Majčin dan: Gdje je nestala dovoljno dobra majka?

Nikada nije postojalo više savjeta o roditeljstvu i nikada manje sigurnosti u vlastite odluke. Gdje je nestala „dovoljno dobra majka“ i zašto je majčinstvo danas postalo prostor stalnog preispitivanja?

Trudnoća je, za većinu žena, razdoblje koje se gotovo automatski opisuje kao čudesno. Stvarnost tog razdoblja, ali i onog važnijeg koje slijedi, je obično složenija: to je vrijeme intenzivnog unutarnjeg dijaloga u kojem se sudaraju očekivanja, strahovi i vrlo konkretne životne kalkulacije.

U mom slučaju, nova trudnoća nije donijela samo slike buduće bebe i pokušaje zamišljanja i planiranja tog prvog, često najzahtjevnijeg razdoblja života. Donijela je i nešto prizemnije, ali ne manje stvarno: strah od gubitka klijenata, nesigurnost financijske stabilnosti u statusu solo poduzetnice i frustraciju nad sustavom koji ženama u toj poziciji nudi minimalnu podršku.

Dio tih strahova se i ostvario. Dio se, paradoksalno, nije. No, ono što je ostalo, snažnije od svih konkretnih ishoda, jest osjećaj da je majčinstvo danas postalo prostor stalne procjene, evaluacije i najčešće – neuspjeha.

Majčinstvo je danas radikalno intenzivno, a ideja da je upravo takav oblik majčinstva „prirodan“ ne proizlazi iz iskustva, nego se oblikuje kroz tržište roditeljstva, industriju savjeta i širi društveni diskurs koji intenzitet pretvara u mjeru odgovornosti.

Postoji jedan trenutak u trudnoći koji se gotovo nikada ne artikulira. To nije ni početni šok ni završno iščekivanje, nego tiha, gotovo neprimjetna transformacija u kojoj žena počinje shvaćati da neće doći samo dijete, nego i verzija nje same koju još ne poznaje, verzija koja će morati funkcionirati u svijetu koji se, usprkos toj radikalnoj promjeni, neće zaustaviti.

Dok su prethodne generacije majčinstvo živjele unutar jasnijih, iako često restriktivnih društvenih okvira, suvremena majka djeluje u prostoru u kojem je formalna sloboda izbora proširena, ali su istovremeno i očekivanja multiplicirana. Ona ne bira između unaprijed definiranih uloga; ona ih mora istovremeno integrirati, balansirati i opravdati i to prema sebi, prema okolini i sve češće, prema apstraktnom, ali neumoljivom sudu javnog prostora.

Majčinstvo se transformiralo iz iskustva u projekt

Projekt, međutim, podrazumijeva mjerljivost. Podrazumijeva inpute i outpute, uzroke i posljedice, strategije i optimizaciju. Upravo tu započinje suptilna, ali dalekosežna promjena: dijete više nije samo subjekt odnosa, nego i implicitni rezultat procesa u kojem majka snosi odgovornost ne samo za njegovu dobrobit, nego i za njegov potencijal.

Upravo je protiv takvog načina razmišljanja sredinom prošlog stoljeća istupio Donald Winnicott, kada je formulirao pojam „dovoljno dobre majke“. Njegova intervencija bila je, u svojoj srži, pokušaj da se majčinstvo oslobodi imperativa savršenstva, ali i iluzije potpune kontrole: majka, tvrdio je, ne mora anticipirati svaku potrebu niti eliminirati svaku frustraciju, nego postupno, kroz niz nesavršenih, ali dovoljno responzivnih reakcija, omogućiti djetetu razvoj osjećaja vlastite odvojenosti.

Neuspjeh nije anomalija, nego postupno, kroz niz nesavršenih, ali dovoljno responzivnih reakcija, omogućiti djetetu razvoj osjećaja vlastite odvojenosti, što podrazumijeva i prihvaćanje činjenice da majčinstvo ne funkcionira kroz stalno uspijevanje, nego upravo kroz niz manjih, neizbježnih pogrešaka.

Danas, međutim, takva teza djeluje gotovo kontraintuitivno. Ne zato što je teorijski osporena, nego zato što je praktično neodrživa u kontekstu koji sustavno reducira prostor za pogrešku.

