Duhovno značenje datuma 12.12.

Dakle, pred nama je još jedan portal, odnosno točka u prostor-vrijeme kontinuumu u kojoj su kozmičke energije jače, a granice „svjetova“ – tj. razina/dimenzija Stvarnosti u intenzivnijem procesu preslagivanja, premrežavanja – spajanja i razdvajanja.

U tom smislu, ono što nose energije 12.12. možemo smatrati Oslobođenjem. Jer, 12 je – Tarotically speaking – broj Obješenog, Predanog. Priču o Obješenom znate: to je, među ostalim, priča o otpuštanju i predaji; svojevrsnoj „pat“ poziciji u fazi zreljenja duše gdje nema druge nego stati i prihvatiti, predati se okolnostima premda se našem egu ne sviđaju…

Nije to predaja u koju ulazimo s namjerom, kao „sad ćemo malo meditirati, uzdići se i iskusiti predaju“…. Neeee, ovo je jednostavan udar iz dubina nesvjesnog koji nas vrati u naša najdublja stanja, nalik hibernaciji u kojoj smo bili za boravka u maternici, da bismo – prebivajući u njima – bili Inicirani u nova Znanja/nove razine Svijesti…

Žrtvovanje

Kao kad vas, recimo, zaskoči bolest, obična prehlada vas strga. I sad, htjeli, ne htjeli – morate odmirovati, odležati, makar dan. E, taj dan je dan inicijacije: kada se prepustite, shvatite da nema mrdanja nego da, eto, morate ležati i šutiti. I u tom ležanju i prepuštanju, dolazi obnova. Zato mnogi ljudi koji imaju Obješenog u svom DNK kodu, među ostalim, kroz Život biraju lekcije slabosti (da bi je dosegnuli do krajnje granice i u tom stanju pronašli rješenje za ozdravljenje, tj. snagu) i možete se kladiti da su prije ili kasnije imali ozbiljno životno učenje kroz temu slabosti/bolesti. Jer, bez slabosti nema snage, kao što nema plusa bez minusa, niti yina bez yanga…

To je svojevrstan mehanizam žrtvovanja, kao faze razvoja, da bi se ostvario kasniji napredak. Da objasnimo Žrtvovanje: ta riječ je, u ljudskom jeziku, poprimila krivo značenje, potpuno pogrešno. Uglavnom joj se pripisuju negativne konotacije, a to vodi daljnjem kaosu i nezadovoljstvu. Primjerice, ljudi kažu „žrtvovat ću svoju potrebu za nježnošću jer moj partner to ne voli, a ja volim svog partnera, pa da bude sretan“. To – da se u startu dogovorimo – nije žrtva. Niti Ljubav. Ali, „dat ću sebe, svoju snagu da pomognem svom partneru/djetetu/prijatelju napraviti to-i-to“ jest žrtva. U najplemenitijem i najiskonskijem smislu.

Jer, žrtvovanje je ona Inteligencija koja, u dugoročnu svrhu većeg razvoja Sebe i Svega što jest, svjesno odlučuje kratkoročno imati manju korist, odnosno neki privremeni gubitak. U tom je smislu svako spuštanje u tijelo – inKarniranje – žrtva. Zato što je fizička materija po svojoj strukturi, a time i vibraciji koju ima, niža od nefizičke materije. Znači, ako zamislimo dušu kao, recimo, svjetlosnu kuglu u raznim bojama koja pri ulasku u tijelo dobiva „kaput“ od kostiju i mesa oko svog svjetla, vrlo jasno vidite da se dio svjetlosne lakoće „gubi“ – zato se kaže da se pri inkarniranju spušta svijest (jer fizički „silazi“ na niže razine). Elem, tako se svi žrtvujemo samim tim što se utjelovljujemo. No, upravo je to naš zajednički dogovor duša.

Samopotiskivanje sebe = silovanje

Kada se osvrnemo natrag u vrijeme, u točku kada smo se spustili na planetu kroz majčinu maternicu, trebali smo ljubav majke i svih oko nas da preživimo – sasvim doslovno, hranu smo dobivali putem majčinih grudi, drugi su nas prematali… i taj mali period naše totalne ovisnosti stvorio je prostor u našoj psihi za sve kasnije životne ovisnosti i zavisnosti koje izranjanju iz nesvjesnog uvjerenja „drugi će nas hraniti, voljeti… i to je jedini način za nas da preživimo…“

