Hodajmo za one koji ne mogu: Danijela Lončarić o snazi koraka i zajedništva

Nakon više desetljeća rada u korporacijama i života ispunjenog stalnim dokazivanjima, Danijela Lončarić odlučila je poslušati svoj unutarnji glas i krenuti na put traženja sebe. Camino kojeg je prošla u Francuskoj i Španjolskoj, bio je točka preokreta i iskustvo koje ju je nepovratno promijenilo. U miru prirode i tišini dugih kilometara otkrila je snagu hodanja, ali i dublji smisao života.

Iz tog iskustva rodio se i humanitarni projekt „Hodajmo za one koji ne mogu“, pokret posvećen osobama s invaliditetom, a posebno djeci koja se bore s fizičkim preprekama. Danijela danas okuplja stotine ljudi oko ideje da hodanje nije samo fizički čin, već simbol vjere, hrabrosti i zajedništva. Uz to, kao coach, sistemska konstelatorica i osnivačica WEBC, koji uskoro postaje Authentic Leaders Club, posvećena je autentičnom vodstvu i poticanju društvene promjene.

U ovom razgovoru otkriva kako je od korporativnog svijeta došla do misije koja spaja kilometre i srce, što za nju znači prohodati 100 kilometara u 24 sata i zašto vjeruje da upravo kroz služenje drugima pronalazimo vlastitu svrhu.

Što te inspiriralo da pokreneš humanitarni projekt „Hodajmo za one koji ne mogu“ usmjeren pomoći osobama, a naročito djeci, s invaliditetom?

Nakon što sam prohodala svoj prvi Camino, onaj u Francuskoj i Španjolskoj – tisuću kilometara u 28 dana – osjetila sam da se neću vratiti ista. Ne mogu to drugačije opisati nego da se u meni nešto prelomilo. Oni koji su hodali Camino razumjet će što govorim, a oni koji me vide i prate osjetit će. Po povratku sam se osjećala da više ne pripadam u isti svijet u kojem sam bila prije.

Godinama sam „živjela“ u korporacijama, gdje sam se neprestano morala dokazivati – da sam dovoljno dobra, da sam vrijedna, da su moji rezultati dovoljno impresivni, da svima ugodim. Paralelno sam radila na sebi i polako sazrijevala za izlazak iz tog svijeta, iako tada toga još nisam bila svjesna. Na tom putu „kopanja“ po sebi koje je trajalo godinama shvatila sam da se nikome ne moram dokazivati. Onima kojima vrijedim – vrijedim, a onima kojima ne – isto je u redu. Došla sam do točke iscrpljenosti i umora od stalnog dokazivanja.

To je bio jedan od razloga zbog kojih sam i krenula na Camino – u potragu za sobom, za svojim mjestom, za svojom svrhom. Ta potraga je trajala i više od deset godina. Znam zvuči puno, ali one samo prelete i već si negdje drugdje. Nakon povratka, kada sam shvatila da više ne želim ništa od onoga što sam nekad željela, započelo je jedno teško razdoblje za mene. Bila sam izgubljena. Tri mjeseca nisam znala kamo krenuti, nisam radila gotovo ništa, osamila sam se, trebala sam mir, odmak i samo sam hodala po Sljemenu. Tamo sam, u prirodi i pokretu, pronalazila jedini mir. Oko mene je sve bilo isto, naoko, ali ništa nije bilo isto, odnosno, ja više nisam bila ista. Kockice u meni su se preslagivale i tražile su svoje vrijeme da sjednu na mjesto.

U tom periodu vidjela sam objavu jednog mladića s LinkedIna – rodom iz Beograda, koji cijeli život živi u Londonu – kako je prošao više od sto kilometara prikupljajući sredstva za jednu djevojčicu u Srbiji. Ta objava me potaknula: „Pa što ja mogu napraviti? Što ja mogu dati?“ Oduvijek sam bila osjetljiva na ljude, na njihove priče. Tada sam pomislila: možda je moj put upravo to – hodati i kroz hodanje nekome pomoći.