U kulturi koja neprekidno proizvodi informacije, preporuke i upozorenja, svaka odluka postaje potencijalno rizična, a svaka pogreška retroaktivno čitljiva kao uzrok budućeg problema.

Ako ste nova majka ili ona koja traži odgovore na internetu ili društvenim mrežama (što je danas gotovo neizbježno) sjetite se samo koliko ste danas kontradiktornih savjeta o odgoju čule, spremile ili proslijedile dalje.

Upravo tu dolazi do paradoksalne situacije: što je znanje dostupnije, to je povjerenje u vlastiti sud slabije.

Iskustvo koje bi trebalo biti neposredno, ono u kojem majka reagira na dijete prije nego što artikulira razlog sada je posredovano beskonačnim nizom interpretacija. Internet, koji obećava sigurnost kroz informaciju, zapravo proizvodi stanje trajne kognitivne disonance: za svaku tvrdnju postoji protutvrdnja, za svaki savjet upozorenje, za svaki izbor implicitna kritika.

Majčinstvo postaje prostor stalne samoprocjene u kojem svaka odluka, koliko god bila intuitivna u trenutku, naknadno biva podvrgnuta analizi, sumnji i pokušaju korekcije.

Upravo u tom prostoru osobno iskustvo počinje gubiti svoju autonomiju. Jer i najintimniji (a ujedno i najteži) trenuci kao što su noćno buđenje, umor koji briše granice strpljenja, odluke donesene bez jasnog razloga, postaju podložni retroaktivnoj analizi. Je li trebalo reagirati drugačije? Je li postojala bolja metoda? Je li taj trenutak, koji se tada činio neizbježnim, zapravo bio pogreška?

Danas je taj intenzitet pojačan dodatnim slojem: ekonomskim

Iza diskursa izbora često stoji vrlo ograničen spektar realnih mogućnosti. Rad nije opcija, nego nužnost. Vrijeme nije resurs, nego deficit. Podrška nije podrazumijevana, nego fragmentarna. U takvim uvjetima, zahtjev da majčinstvo bude istovremeno emocionalno kvalitetno, razvojno optimalno i osobno ispunjavajuće postaje ne samo ambiciozan, nego strukturalno neizvediv.

U trenucima u kojima ideal prestaje biti orijentir, a postaje izvor pritiska, u trenucima u kojima se razlika između onoga što se očekuje i onoga što je moguće više ne može premostiti dodatnim trudom, dolazi do osobnog sloma koji je zapravo potaknut nametnutim društvenim očekivanjima.

Majke su često slomljene

U tom smislu pitanje „gdje su nestale dovoljno dobre majke“ možda je pogrešno formulirano. Jer ono implicira nestanak nečega što je možda samo postalo nevidljivo u prostoru koji privilegira ekstrem, bilo u obliku idealizacije, bilo u obliku ironijske distance „loše majke“, koja često ostaje dostupna samo onima koji si mogu priuštiti njezine posljedice.

Iskustvo u kojem majka ne postiže ideal, ali ga ni ne odbacuje, u kojem ne zna uvijek što radi, ali ipak djeluje, u kojem ljubav nije spektakularna ni stalno prisutna, nego fragmentarna, ponekad iscrpljena, ali ipak uporna, je ono kojem želim da danas težimo.

Majčinstvo podnosi nesavršenost

Majčinstvo je prvenstveno praksa koja podnosi nesavršenost, a dovoljno dobro je često sve što vašem djetetu treba. Voljela bih da se vratimo na one postavke kada je bilo dovoljno da je dijete zdravo, nahranjeno i voljeno. Sve smo mi različite i sva su djeca različita. Volim misliti da ne postoji univerzalan pravac u odgoju kako to danas većina roditeljskih gura voli servirati na internetu.

Svako je dijete specifično, svaka je majka specifična i svi mi imamo paralelno razvojne faze koje prolazimo zajedno. Ako je ljubav, kako se često kaže, dovoljna da dijete dobro započne svoj život, zašto je majci danas tako teško povjerovati da je i sama dovoljna i kada ćemo prestati živjeti suvremene ekonomske ideale i shvatiti da je poanta svega da budemo dobro?

Foto: Freepik