Sanda Hržić : Cjelina je velika tajna pred kojom nam je svaki dan poklon

Sanda Hržić diplomirala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon više predstava u kojima je igrala, odlazi u Pariz i završava školu Lecoq, uključujući i Laboratoire Expérimental de Mouvement, nakon čega se posvećuje režiji.

U Parizu se uz kazališnu režiju bavila i novinarstvom i prevođenjem filmova. Danas prevodi i vrijedna književna djela koja nas mnogočemu mogu podučiti. Nedavno je u izdanju Nakladničke kuće Planetopija objavljena dragocjena zbirka odabranih izreka iz 4. stoljeća Mudrost pustinje u njenom prijevodu. Već dvije godine na hrvatskom jeziku možemo čitati i veliku i cijenjenu poemu sufijske duhovnosti Jezik ptica, perzijskoga pjesnika Faridudina Atara, također zahvaljujući dugogodišnjem trudu naše današnje sugovornice. U razgovoru za Budi dobro, Sanda Hržić govori o čaroliji donošenja prijevoda na materinski jezik, o učenjima koja dolaze zajedno s djelima koja prevodi, o životu, duhovnosti te prirodi i promjenama kojima svjedočimo. Što nam je sve otkrila pročitajte u njenom razgovoru s našom urednicom Indirom Juratek.

Nedavno je u izdanju Nakladničke kuće Planetopija izdana kratka zbirka odabranih izreka iz 4. stoljeća Mudrost pustinje u Vašem prijevodu. Kako se osjećate kada prevodite i znate da svojim prijevodom čitateljima otvarate sasvim novi svijet, koji bi mnogima ostao zauvijek zatvoren, zbog barijere nepoznavanja jezika?

Dogogodišnji proces oko prijevoda traje i nakon izlaska knjige! Prvo osjetim udarac otkrića, jaku želju da u svom materinjem jeziku čujem baš tu misao. Još ne razmišljam o čitateljima. Neke dijelove, naročito inspirativne, zapišem na komadiću papira i polako prevodim, da bih osluhnula dublji smisao, svojevrsno savladavanje gradiva. Prizivam taj sadržaj da mi prodre u meso, živce, žile, srce, dah. Onda poželim s nekim podijeliti. Nešto kao grom, on prodrma do srži. Poželim da on udari i u druge ljude, jer dovodi u pitanje uobičajen način mišljenja, otvara srce, čudi. Postepeno prevedem gotovo cijelu knjigu, tada osjetim lepezu značenja koja zrači iz cjeline. Slijedeća etapa traje baš dugo. Vraćam se riječima, formulacijama, pitam za savjet ljude koji više znaju iz tog područja, istražujem detalje, pozadinu, u ovom slučaju pustinjake, naravno, samog Mertona. Onda pustim prijevod neko vrijeme da odleži. Vratim se nakon par mjeseci, opet nešto promijenim… I tako godinama… Kad neka neočekivana slučajnost ili splet okolnosti pogura prijevod k izdavaču ta suradnja donese nova pitanja i polako se sve sabere, probere, prosije, doda i oduzme i postane knjiga. Kad mi čitatelji opišu svoj doživljaj ili osjetim da ih je pogodio grom, znam da je knjiga ušla u materinji jezik i odahnem.

Mudrost pustinje u izdanju Planetopije sadržava tri aspekta koji jedan drugog upotpunjuju. Predgovor izuzetnog Thomasa Mertona je svojevrstan upitnik svima nama, daje nam i neke odgovore za razumijevanje trenutka u kojem se upravo nalazimo, u ovoj našoj termoindustrijskoj civilizaciji koja se urušava. Tražimo smisao u ubrzanom destruktivnom procesu i eventualni spas, svatko iz svoje perspektive. Poslije predgovora slijede same izreke Očeva pustinje, po Mertonom izboru, što nije beznačajno. One su drugi aspekt knjige: priče iz života pustinjaka, radikalno jednostavne, začudne, razumljive i nerazumljive istovremeno. Slutimo, u svakoj, odlučnost Očeva da ustraju, njihovu hrabrost pri otvaranju srca i u borbi s unutrašnjim silama kaosa, dobrotu i velikodušnost prema prolaznicima i istovremenu uperenost prema Apsolutu, Nepoznatom. To je put prema čišćenju srca od sebičnosti i vezanosti za ovaj svijet. Ali osjećamo i medusobnu povezanost tih izuzetnih ljudi s nama. Oni su putokaz. Običnim riječima iz pradavnih vremena nude i nama pomoć u potrazi za smislom. Treći vid te malecne knjižice je pogovor Voje Šindolića o životu Thomasa Mertona i njegovog približavanja budizmu, meditaciji, kao i njegova otvorenost i povezanost sa svim autentičnim duhovnim strujama, koje piju vodu iz istog Izvora. Kao što ste i Vi rekli, tu je novi svijet, u ovom svijetu postoji i drugi svijet, uvijek je tu, samo se mi od njega udaljimo. Ne samo zato jer ne znamo jezik…. Ali pokušati uvesti u materinji jezik vibraciju tog drugog svijeta je privilegija i velika radost.