Dogovorili smo da zajedno prohodamo sto kilometara. A zašto baš osobe s invaliditetom? Tu je posebnu ulogu odigrala moja Anja – suradnica iz poslovnog kluba, moja desna ruka, žena koja vodi društvene mreže, marketing i PR, a koja je i sama osoba s invaliditetom. Ona nema jednu nogu, a toliko je uporna, ustrajna, jasnih stavova i granica da sam i ja od nje puno naučila – o čvrstini, o tome kako postaviti granice i biti svoj. U jednom trenutku sam je pitala: „Anja pa ti imaš svoju udrugu za osobe s invaliditetom… ajmo napraviti nešto za nju.“ I tako je počelo.

Nisam imala plan. Nisam znala gdje će to sve završiti. Samo sam slušala svoj unutarnji glas i prepustila mu da me vodi. Taj glas nije znao detalje, ali znao je da je to pravi put. I upravo tako je nastao „Hodajmo za one koji ne mogu“ – iz jednog koraka, jedne odluke, jedne iskrene želje da kroz hodanje prenesem mir koji sam našla sebi i dam ga drugima kroz podršku, inkluziju i ljubav.

Danas, kada gledam kako je taj mali impuls izrastao u veliki nacionalni društveno-odgovorni projekt, ispunjava me ponos, radost i zahvalnost. Jer sve više ljudi prepoznaje važnost inkluzije, sve više nas hoda zajedno – ne samo nogama, nego i srcem. I u mom svijetu, u mojoj realnosti, to je ono što želim vidjeti i to je ono što biram živjeti.

Što za tebe znači prohodati 100 km u 24 h, ne samo doslovno, već i kao simbolični čin?

Uh… već kad pročitam to pitanje, suze mi naviru na oči, jer za mene to nije samo fizički čin – to je simbol vjere, hrabrosti i predaje.

Na prvom mjestu, to znači da vjerujem sebi. Da probudim u sebi onu vjeru da sam Božje dijete neograničenih sposobnosti. Da granice postoje samo u našem umu i da onog trenutka kad ih osvijestimo možemo ih i prevazići. Hodati 100 kilometara znači da mogu pustiti sve i da mogu ostvariti svaki svoj san, svaku svoju viziju, sve ono što osjećam kao poziv s neba.

Proći 100 kilometara u 24 sata nije lako. Prema tom hodu imam ogromno strahopoštovanje. Prošle godine nisam razmišljala što me čeka – samo sam krenula. I uspjela. Ove godine, kako se datum bliži, osjećam i strah. Ne strah od fizičkog jer noge znam da mogu. Moje su noge već prošle tisuće kilometara. Da budem precizna, sve ono što je zabilježio moj mobitel, kojeg najčešće imam uz sebe dok hodam, u zadnjih godinu dana pokazuje 3 333 600 koraka, što je oko 2500 kilometara. Ipak, nakon svega toga postoji strah u glavi: hoću li biti dovoljno mirna? Hoću li biti dovoljno ponizna pred Bogom i pred sobom? Hoću li ostati svjesna da nije poanta u bahatosti – „ma, prošla sam to, mogu opet“ – nego u poniznom prihvaćanju tog puta, sa zahvalnošću da sam živa, zdrava i podržana, da moje noge mogu hodati.

Za mene to nije hodanje za sebe. To je hodanje za nešto veće. Za jednu višu svrhu. Za dobro drugih. Jer vjerujem da naša prava svrha dolazi do izražaja tek onda kada shvatimo da sebe možemo predati da služimo drugima.

Pomicanje granica u nama samima zahtijeva više vjere i hrabrosti nego snage u nogama. A to hodanje je meni dokazivanje, ali ne više sebi. Svakim sljedećim hodom dokazujem drugima da i oni mogu. Da se usude. Da krenu. Da prestanu sebi postavljati granice i limite, ne samo u hodanju 10, 20, 50 ili 100 kilometara, nego u svojim željama, snovima, planovima. Nemoguće je jedina laž, to ne postoji. Svaki san čeka da ga dođemo uzeti. I ako ne napravimo prvi korak, naši će snovi ostati stajati negdje iza ugla i plakati jer ih nismo došli zagrliti. Zato hodam. Zato pozivam druge da hodaju. Svaki korak, jedan po jedan, vodi nas bliže onome što želimo dosegnuti. Samo se treba pokrenuti. I onda se dogodi čudo.

Koji je bio tvoj prvi Camino i što si tamo doživjela i spoznala kroz svoje tijelo, um i duh? Kome bi sve preporučila Camino?

