio dječjim pjesmama. Možda…
Harmsove groteske u minijaturama prkose čak i najvećim apsurdistima poput Becketta i Camusa. Djela Becketta i Camusa spadaju u ona suptilnije građe, pitkija su i prijemčiva. Harmsovo oslikavanje životnih situacija izrazom groteske i alogičnosti, koje pritom imaju i uvredljiv ton, teško ostavljaju bilo kakav suptilan trag u umu čitaoca. Disfemizam u njegovim djelima (posebno minijaturama) pojačava sirovost i surovost u biti apsurdnog života, ne da bi omalovažio individualan stil života, već da bi život doveo u inferiorno stanje nasuprot njemu samom. Njegovo karikaturiranje realizma zapravo liči na “preslikavanje” u izvrnutom ogledalu, pa izopčenje zavisi od toga s koje strane ogledala se stvari promatraju. Pa ipak, jednostavnost poimanja svijeta kroz većinom jednostavan književni izraz čini ustupak razumjevaniju i prihvaćanju Harmsovih djela, pisanih bez potrebe za udovoljavanjem i objavljivanjem.
”Bio jednom jedan riđi čovjek. Taj nije imao ni oči ni uši. Ni kosu nije imao, tako da su ga riđim zvali uslovno. Ni da govori nije mogao, jer taj ni usta nije imao. Nije imao ni nos. Nije imao čak ni ruke ni noge. Ni trbuh nije imao, ni leđa nije imao, ni kičmu nije imao, ni unutrašnje organe nije imao. Ništa taj nije imao. Tako da se ne zna o kome se radi. Bolje onda da o njemu više i ne govorimo.”
Govorio sam sebi da vidim svijet. Ali mome pogledu nije bio dostupan cijeli svijet i ja sam vidio samo dijelove. I sve što sam vidio, nazvao sam dijelovima svijeta. I promatrao sam osobine tih dijelova, stvarao nauku. Shvatio sam da postoje mudre osobine dijelova i da u tim istim dijelovima postoje i glupe osobine. Dijelio sam ih i davao im imena. U zavisnosti od osobina, dijelovi svijeta su bili mudri i glupi.
A bilo je i takvih dijelova svijet koji su mogli misliti. I ti dijelovi su promatrali druge dijelove i mene. I svi dijelovi su ličili jedni na druge i ja sam ličio na njih. I razgovarao sam s tim dijelovima svijeta.
Ja sam kazao: dijelova grom.
Dijelovi su kazali: snop vremena.
Ja sam kazao: i ja sam dio tri skretanja.
Dijelovi su odgovorili: i mi smo male točke.
I odjednom ih više nisam vidio, a zatim ni druge dijelove. I uplašio sam se da će se svijet srušiti.
Ali istog časa sam shvatio da ne vidim dijelove odvojeno, već sve odjednom. U početku sam mislio da je to NIŠTA. A onda sam shvatio da je to svijet, a ono što sam ranije vidio da NIJE svijet. I ja sam oduvijek znao šta je to svijet, a šta sam ranije vidio – ni sada ne znam. I kada su nestali dijelovi, njihove mudre osobine su prestale da budu glupe. I cijeli svijet je prestao biti mudar ili glup.
Ali samo što sam shvatio da ja to vidim svijet – nisam ga više vidio. Uplašio sam se, misleći da se svijet srušio. Ali dok sam ja tako razmišljao, shvatio sam da ne bih više tako razmišljao da se svijet srušio. I gledao sam, tražeći svijet, ali ga nisam nalazio.
A zatim nisam imao kuda da gledam.
Tada sam shvatio da dok sam imao kuda da gledam – oko mene je bio svijet. A sada ga nema. Postojim samo ja.
A onda sam shvatio da ja i jesam svijet.
Ali svijet nije ja.
Iako sam ja, u tom istom trenutku, svijet.
A svijet nije ja.
A ja sam svijet.
A svijet nije ja.
A ja sam svijet.
I više ništa nisam mislio.
Harmsovo imanentno prisustvo u svim avangardnim literarnim „institucijama“ literarnih ideja, otkriva ne tako apsurdnog i iz realnosti izopćenog Harmsa. „Udruženje pjesnika za djecu“, oformljeno 1927. godine, čiji je Harms bio član, je najbolji primjer za to. S druge strane, Velimir Hlebnjikov osmišljava eksperimentalni poetski jezik – ZAUM, neku vrstu pjesničkog esperanta, s tom razlikom što bi zaum bio organski, a ne vještački stvoren kao esperanto. Ovaj univerzalni pjesnički jezik usmjerava na ono što se dešava iza uma (zaum) i implicira neodređenost smisla. Osim toga, bazična zaum – ideja evocira i reintegrira zaboravljenu simboliku zvuka u jeziku, posebno kada je u pitanju slovenski jezik. Iako nikada nije stvarno zaživjela, Zaum je kao ideja pobrala naklonost od stane mnogih, pa i Harmsa.
Tvorci i protagonisti OBERIU grupe, Danil Harms i Aleksandar Vedenski (Александар Введенски), potpisuju i manifest „posljednje sovjetske avangarde.“ Platforma za građenje koncepta OBERIU-a proizlazi iz ideja avangardnih umjetnika tadašnje Rusije. „Huligani literature“, kako ih je kasnije nazivala konzervativna štampa Rusije, provokativnim nastupima apsurdnih fikcija u predstavama i performansima, ovjekovječuju odbojnost k nasilnom širenju bezličnog i dekadentnog staljinizma i jednoobraznog kulturnog stila. Harmsova drama „Elizabeta Bam“, doživljava izvođenja u europskom „teatru apsurda“ i mnogo godina kasnije.
Uhićen po drugi put, Danil Harms umire u zatvoru 1941., u svojoj 37.-oj godini života. Umire od gladi. Gladan ili sit života?
Harms je proždirao apsurd ne dozvoljavajući da bude uvučen u njega i progutan. Lišavanjem smisla čak i samog apsurda, Harms se zajedljivo smije životu, ne upućujući nikome ništa, odlažući svoje misli na dno vlastite ladice. Ljudski kostur, početak i kraj beskraja, goli smisao postojanja su esencija Harmsovih djela. Zadatak koji je stajao pred njim, sada stoji pred nama – pronalaženje smisla besmisla, ekvilibrijum nihilizma i realizma, pomirenje svijeta i sebe.
