Zašto smo se uvjerili da za svaku odluku trebamo tuđe mišljenje?

Što je najvažnije u životu? Jesu li to veliki, prijelomni događaji kojih se sjećamo godinama kasnije? Je li to karijera koju gradimo, a za ovo drugo ćemo lako, ako ostane vremena? Jesu li, pak, najbitniji ljudi koji čine našu svakodnevicu? Ili se život ipak puno više vrti oko stvari, detalja i trenutaka koje jedva primjećujemo – oko sitnih promjena i načina na koji iz dana u dan razmišljamo, procjenjujemo, reagiramo i donosimo one nevidljive male odluke.

Kad bi bilo tko od nas krenuo pričati priču svog života, vjerojatno bi spomenuo neke važne trenutke i događaje koji su ga obilježili. Ali, između tih velikih događaja postoji jedan golemi prostor svakodnevice. I upravo se u njemu događa najveći dio našeg života.

Ima jedan citat na ovu temu kojeg se često sjetim, a pripisuje se američkom poduzetniku Franku Outlawu:
„Pazi na svoje misli, one postaju riječi. Pazi na svoje riječi, one postaju djela. Pazi na svoja djela, ona postaju navike. Pazi na svoje navike, one postaju karakter. Pazi na svoj karakter, on postaje tvoja sudbina.“

Najmoćnije kod ovog citata mi je to što se gotovo može opipati ta sudbonosna moć tih svakodnevnih sitnica, to usmjerenje na neki potpuno novi životni put koji se može dogoditi nakon samo jednog malog trenutka odluke, odabira, a možda i slučajnosti.

Jedna kutija adaptiranog mlijeka kao upaljena lampica

Kada sam ostala trudna s prvim djetetom, jedna od najbitnijih želja i tema u glavi bila mi je da želim dojiti. Puno sam se o tome educirala i čitala, pogotovo kad su u pitanju osobna iskustva i savjeti drugih dojilja. Što sam više čitala, to mi je bilo jasnije da je to vještina koja je nekako praiskonski jednostavna i savršena, ali istovremeno i izazovna te traži velika odricanja od majke. Pogotovo u samom početku, kada mnoge i odustanu, iznimno je važno da dojilja radi na vlastitoj smirenosti, da ne preskače obroke, da pazi na hidrataciju, na same dojke i ritam njihova pražnjenja te posebno na bebin hvat i pelene. Dojilja treba prihvatiti činjenicu da najvjerojatnije, dokle god doji, neće prospavati noć u komadu bez buđenja.

Iskrena da budem, puno mi je to bilo za „probaviti“ i bilo me strah da je to prevelik zalogaj za mene. Uspoređivala sam sebe s onim mamama koje su ostvarile dojenje i s onima koje nisu. Kroz ta promišljanja iskristalizirao mi se osjećaj da nemam povjerenja u svoje tijelo i u svoju psihu te sam na neki način čak i očekivala poteškoće kao neku svoju sudbinu. Iako sam imala divnu i kontinuiranu podršku nekoliko prijateljica, ja sam svejedno prije odlaska u rodilište odlučila kupiti jedno veliko pakiranje adaptiranog mlijeka da ga imam kod kuće kad dođem. Zaključila sam da, kad već mogu vrlo jednostavnim postupkom kupiti to mlijeko i imati ga blizu sebe u slučaju potrebe – pa zašto to ne bih tako i napravila i imala svoj mir?

Onda smo došli iz rodilišta i podoj po podoj, dan po dan vrijeme je prolazilo, ja sam se držala svih opisanih postulata za uspješno dojenje, beba je super napredovala, prijateljice su me bodrile i podržavale, sve je bilo savršeno. Nakon par mjeseci odem nešto presložiti u ostavi i naiđem na to mlijeko, prvi put otkad sam ga tu ostavila.

Točno se sjećam misli i osjećaja koji su me tada preplavili. Nakon početnog osjećaja ponosa što sam postala uspješna dojilja i što nikad nisam otvorila to mlijeko, iznenada se pojavila jedna dijametralno suprotna emocija – ljutnja.

Nisam bila ljuta jer sam mislila da je adaptirano mlijeko kao takvo nešto loše – ne, dapače, da mi je trebalo, bila bih zahvalna što ga imam. Ljutnja je bila usmjerena prema meni samoj! Shvatila sam da nisam kupila samo kutiju mlijeka – kupila sam nadomjestak za povjerenje u samu sebe, rješenje za problem koji ne samo da nije postojao tada, nego se nije nikad ni dogodio.

