Tijelo u opsadnom stanju: Toksično djelovanje kortizola

 

Tvoje emocije su ono što te čini čovjekom. Čak i neugodne imaju svrhu. Nemoj ih potiskivati. Ako ih ignoriraš, one samo postanu glasnije i ljuće. – Sabaa Tahir

Američka neuroznanstvenica Candace B. Perth bavila se povezanošću emocija s našim zdravljem, a uvide do kojih je došla, na temelju istraživanja koje je provela, predstavila je u svojoj knjizi „Molekule emocija“. Otkrila je tzv. opioidne receptore na površini naših tjelesnih stanica koji po principu ključa i ključanice vezuju na sebe molekule koje se zovu neuropeptidi, a čiju proizvodnju u tijelu aktivira pojava emocije. Dakle, na oku nevidljivoj molekularnoj razini, svaki put kad doživljavamo neku emociju naše tijelo proizvodi neuropeptide koji se spoje sa svojim pripadajućim opioidnim receptorima i preko njih prenose poruku u unutrašnjost stanice koja ima potencijal promijeniti njeno ponašanje, odnosno način funkcioniranja mijenjajući njenu staničnu frekvenciju i biokemiju. Svaka emocija se odražava kroz proizvodnju specifičnih neuropeptida koji putuju kroz čitavo tijelo i tako mijenjaju fizikalne i kemijske parametre svake stanice u tijelu, a ovisno o tome koje emocije intenzivnije i češće doživljavamo, naše stanice bivaju preplavljene radošću, strahom, ljutnjom, iznenađenjem, tugom… Na taj način se s vremenom mijenja naša cjelokupna fiziologija, ponašanje i na kraju, genetika.

Uvriježeni stav da su geni onaj nepromjenjivi dio nas kojim preuzimamo na sebe i dobro i loše naslijeđe svojih predaka, sve više dovodi u pitanje pojava dokaza o utjecaju naših iskustava i okolinskih datosti tijekom života na njih (time se danas bavi epigenetika). Različiti životni scenariji i načini na koji ih proživljavamo preko neuropeptida ostavljaju različit „povijesni trag“ u našim tjelesnim stanicama sve do razine gena. Sve je izglednije da geni koje smo baštinili od svojih predaka nisu oni isti geni koje ćemo proslijediti svojim potomcima jer će u njima ostati zabilježen i naš život sa svojim usponima i padovima.

Toksično djelovanje kortizola

No, recimo da nas nije briga kakve ćemo gene isporučiti dalje sljedećoj generaciji i da smo još uvijek skloni vjerovati kako su nam geni „kameni“, svejedno možemo više pažnje pokloniti osvještavanju svojih emocija iz čisto „sebičnih“ razloga kako bismo ovaj život koji upravo živimo sami sebi učinili lakšim i ljepšim. Neugodne emocije poput straha, ljutnje, tuge ili gađenja u svojoj osnovi imaju aktivaciju kortizola poznatog i kao „hormona stresa“. Naše evolucijsko iskustvo je takvo da smo kao vrsta opstali tako što smo spremno odgovarali na ugrožavajuće situacije i na taj način preživljavali, ali smo onda i uživali u razdobljima mira i opuštenosti.

Ono što je s civilizacijskim napretkom došlo jest da su se određene opasnosti iz davnih vremena doista minimizirale i život nam je postao više nego udoban i ugodan (pogotovo u razvijenim zemljama Zapada), ali smo razvili takav životni stil da smo gotovo stalno pod umjerenim do velikim stresom iako nas ne ganjaju divlje zvijeri niti ugrožavaju nestašica hrane, vode ili nemogućnost da se sklonimo od snježne mećave i niskih temperatura. Kada su okolnosti takve da naša osjetila u koordinaciji s našim umom procjenjuju da smo u opasnosti i mobiliziraju obrambenu reakciju u tijelu onda govorimo o tzv. eustresu. Iako neugodan, ovaj stres ima svoju evolucijsku ulogu i smatramo ga pozitivnim jer nam omogućava preživljavanje. On nastaje i nestaje s nekom konkretnom opasnošću. Međutim, ako smo većinu vremena u takvom stanju, a nismo objektivno ugroženi, ono nas dugoročno iscrpljuje i tada govorimo o toksičnom stresu koji utire put ozbiljnim zdravstvenim tegobama i oboljenjima.