Čitanjem ove kratke zbirke doživjela sam ju da bez obzira na mnogo godina koje nas dijele, temeljne istine i najuzvišeniji osjećaji poput mudrosti, skromnosti, zahvalnosti, vlastite istine i puta, nikada se ne mijenjaju i svako vrijeme je pravo vrijeme za njih. Kako ste ju Vi doživjeli?

Da. Doživjela sam je kao i Vi. Taj perenijalni vid je možda u ovom našem dobu ključan, jer podjele na razne izme koji sve druge duhovne struje i religije isključuju su svojevrsna prepreka u svijetu u kojem su se ljudi, više nego ikad, ispremiješali po planeti, što nije bio slučaj prije. Zajednice židova, budista, kršćana, zoroasta, da ne nabrajam, indijanaca, aboriđina, vjerovale su apsolutnost svojih metafizičkih i duhovnih okvira i usklađivali su vezu s prirodom u odnosu na taj okvir. Moderni, mehanični pristup, bez Apsoluta kao mjerila, bez metafizike, tako je pristupio i prirodi, mehanički i destruktivno. Vrijeme je za napuštanje te zablude. Sad je moguće vidjeti da je duhovni okvir potreban, ali da i drugi mogu imati svoju stazu koja vodi prema čišćenju srca i otvaranja prema Cjelovitosti. Razni putevi vode k vrhu planine.

Što biste rekli o vremenu u kojem sada živimo? Što po Vama kao civilizacija moramo mijenjati ako želimo svijetlu budućnost?

Osjećam da smo u fazi ubrzanog kraja velikog ciklusa, kali juga traje oko 6000 godina u hinduizmu, prevazilazi se i pitanje naše termoindustrijske moderne zapadne civilizacije. Čini mi se da baš nikom nije jasno kako će se točno odigravati i kojom brzinom će teći domino efekti o kojem govore znanstvenici svih područja, tkz. tipping points, zraka, zemlje, vode, vatre, da pojednostavim. Pitanje je kakve ćemo faze prolaziti i koliko dugo će trajati to preobražavanje i koje će nesumljivo imati dalekosežne posljedice za sva bića, pa i za nas, ljude. Koliko i kako ćemo se korjenito znati prilagoditi tim promjenama u koje smo već duboko zašli, hoće li mudrost biti na čelu čovječanstva ili klimatski i socijalni kaos… Hoćemo li biti solidarni, hoćemo li prepoznati bitno, napustiti nepotrebno, povratiti što je izgubljeno, a moglo bi nam biti od koristi… U domeni nade je što će se nakon toga događati…

Prije dvije godine izdana je i poema Jezik ptica, kapitalno djelo sufijske književnosti. Je li ova poema svojevrsni vodič za življenje harmoničnog života? Zašto bi ju svatko trebao pročitati?