Moj prvi Camino bio je Camino Francés 2024 godine; ruta koja počinje u Francuskoj, u malom gradiću Saint-Jean-Pied-du-Port i vodi do Santiago de Compostela. Ja sam nakon toga nastavila i dalje, do Finisterre, rta koji Španjolci zovu „kraj svijeta“, jer su stoljećima vjerovali da iza njega više nema zemlje.

Prva stvar koju sam tamo osvijestila bila je kontrola. Ja sam, zapravo, bila veliki kontrolfrik. Sve sam u životu morala imati pod kontrolom: na poslu, s djecom, partnerom, prijateljima, u životu općenito, a to se nastavilo i na Caminu; gdje ću spavati, što ću jesti, koliko ću prijeći kilometara, što će biti sutra. A zapravo, kad pogledam unazad, to nije bila kontrola, nego potpuni nedostatak povjerenja u sebe, u ljude oko sebe, u život, u Boga i univerzum.

Na Caminu sam to počela otpuštati. I mogu vam reći bilo je bolno. Tijelo mi je doslovno reagiralo kao da se skida s ovisnosti: nervoza, stezanje, znojenje, nemir. Ali upravo u tim procesima počela se događati unutarnja transformacija. Na Caminu imate samo jedno – beskonačno vrijeme. Prestajete znati koji je dan, datum, jer jedino što je važno je doći do sljedećeg mjesta. I tada misli počnu iskakati kao loptice u fliperu i sve ono što ste potiskivali godinama izlazi na površinu. Ako ne bježite od toga, ako ne stavite slušalice, nego samo hodate i promatrate – prirodu, ljude, nebo – postajete promatrač, svjedok sebe i života. To vas mijenja. Ja sam imala osjećaj kao da sam stalno u zoom-outu, u nekoj metapoziciji koja vidi mene i svijet iz potpuno druge perspektive. I tada otpustite stvari s lakoćom koju kod kuće teško možete doseći. Ono što se dogodi u pet do sedam dana hodanja, često vrijedi kao godina ili dvije klasične terapije. Mijenja vas na staničnoj razini.

Kome bih ga preporučila? Svakome. Ali posebno ljudima iz korporacija, ljudima koji se osjećaju prazno, koji više ne pronalaze smisao ni zadovoljstvo u onome što rade. Ljudi koji trebaju „reset“, koji trebaju pustiti staro da bi mogli dočekati novo. Na Caminu sam vidjela sve – djecu od sedam godina, starce od osamdeset i više, ljude bez ičega i multimilionere iz cijelog svijeta. I svi su došli zbog istog razloga – da pronađu sebe i mir.

Kako si prepoznala snagu pokreta i zajedništva u ostvarivanju društvene promjene? Gdje sve vidiš odjek ovog projekta i utjecaj na društvo?

Snagu pokreta prepoznavala sam postepeno, sama od sebe, nakon što sam odhodala svojih prvih sto kilometara. U tom trenutku počela sam se dublje baviti istraživanjem kako izgleda život ljudi s invaliditetom. I onda me pogodila statistika.

U Hrvatskoj živi preko 640.000 osoba s invaliditetom. Od toga više od 73.000 djece. To su brojke koje slamaju srce. Još više me zaboljelo kada sam shvatila da je naš sustav javne nabave lošiji nego u Srbiji, Makedoniji ili Sloveniji. Tamo je lakše dobiti protetičko pomagalo kroz sustav nego kod nas, u zemlji koja je članica Europske unije. Pa zar to nije poražavajuće i tužno?

Tada sam shvatila da se nešto mora učiniti. Došla sam do pitanja: „A što ja mogu sama?“ Ali onda sam se podsjetila – ja nisam sama. Nitko od nas nije otok. Mi nismo stabla koja stoje izolirano. Mi smo zajednica, međuovisni jedni o drugima. I koliko god mislimo da možemo sami ne možemo. Tek kada prihvatimo tu međuovisnost kao dio nas, možemo vidjeti resurse koje jedni drugima možemo dati. Tek tada rastemo i napredujemo.