Toksičan stres aktiviramo kada se vraćamo u prošle situacije koje su nam na bilo koji način bile neugodne ili kada brinemo što bi se sve loše moglo dogoditi u budućnosti. Oba primjera imaju jednu zajedničku karakteristiku: događaju se u našoj glavi, a ne u stvarnosti. S obzirom da naš um ima mogućnost određeni „film“ projicirati bezbroj puta iz toga proizlazi opasnost da prošli (sjećanje) ili budući događaj (imaginacija) proživljavamo bezbroj puta jer naš mozak ne razlikuje zamišljenu i stvarnu situaciju. On na temelju naših misli šalje signale u druge dijelove tijela i ako se u njima odvija neka „drama“ on će prema njoj prilagoditi funkcioniranje svih ostalih tjelesnih sustava.

Kada proživljavamo ili zamišljamo da proživljavamo nešto što u nama pobuđuje neku od neugodnih emocija (primarno strah) tada živac vagus, jedan dio našeg živčanog sustava, šalje signale u drugi dio poznat kao simpatički živčani sustav (djeluje automatizmom što znači da se aktivira mimo naše svjesne volje) koji potiče srce da brže i snažnije pumpa krv kroz tijelo, nadbubrežnu žlijezdu da otpušta hormon kortizol, znojimo se i raste nam tjelesna temperatura. Šire nam se zjenice da upiju više svjetlosti iz okoline, obrve nabiru, osjeti mirisa i bola su prigušeni, sluh dodatno izoštren, a ramena se grče u obrambeni stav. Sve u okolini sagledavamo kao potencijalnu prijetnju što neutralne podražaje pretvara u neprijateljske, a inače pozitivne u sumnjive. Ukratko, kad se osjećamo ugroženi reagiramo instinktivno i nenamjerno: reakcija koju ispoljavamo nije naš svjestan izbor, ali nam omogućava da se pokrenemo i pronađemo najbolje rješenje za neku prijetnju ili prepreku s kojom smo se suočili.

U malim količinama kortizol poboljšava koncentraciju i pozornost što rezultira većom učinkovitošću u odgovoru na situaciju, ali kad smo u strahu zbog stvarne ili umišljene opasnosti, njegova razina može rasti i do 50 posto od uobičajene. Ako se to događa često i na duže vrijeme kortizol se počinje ponašati kao toksin koji nepotrebno iscrpljuje i troši naše tjelesne sustave. S jedne strane tijelo koje je stalno u borbenom stavu nema priliku za zdravi rast i regeneraciju koji se prirodno odvijaju u opuštenom stanju, a s druge ima inhibiran imunosni sustav što znači smanjenu sposobnost prevencije i obrane od bolesti. Toksično djelovanje kortizola prepoznat ćete na svim razinama: fizičkoj, psihičkoj i u svakodnevnom ponašanju. Na fizičkoj razini može dovesti do ispadanja kose (alopecija), nekontroliranog treptanja, pretjeranog znojenja dlanova i stopala, suhoće kože, osjećaja knedle u grlu, stezanja u prsima, osjećaja gušenja, tahikardije, parestezije (obamiranje udova), problema i promjena u gastrointestinalnom traktu, iritabilnog kolona, bolova u mišićima, problema sa štitnjačom, migrena, tikova, artritisa, fibromialgije te promjene menstrualnog ciklusa kod žena. Na psihičkoj razini manifestira se u vidu nesanice, razdražljivosti, tuge, apatije, bezvoljnosti, nemogućnosti da se prepustimo užitku, oslabljene koncentracije i pamćenja te depresije kao posljedice dugotrajnog doživljavanja tjeskobe i napetosti. U ponašanju se pojavljuje potreba za osamljivanjem i izolacijom, izbjegavanje uobičajenih aktivnosti kao i društvenih interakcija te manjak volje za razgovorom i povjeravanjem drugima.

