Možda više ne razgovaramo, ali odnos traje

Svi mi imamo one odnose i ljude koji više nisu s nama ili iz nekog razloga nisu dio našeg života. Možda nas nisu ni toliko jako povrijedili, jednostavno je odnos prestao. Ipak, tijelo taj odnos iz nekog razloga pamti, a iako nemamo nikakvu svjesnu potrebu da, ako je moguće te ljude opet kontaktiramo, s njima često dijelimo intimnu tišinu. Komunikacija s tim ljudima i dalje traje u nama, rođendani se čestitaju, ali u prazno i sve to skupa nosi jednu novu dozu intime. O takvim tišinama pričamo u ovom tekstu.

Siječanj i zima koja ga prati tradicionalno nas pozivaju na usporavanje, na tiho uranjanje u sebe i na preispitivanje odnosa koje gradimo ili smo ih nekada gradili.

To je razdoblje godine u kojem napokon postaje legitimno stati i zapitati se koje odnose želimo ponijeti sa sobom u novu godinu, kako želimo dalje živjeti, ali i koje odnose treba privesti kraju, osobito one koji su ostali visjeti negdje između prijelaza godine te ni sami nisu sigurni hoće li ostati prisutni ili nestati.

Zašto tišinu tako lako proglašavamo slabošću

Razmišljanja o vlastitim tišinama ovog su me siječnja potaknula da se osvrnem na nedovršene odnose, ali i da šire promišljam ulogu tišine, onih pauza bez riječi, bez objašnjenja, bez zaključka.

Odrasla u uvjerenju da je šutnja često sigurniji izbor od konflikta, dugo sam vlastitu tišinu doživljavala kao slabost. Kao znak nedostatka hrabrosti, kao nepoštivanje vlastitih granica, kao tihi pristanak na situacije koje me iznutra nagrizaju.

Kada je tišina odgovor na nepoštivanja naših granica ona često prerasta u pasivnu agresiju. U tim trenucima ona nije mirna. Ima okus gorčine. Tijelo ju prepoznaje prije razuma u stegnutom želucu, u osjećaju nepravde, u spoznaji da su granice ponovno pregažene, možda i nehotice, ali ipak je stanje bolno stvarno. Na toj tišini definitivno treba raditi, ali danas govorimo o jednoj drugoj vrsti tišine, onoj koja u odnosima s drugima govori umjesto riječi.

Tišina kao svjesna odluka

Psiholozi bi rekli da su tišine koje ostaju “nedovršene radnje”, komadi života koji nisu dobili kraj pa ostaju plutati negdje između sjećanja i zamišljenog. No, ono što teorije ponekad zanemare jest činjenica da tišina može biti najintimniji oblik povezanosti koji smo ikada u nekom odnosu imali.

Umjesto da tišinu promatramo isključivo kao izostanak reakcije, usredotočimo se na to da joj pronađemo dublje značenje. Tišina često nije bijeg nego ostaje prisutna u nama i osobi kojoj se ta tišina “obraća”. Prestanemo je tada gledati kao slabost, zato što je ona zapravo u takvim slučajevima svjesna odluka. U određenim odnosima upravo tišina bude najintimniji dio zajedničkog života, ona ponekad nosi najveću količinu istine.

Odnosi koji su završili bez završetka

Promatrana kroz prizmu međuljudskih odnosa, tišina poprima novo lice. Postaje prostor u kojem se neizgovoreno zadržava, u kojem pauze između riječi često govore više od samih riječi. Neke tišine ne umiru. One ostaju, guste i teške, pune značenja koje nije moguće racionalizirati. Za mene su to jako glasne tišine. To su tišine koje ne nestaju s vremenom, jer vrijeme nije ono što ih je stvorilo.

I upravo u toj buci tišine počinje pravo razumijevanje odnosa koje smo završili bez točke, ali i onih koje još uvijek nosimo sa sobom, iako su odavno prestali postojati u stvarnosti. One stvaraju prostor koji ne možemo ispuniti informacijama, porukama, novim uvidima, slikama ili tragovima na društvenim mrežama. Zapravo kroz takvu tišinu nastaje nova vrsta odnosa, a to je odnos nečije odsutnosti.

Rođendani koji se ne čestitaju

Pamtite rođendan osobe s kojom više ne razgovarate? Sjetite li ga se odmah ujutro, prije nego što se misli uopće poslože? Takvi datumi često ostanu dio rutine, gotovo refleks. Ne javljaju se iz nostalgije, nego iz činjenice da je netko nekoć bio dovoljno blizu da mu tijelo zapamti vrijeme. I nosi li ta tišina, rođendan kojeg se sjetimo, ali ga nemamo potrebu čestitati, u sebi posebnu, teško objašnjivu energiju intimnosti?

Intimnost šutnje

Znanstvena literatura o prekidima odnosa uglavnom se bavi fazama tugovanja, zatvaranjem poglavlja, procesima kojima vraćamo autonomiju. No, malo je teorija koje se dovoljno bave prazninom koja ostaje kada odnos ne završi, nego jednostavno prestane. Takva tišina ne djeluje kao kraj, nego kao produžetak. Kao da odnos nastavlja živjeti ispod razine svijesti, ne kroz sadržaj, nego kroz odsutnost sadržaja.

Psihološki gledano, tišina nakon naglog prekida aktivira mehanizme koji su potpuno različiti od onih kod “čistih” završetaka. Nedostatak zatvaranja proizvodi hipermentalizaciju: um nastavlja raditi tamo gdje informacije prestaju. Pojačava se mašta, rastu scenariji, interpretacije, minijaturni pokušaji da se shvati nešto što nikada neće biti izrečeno.

Paradoksalno, ta neizgovorenost stvara osjećaj blizine. Kao da netko tko je nestao iz našeg života ostaje prisutan i to upravo zato što nije dovršio priču koju je započeo.

Nedovršeni odnosi ostaju emocionalno nabijeniji od mnogih koji su trajali godinama. Ne zato što su bili bolji, nego zato što su ostali otvoreni.

Tišina je uvijek ogledalo

Tišina nas suočava s vlastitim pitanjima, prazninama, nesigurnostima. Suočava nas s verzijama sebe koje više ne postoje i s verzijama druge osobe koje nikada nećemo moći provjeriti. I zato se događa ono što se ne može izbjeći: u tišini završimo razgovor sa sobom, ne s drugom osobom. U tom razgovoru shvatimo da odnos možda odavno nije postojao, ali je njegova tišina ostala naš unutarnji zvuk. I zato je tako intimno. Jer ne dijelimo tišinu s drugom osobom, dijelimo je s onim dijelom sebe koji je s tom osobom postojao.

Foto: Pexels, Freepik