Upravo u tome vidim značaj pokreta. Jer ovo za mene nije projekt – ovo je pokret. Pokret u kojem, ako nas bude dovoljno, ako udružimo snagu, možemo dati glas onima čiji se glas često ne čuje. Osobe s invaliditetom, djeca, svi oni koji možda nisu u mogućnosti izboriti se za sebe ili to još nisu naučili jer ih njihovo okruženje nije osnažilo – oni zaslužuju naš glas, našu podršku. Zato kažem: Hajdemo zajednički stvarati tu snagu i graditi društvo koje će biti toliko jako koliko je jaka njegova najslabija karika. Jer kada osnažimo najslabije onda društvo kao cjelina postaje neuništivo.

I zato vjerujem u ovaj pokret. Jer kad jednom shvatite da vas nije briga samo za sebe, nego i za one pored vas, onda postanete bogat čovjek, čovjek sa svrhom. A kad se ljudi tako povežu, kad odluče zajedno rasti onda granice nestaju. I tada ono što ostavljamo iza sebe postaje veće, bolje i trajnije. I to je ono što želim – da iza mene ostane nešto što mijenja svijet.

Što te potaknulo da nakon dugogodišnje karijere u korporativnom svijetu kreneš u smjeru osobnog razvoja, coachinga te sada i humanitarnog rada?

Djelomično sam to već dotaknula u prethodnim odgovorima, ali ovo je pitanje na koje uvijek govorim s posebnom emocijom.

Istina je da sam zaista bila zaljubljena u svoj posao. Radila sam za visokoselektivne kozmetičke brendove – najpoznatije svjetske brendove – zatim u izdavaštvu i medijima i kasnije u fashion industriji, ponovno vodeći najpoznatija svjetska imena na pet tržišta. Vodila sam velike timove, puno ljudi i obožavala taj rad. No, ono što sam najviše voljela uvijek je bio rad s ljudima.

Često sam bila „ona koja kvari igru“ – jer sam se borila za prava ljudi pa sam nerijetko bila osuđivana.

Lomila sam se između dvije strane: s jedne strane želje da zaštitim ljude, a s druge strane potrebe da budem „dovoljno dobra“ za šefove, direktore i uprave te da isporučim fantastične rezultate. Osjećala sam se kao ping-pong loptica koja stalno skače s jednog kraja stola na drugi, ne znajući kojem timu zaista pripadam.

Kad sam dublje razmislila o tome što me ispunjava, shvatila sam da me veseli ostvarivanje ciljeva i rezultata, ali ne na način kako to korporacije često čine, gazeći malog čovjeka. Mene je još više ispunjavalo otkrivanje potencijala u ljudima – pomaganje da osvijeste svoj kapacitet, da ga razviju, da žive svoju svrhu. Toliko sam vjerovala u to da sam često ljude poticala da odu s posla ako sam osjećala da im tamo nije mjesto. Iako sam gubila vrijedne zaposlenike, znala sam da oni idu pravim putem i to mi je bilo važno.

Od uvijek su me interesirali ljudi i njihov, ali i moj razvoj. U jednom trenutku shvatila sam: nikada neću zadovoljiti druge pa je najbolje da se okrenem sebi. Kao majka četvero djece lomila sam se i oko toga dajem li djeci prave putokaze. Kad sam se rastajala, mnogi su me osuđivali. Ali ja sam bila potpuno sigurna da upravo time djeci dajem najvažniju lekciju: da čak i ako si nešto potpisao, čak i ako je „uklesano u kamen“, život je promjena i imaš se pravo predomisliti. Ako si nesretan, ako te nešto ograničava, imaš pravo završiti i krenuti dalje pa makar to bio i brak.

Živjeti svoje odluke i izbore nije lako – za to treba ogromna hrabrost. Ali ja sam odlučila živjeti autentično. I upravo je to temelj mog rada danas. To je filozofija mog coachinga: pronađi svoju svrhu i imaj hrabrosti živjeti je autentično. Moj vlastiti put je samo nastavak tog poziva – živjeti svoju autentičnost i sve što sam naučila prenositi dalje, onima koji su spremni čuti.

I dalje se educiram, i dalje radim na sebi, jer vjerujem da ako želim dati maksimum drugima nikada ne smijem prestati rasti i učiti. A kada pronađeš mir u sebi, onda se prirodno javi želja da doprineseš i društvu. I tu dolazi moj humanitarni rad.

Što za tebe znači biti coach? Vidiš li se u toj ulozi kao vodič ili više suputnik u tuđem procesu rasta i razvoja?