Kada ćete na vlastitoj koži osjetiti toksičnost kortizola?

Kada ćete na vlastitoj koži osjetiti toksičnost kortizola? Onda kad predugo ignorirate vlastitu potrebu za promjenom u nekoj sferi svog života. Kada ustrajete ostati na poslu koji vas više ne ispunjava ili u partnerskom odnosu u kojem više niste sretni. Uvijek kada izbjegavamo donijeti neku odluku iz straha od promjene ili da ćemo biti odbačeni u odnosima, a duboko u sebi znamo da je dugoročno ispravna i za naše dobro, tijelo nas prvo suptilno upozorava kroz osjećanje neugodnih emocija, a potom i kroz sve učestalije i izraženije psihičke i fizičke tegobe i simptome. Kad dođe vrijeme za promjenu, a mi to odbijamo prihvatiti i grčevito se držimo svoje zone ugodnosti iz straha od neizvjesnosti i nepoznatoga onda, nakon određenog vremena, on sam došeta i nastani u njoj. Ili to bude ljutnja, frustracija, tuga, depresija, razočarenje… I dok naš um i dalje iznalazi razloge i opravdanja da ništa ne mijenjamo, naša zona ugodnosti se postupno pretvara u zonu nepodnošljivosti jer je naš simpatički sustav aktivirao sve elemente potrebne za bitku, pa tako i kortizol. Problem je što tu bitku ne vodimo s nekim vanjskim neprijateljem već sa samima sobom.

Možemo je zaustaviti samo na jedan način, a taj je odlukom da nešto promijenimo. I obično su to teške odluke za koje treba skupiti hrabrosti, ali bez toga u tijelu neće nastati primirje i povratak zdravlju. Nažalost, stvarnost nije uvijek ugodna niti u skladu s našim željama i očekivanjima, ali je datost od koje ne možemo pobjeći. Ono što možemo je povezati emocije koje doživljavamo s njihovim okidačima (traži od nas da se prestanemo samozavaravati i racionalizirati), simptome i tegobe s kojima se patimo promatrati kao pokazatelje (ne)podnošljivosti trenutne situacije i na kraju, jasno razlučiti na što u cijeloj priči možemo utjecati, a na što ne (ovdje sami sebe pozivamo na preuzimanje odgovornosti i hrabrost). Na ovaj način postupno dolazimo do rješenja kojim tijelo oslobađamo opsadnog stanja. Kada se ne obmanjujemo već prihvaćamo stvarnost onakvom kakva jest, djelujemo iz nje i dan po dan živimo svoju istinu (ma kakva ona bila) onda će naš sustav za uzbunjivanje na čelu s kortizolom rado otići na poduži godišnji odmor znajući da se možemo dobro brinuti za sebe i bez njegovog prekomjernog uplitanja.

Ako vas zanimaju slične teme o psihologiji, emocijama i osobnom rastu možete pročitati u našoj rubrici LIFE COACH. 

 

 

Tihana Malenica Bilandžija

– Kao psihologinja, sistemska konstelatorica, coach i trenerica u području osobnog razvoja svoj profesionalni interes pronalazim u otkrivanju načina i puteva kako osvještavanjem te promjenom obrazaca doživljavanja i ponašanja na svim razinama našeg ljudskog postojanja (tjelesna, emocionalna, misaona, ponašajna i duhovna) možemo štititi i očuvati svoje zdravlje i unutarnji mir. Više o mom radu saznajte na web stranici Inspiracija.net te društvenim mrežama fB @inspiracija.net i IG @inspiracija.tmb

 

Foto: Pexels

Kao psihologinja, sistemska konstelatorica, coach i trenerica u području osobnog razvoja svoj profesionalni interes pronalazim u otkrivanju načina i puteva kako osvještavanjem te promjenom obrazaca doživljavanja i ponašanja na svim razinama našeg ljudskog postojanja (tjelesna, emocionalna, misaona, ponašajna i duhovna) možemo štititi i očuvati svoje zdravlje i unutarnji mir. Više o mom radu saznajte na Inspiracija.net i društvenim mrežama.

POST COMMENT

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.