Kada kupnja postane zamjena za povjerenje

Počela sam primjećivati isti obrazac posvuda oko sebe. Moju logiku za kupnju tog mlijeka ljudi primjenjuju na opremanje za dolazak bebe u općenitom smislu – nakrcaju dom brojnim stvarima jer ne vjeruju da će moći bez svega toga, da bi na kraju, kao i ja, shvatili da je sve to višak.

U sferi roditeljstva također je primjetan trend da se djeci stalno nude i kupuju razni oblici zabave i nove zanimacije – iz nedostatka povjerenja da će se bez toga znati uspješno nositi s dosadom.

Također je sve uobičajenije čak i za svakodnevna jednostavna jela kupovati kuharice i aplikacije sa striktnim mjerama i sastojcima – jer nedostaje povjerenje u vlastitu sposobnost procjene i vještinu kuhanja.

Ovakvih primjera je mnogo i svi su protkani istom pozadinskom idejom – strahom od negativnog razvoja događaja ako ne obavimo tu kupnju.

Najveći paradoks modernog života

Nikada u povijesti čovjek nije imao lakši pristup znanju nego danas. U nekoliko minuta i uz pomoć par klikova možemo naučiti gotovo bilo koju vještinu. Možemo npr. naučiti mijesiti kruh, kuhati rižoto, popraviti grijalicu, naći rješenje za neki konkretni odgojni izazov, napraviti torbu od stare majice – mogućnosti su zaista brojne.
Istovremeno, nikada nismo imali ni lakši pristup jako povoljnim gotovim rješenjima. Ako nam se ne da nešto naučiti, dovoljno je malo prosurfati internetom, kliknuti, kupiti. I upravo tu vidim jedan od najvećih paradoksa današnjice!

Umjesto da te beskrajne mogućnosti dostupnog znanja koristimo kako bismo razvijali vlastite vještine, koristimo ih kako bismo proučili što su drugi kupili — pa onda kupimo isto što i oni. Jer je lakše. Tako sam i ja dobila par komentara za dojenje, zašto se mučim sama kad već imam to adaptirano mlijeko – jer s tim mlijekom bi mi bilo lakše.

Moderna ekonomija postigla je da nam je lakše vjerovati kupnji nego sebi, a slijedom toga kupnjom ne kupujemo (samo) proizvod kao takav, već osjećaj sigurnosti i kontrole koji on pruža. Što više kupujemo taj osjećaj, manje ćemo ga znati stvoriti sami. Što ga manje stvaramo sami, to ga više trebamo kupovati. I upravo to kontinuirano smanjivanje vlastite autonomije i samoodrživosti te njihovo nadomještanje kupnjom proizvoda puno je veći problem od fizičke pretrpanosti doma tim istim proizvodima koje smo kupili.

Zaboravlja se koliko vrijedi proces koji smo sami odradili od početka do kraja, zaboravlja se i ona dječja dosada koju sam spomenula, želi ju se ukloniti iz života – jer naučiti nositi se s njom ipak je jedan malo duži i teži proces.

Sljedeći put prije nego u potrazi za nekim rješenjem automatski posegnemo za mobitelom, otvorimo neku društvenu mrežu i krenemo istraživati tuđa mišljenja i komentare – možda vrijedi zastati na samo nekoliko sekundi i zapitati se: a što ja zapravo mislim o ovome izazovu, mogu li ga ja riješiti?

Vjerujem da se upravo u prekidima takvih ustaljenih i automatiziranih obrazaca ponašanja kriju neka nova i uzbudljiva životna usmjerenja koja sam spomenula na početku priče. I možda je upravo to prva sljedeća vještina koju se itekako isplati svladati već danas.

Za ponijeti sa sobom

Sve je uobičajenije kupovati proizvode koji zapravo predstavljaju osjećaj sigurnosti, kontrole i rješenje za probleme koje možda nikad nećemo ni imati. Kroz osobnu priču i primjere iz svakodnevice u članku se istražuje kako je došlo do toga da smo počeli više vjerovati kupnji i tuđim mišljenjima nego vlastitoj procjeni – te zašto je važno ponovno graditi povjerenje u sebe.

Ako vas zanima kako svakodnevni obrasci oblikuju način na koji razmišljamo i doživljavamo stvarnost, pročitajte i naš tekst o tome kako naš mozak ne vidi svijet objektivno, nego ga neprestano predviđa.

Naš mozak možda radi upravo onako kako je Freud pretpostavio prije 130 godina

Zašto se neki ljudi iznova vraćaju istim obrascima? Odgovor bi mogao biti u razini svijesti

Foto: Magnific, Pexels