To je stvorilo percepciju drugih (umjesto vlastite duše) kao izvora Ljubavi u našem Životu. I to je razlog zbog kojeg nesvjesno pristajemo na psihičku trgovinu: kupovinu Ljubavi izvana, zbog zaborava da smo sami Ljubav. Ta trgovina često čini da pretjeramo, pa se „žrtvujemo“ u ime Ljubavi, a u stvari – samosilujemo. Definirajmo pojmove: silovanje je svako samopotiskivanje sebe, tj. svojih osjećaja. Svaki put kad vam se plakalo, a niste vrisnuli od boli iz „pristojnosti“ – bili ste „pristojni“, ali ne i „prirodni“. Izvršili ste nasilje nad Sobom; sebe silovali. I suptilnije – svaki, ali baš svaki put kad niste djelovali u skladu sa svojim osjećajem – djelovali ste iz kolektivnog kalupa Silovanja, kao samonasilnik. Jer ste potisnuli emociju koju je Sebstvo trebalo izraziti. Da bi nešto oslobodilo, spoznalo, naraslo… sebe iskazalo, na svoj način. Kiša pada, kada je potrebno, zar ne? Ne glumi pristojnost spram Sunca.

Autocenzura

Uglavnom, varijacije autocenzure znate – ne govorenje u odnosima, iz kojekakvih strahova od ostavljenosti i samstva, ne iskazivanje sebe u poslu, opet iz straha… i da ne nabrajamo dalje… Poanta je: kad se ne izražavamo, spontano i kako nam dolazi emocija, čisto – svoj instinkt ranjavamo. Kada se to ponašanje opetovano ponavlja, razvija se suptilna devijacija osobnosti, svojevrsna emotivna invalidnost koja se pokazuje kroz strah od ljubavi. Tome je tako jer je individualnost oštećena. A znamo: jedno je Svjetlo, a njegov izražaj Jedinstven kroz mnogo faceta.

Stoga je svaka individualnost važna, bitno je da bude pročišćena kako bi svojim jedinstvenim sjajem Jedno Svjetlo provodila.

Da, teret žrtvovanja… s njim dodirujemo jedan ključan koncept, oko kojeg se dosta polemizira. Jedna struja kaže da ljubav nije žrtva: ljubav nikad ne traži žrtvu, ljubav je sloboda. I to je Istina. A druga veli – ljubav se iskazuje kroz davanje, onog najmilijeg, onog najdubljeg. To davanje je svojevrsna žrtva, kao što majka sasvim prirodno, u ljubavi, hranu od sebe za svoje dijete odvoji. I to je žrtva. Ljubavna. I to je ljubav. I ovo je Istina. Naravno, već slutite, ključna je ravnoteža.

Nova ravnoteža

Granica je delikatna – a upravo se ona miče 12.12. – uspostavlja se nova ravnoteža tako da davanje prestaje biti žrtvovanje, u smislu samosilovanja sebe, ali postaje kreiranje jer dolazi iz svijesti usmjerenosti u druge, iz stava „što mogu učiniti za drugog“. Kada tako svatko kroči Planetom, imajući na umu iskren altruističan stav – „što mogu učiniti za tebe?“ – stvara se mreža ljudi usmjerenih na druge, a to je humano i svjetlosno društvo.

Tome je tako jer 12, sveti broj, sadrži tajni kod 3, a – već znamo – to je kod Boginje. Suština Boginje jest: to je ona energija u svakom od nas, onaj ženski aspekt Božanskog (Božanska Majka/Devi) koji nas čini prirodno usmjerenima na druge. U Tarotu ga predstavlja Carica. Boginja u nama je ona sila koja nas čini kreativnima, plodnima, rasplesanima, opuštenima, predanima…

I upravo, s ovim datumom, uzlazi Boginja u nama, a time – vremenom – i cijelom društvu. Jer, Majka Zemlja je sama po sebi Boginja, a upravo je ono po čemu je najznačajnija legendarna 2012. – povratak Boginje u svijest i život ljudi. Povratak, tj. Buđenje one plemenite Sile koja voli i hoda svijetom kao Majka & Ljubavnica Božanskih koja svojom Ljubavi iscjeljuje Svemir.

Da, to je proces koji se pokrenuo i intenzivno nastavio 12.12.2012. u Polju: prestajemo biti žrtvovani, a postajemo predani. Prestajemo biti slabi, jer smo spoznali kako nas naše mane vode do naše Vrline; prestajemo biti isključivi, a postajemo Cjeloviti.

Dea Devidas

Izvor: elementi.space

Foto: Unsplash, Pexels