Prvenstveno, vjerujem da se coachom ne postaje samo kroz edukacije. One jesu važne – daju nam okvir, strukturu, tehniku i podsjećaju nas na to kako ostati u ulozi promatrača, a ne uvući se previše u sadržaj klijentove priče. Ali da bi netko zaista bio coach, nužan je i životni put – iskustvo kroz vlastite uspone i padove, pobjede i gubitke jer iza svakog uspješnog čovjeka stoje teške priče. I ja tome osobno svjedočim.

Biti coach znači znati postaviti pravo pitanje, ali i dati ruku, rame, osmijeh i kada je potrebno onaj „kick in the ass“. To znači znati usmjeriti svjetiljku točno tamo gdje klijent treba pogledati, osvijetliti uvjerenja koja mu više ne koriste i nježno ga, ali čvrsto, potaknuti da ih otpusti.

Moj pristup klijentu nije samo coaching u užem smislu. Ja sam i sistemska konstelatorica, a moj rad je uvelike intuitivan i terapeutski. Koristim mnoštvo alata i tehnika, a ponekad osjećam kao da ih samo „downloadam“ iz jednog većeg izvora znanja – kao da se spajam na univerzalni softver u kojem je pohranjeno sve što nam treba. Možda zvuči kao znanstvena fantastika, ali to je iskustvo kojem svjedočim svakodnevno – kroz sebe i kroz ljude s kojima radim.

Ponekad sam u ulozi vodiča – doslovno uzimam klijenta za ruku, usmjeravam ga, pokazujem put.

Ponekad sam mentor, savjetnik ili konzultant. A u drugim trenucima svjesno se povlačim, ostajem suputnik – netko tko tiho hoda uz klijenta, drži ruku na njegovom ramenu i daje mu sigurnost dok sam ne osjeti čvrstoću da zakorači naprijed. U početku čvrsto držim, usmjeravam, vodim. Zatim popuštam, postajem podrška. A onda puštam – s punim povjerenjem u klijentovu snagu i u njegov put.

Kako kao majka četvero djece balansiraš osobni život, posao i vodstvo ovakvih inicijativa?

Moj sin Lovro ima 30 godina, a kćeri Karla 29, Jana 26 i najmlađa Vida uskoro 20. S obzirom da su oni odrasli ljudi, danas više nitko ne živi stalno sa mnom. Vida se ponekad vraća vikendom jer studira izvan Zagreba, Karla je već u braku i darovala mi je prekrasnu unučicu i svi žive svoje živote.

Budući da sam jako rano postala majka, već s 19 godina, osjećam da sam i danas mlada i puna snage, a sve ono „odgajanje“ – pod navodnike – je iza mene. To je gotov posao. Sada imamo zajedničke trenutke kad se okupimo na ručku, proslavama, kavama i druženjima. I ono što mi je posebno važno – svi oni su na neki način uključeni u ono što radim. Lovro vodi vlastitu tiskaru, Karla je psiholog, Jana radi u medijima, Vida se bavi umjetnošću i grafikom… pa često kažem, uz osmijeh: rodila sam si radni tim. Želim da stvaramo zajedno, da i oni jednog dana prenesu svojoj djeci vrijednosti koje žive sa mnom – i da svi zajedno gradimo bolji svijet.

Balans znači naučiti staviti sebe na prvo mjesto, jer nitko se nije napio iz prazne čaše. Tek kada napunimo sebe – ljubavlju, energijom, zadovoljstvom – možemo istinski davati drugima.

Osnivačica si Women`s Executive Business Cluba te su iza tebe brojne radionice i paneli posvećeni ženama u poslovnom svijetu. Gdje vidiš ovu zajednicu u budućnosti?

Prije dvije godine pokrenula sam Women’s Executive Business Club s idejom da okupim žene na zajedništvo, povezivanje i otvorene razgovore o važnim osobnim, životnim i poslovnim temama. Željela sam stvoriti prostor gdje ćemo zajedno skidati maske korporativnih titula i statusa, jer nas upravo oni često zavedu da povjerujemo kako smo samo naša uloga, pozicija ili funkcija. A nismo. Mi smo puno više od toga.

