Kako pomiriti posvađane stvarnosti?

Moj posao je komunikacija. Moja strast je razumjeti trendove, razloge, onu neku žilu koja pokreće stvari u dubini. Ponekad mi se čini kao da čitam seizmološke valove, prije nego se potresi dogode. A živim, radim i stvaram – kao i vi, uostalom – u ovo vrijeme kaosa.

Kaos sam po sebi nije strašan. I ranije smo imali kaotičnih vremena. U izbornim godinama imamo neku količinu kaosa u javnom prostoru. Kada se događa nešto lijepo, postoji kaos. (Sjetite se, na primjer, kako izgleda prvih par mjeseci s malim djetetom.) Kaos je i kada se događa nešto ružno ili teško. Kaos se pojavi, trese nas neko vrijeme, prisili na promjenu, na prilagodbu. Kada se prilagodimo, kaosa nestaje.

A ovaj kaos nekako djeluje dublji, teži i dugotrajniji od onih uobičajenih. Ne bih išla tako daleko da kažem da ovakvo što nismo doživjeli – jesmo, ljudski je rod doživljavao i proživljavao mnogo toga – ali je svakako iznimno doba u povijesti. Uz sve konkretne, činjenične stvari koje se događaju – pandemija, ulazak u globalnu ekonomsku krizu, potres u Zagrebu – tu je i manje činjenična, opipljiva stvar koja nas možda na emotivnoj razini i najsnažnije izbacuje iz ravnoteže. A to je postojanje naizgled paradoksalnih, međusobno posvađanih činjenica – istodobno.

Uzmimo primjer sukoba poznatog hrvatskog redatelja i mlade influencerice. Istina je da je ona očito dobra u tome što radi (brojevi pratitelja najbolje govore o tome). Istina je i da je očito toliko uvjerena to da joj besplatni ručak pripada da se nije potrudila niti posložiti cjenik, portfolio radova, uvjete suradnje… A i da je nakon toga snimila nekoliko Tik Tok videa u kojima ismijava restoran koji ju je odbio. Istina je i da ona ima niz pratitelja. Istina je i da je redatelj prekoračio granice pristojne komunikacije. A istina je i da je snimio film koji je Hrvatsku odveo na Cannes. Istina je i da njegove filmove gleda manji broj hrvatskih gledatelja, a influencericu prate deseci tisuća.

Sve te činjenice – ili istine, kako vam drago – postoje istovremeno i paralelno. Možemo prema njima imati neki odnos: može nam neka od tih činjenica biti toliko snažna da se priklonimo jednoj ili drugoj strani, ali to ne mijenja na stvar: sve ostale činjenice i dalje stoje, samo mi odlučujemo stati na stranu koja nam je simpatičnija.

A ovo je samo jedan primjer – relativno friški i dobro poznat – na kojem se lijepo vidi stanje kaosa, mentalnog i emotivnog, koje produbljuju međusobno naizgled kontradiktorne informacije koje nam dolaze. Uzmite za primjer maske. Ili socijalna vs fizička distanca. Ili čitav niz drugih stvari koje postoje istovremeno, paralelno, istodobno, jednakovrijedno.

Vratimo se na početak. Ja se bavim komunikacijom. U svijetu kaosa i kognitivne disonance (a to je stanje u kojem, pojednostavnjeno rečeno, osoba ima više kontradiktornih ili nedosljednih ideja i misli) komunikacija je teška. Ujutro vrijedi jedno, poslijepodne vrijedi drugo, uvečer treće. Brzina izmjena onemogućava nam da prihvatimo i obradimo informacije, i čini da nam se vrti u glavi.

Osobno nemam još odgovore. U svijetu kontradikcija, u svijetu u kojem se viču polarizirane istine, biram prihvatiti da postoje dva pola koja se međusobno odbijaju. Prihvaćam da postoje krajnosti između kojih je čitav svijet kaosa i – ponekad – spaljene zemlje. Prihvaćam da ne razumijem gdje je istina, ponekad. I prihvaćam da, koračajući kroz kaos, ali ne vežući se uz njega, dajem sebi priliku da rastem i da pronađem svoj put.

Iva Ušćumlić

Foto: Unsplash