Kroz dvije godine klub je rastao, ali rasla sam i ja. Moj put coachinga, moj Camino i projekt Hodajmo za one koji ne mogu otvorili su mi oči i srce. Shvatila sam da ne želim razdvajati ni žene od muškaraca, ni one s titulama od onih bez njih, ni iskusne od mladih. Svi smo mi jedno. Svi smo mi cjelina. I svatko od nas ima što dati i primiti.

Tako se rodila ideja o transformaciji. To nije gubitak, to je prirodan proces. Jedina konstanta u životu je promjena i onaj tko se ne mijenja, ostaje zarobljen. Zato Women’s Executive Business Club prestaje postojati, a rađa se Authentic Leaders Club.

Novi klub i dalje prenosi sve vrijednosti prethodnog, ali ih širi, nadograđuje i diže na novu razinu. On okuplja ljude koji žele rasti, razvijati se i živjeti svoju svrhu. One koji se ne boje reći tko su, što jesu i kakve snove nose. Ljude koji vode primjerom, autentično, bez maski i bez straha. Ljude koji znaju da dijeljenjem znanja i iskustva ne gube nego rastu.

U Authentic Leaders Clubu želimo stvoriti mostove između generacija, između iskustva i inovacije, između mudrosti i tehnologije. Nova Z generacija ima hrabrost, brzinu i inovativnost, a mi stariji imamo iskustvo, dubinu, širinu i mudrost. Tek zajedno možemo biti dobitna kombinacija.

Privilegija članstva u ovom klubu nije samo u prisustvu na događajima, radionicama i panelima – iako će ih biti i oni će biti snažni, moćni i transformativni. Prava privilegija je pripadati zajednici ljudi koji vjeruju u autentičnost, u svrhu, u služenje većem dobru i u to da zajedno možemo mijenjati svijet.

Naš sljedeći event je 23. rujna na temu „Inkluzija ili iluzija?“. Upravo tamo najavit ćemo ovu veliku transformaciju – gašenje jednog i rođenje drugog kluba. Vjerujem da će iz ovog koraka izrasti nešto još veće, još snažnije, još šire.

Pozivam sve one koji osjećaju da je ovo njihov poziv – koji žele raditi na sebi, otkrivati svoju svrhu, učiti i dijeliti znanja, povezivati se sa snažnim, autentičnim ljudima – da nam se pridruže jer zajedno možemo više. Zajedno možemo stvoriti ideje koje su veće od nas samih. Zajedno možemo ostaviti trag.

Authentic Leaders Club nije za svakoga. On je za one hrabre, one koji se usuđuju biti svoji, one koji vjeruju da se svijet mijenja tako što prvo mijenjamo sebe. Ako se u ovome prepoznaješ onda je ovo tvoje mjesto.

I za kraj, što za tebe znači biti dobro?

Biti dobro znači osjećati se dobro u svojoj koži, u svome umu i u svome srcu. Osjećati radost u svakom trenutku postojanja. Znati koja je tvoja svrha i imati hrabrosti slijediti je bez obzira na sve i svakoga i u tome uživati cijelim svojim bićem.

Biti dobro znači biti u miru. U ljubavi sa sobom i u ljubavi s ljudima koje susrećeš na svom putu. Svjestan da svatko od njih nosi svoje cipele i svoj otisak prsta – jedinstven, različit, neponovljiv. Biti dobro znači prihvaćati tu različitost, razumjeti je i širiti ljubav.

Biti dobro znači biti svjetlo – sam za sebe, ali i za druge. Znati da si stvoren s velikim, možda i nepoznatim razlogom, ali osjećati zahvalnost za dar života. Jer svaki dan je dar. Nitko nam nije obećao sutra i upravo zato, ako ga dobiješ, to je najveći razlog za zahvalnost.

Biti dobro znači voljeti sebe. Voljeti sve u sebi i oko sebe. Jer kako možeš biti dobro, ako nisi upoznao tko si ti i ako nisi zavolio sve ono što jesi? Tek tada život postaje san, bajka, raj. Jer mi zaista već živimo u raju ako tako odlučimo. I u tom raju, ako ovo spoznamo mi postajemo to (biti) dobro.

Sve informacije o projektu dostupne su na društvenim mrežama pod imenom Hodajmo za one koji ne mogu.

Hodajmo za one koji ne mogu – misija Danijele Lončarić koja spaja kilometre i srce

 

Foto: Indira Juratek