Jezik ptica u sebi ima još natruhe usmene predaje. Faridudin Atar je objedinio, okrunio sufijsko učenje pomoću glavne potke, priče o putu ptica prema Simurgu, istinskom kralju ptica, s mnoštvom alegorija (uglavnom iz ljudskog svijeta) koje su vjerovatno kolale stoljećima i pojašnjavaju odgovore mudre predvodnice ptica – kruničarke, vođe puta, mudraca. Kako jasno vidjeti osobnu vezanost i sebičnost, kako naći hrabrosti za dovođenje u pitanje sebe? Kako se povezati s mudrošću koja vodi prema drukčijoj percepciji postojanja na Zemlji? To je svakom od nas ključno pitanje. Kako prepoznati u sebi drugu prirodu? Onu koja je dublja, iskrenija, mirnija, intuitivnija. Kako je njegovati i razlikovati bitno od perifernog. Čitajući Jezik ptica, svako pitanje ptica, ujedno je i pitanje svakog od nas, a uz odgovore i uz objašnjene kruničarke pomoću alegorija, imamo što misliti o našim životnim izborima.

Foto: Privatna zbirka

U prijevodu Vam je pomogao i Vaš životni suputnik i partner Darko Rundek, a pročitala sam da ste ju prevodili čak 12 godina. Kako je tekao taj proces? Što ste Vas dvoje naučili iz njega?

Proces samog prevođenja je tekao vrlo slično onom koji sam opisala u Vašem prvom pitanju, osim što je imao još začudnije i slojevitije faze. Prvo sam se susrela s dramatiziranom verzijom Jean Claude Carriera i radom izuzetnog kazališnog režisera Petera Brooka, s kojim sam, tijekom godina, srećom, ostala povezana do dana današnjeg. Prevela sam Sabor ptica, kako joj je bio naslov, u časopisu Prolog 1984. godine, pradavno znači. I otišla u Pariz, privučena tim zovom. Nakon puno epizoda kao iz Šeherezadinih priča, odlučila sam se, konačno, upustiti u prevođenje cijele poeme, to je trajalo beskrajno dugo, 12 ili 20 ili više godina, ovisi kako računamo. Život mi je nesumljivo obilježen s tim sadržajem. A kako je Darko bio blizu i neka vrsta lakmus papira pri mojim pokušajima prevođenja, prvi bi čuo neki pasus i dao svoje mišljenje, ispravio neku riječ, rekao da ne valja ili da mu se čini zanimljivo… to je bila jedna od naših oaza mira i nemira, istovremeno, jer se tome svemu nije vidio kraj. Ne vjerujem da bih bez njegove podrške došlo do objavljivanja te knjige. Ostala bi u mojim spisima i mislima do zadnjeg daha, kao neka vrsta neprekidnog preispitivanja i smisla i jezika i sve jače veze s posebnom strujom koja u njoj podzemno teče.

Već godinama živite na relaciji Pariz-Zagreb-Brač, a u posljednje vrijeme ste najviše na otoku. Koja je prednost otočkog života?

Prednost je ujedno i mana. Izoliranost, pustinjački život. Ali nema dovoljno drugih pustinjaka da bismo se povremeno sretali na nekoj zajedničkoj svečanosti slavljenja Apsoluta i njegovih atributa, Ljepote, Istine, Dobrote, svih drugih stvorenja… a ne nabrajam… U zadnje vrijeme me brine ubrzano destruktivno mijenjanje krajolika, u ime napretka, infrastrukture, nade u budućnost masovnog turizma (osobno ne mislim da će više do njega doći), grade se preširoke ceste, melju se gomile i suhozidi, dižu se visoke ružne ograde s neprimjerenim bodljikavim žicama, sade se monokulture… itd. Ima više bagera od turista. I pritom je puno novaca došlo od Europske unije, vjerovatno je sve u papirima prikazano kao konstruktivno i s punim poštovanjem lokalnog održivog razvoja.

Čini li Vam se da su ljudi sve više distancirani od sebe, jedni od drugih, baš poput otoka? Što može biti to simbolično more koje može na koncu ljude ipak povezati u skladnu cjelinu?

Povezivanje s prirodom je prvi korak. Gledati kako pauk plete tu svoju mrežu. Pratiti otvaranje glavice suncokreta. Osluškivati šum vjetra u krošnjama, voljeti čudesno koje sjaji u svakom izrazu života, dovodi u vezu i sa samim sobom. Začuđenost pred detaljem ima veze s povezivanjem u sklad. A Cjelina je velika tajna pred kojom nam je svaki dan poklon i poziv na prepoznavanje vlastite sićušnosti i veličine.

Znam da dijelimo i ljubav prema okolišu, Zemlji, vrtlarenju. Što Vi pronalazite u tome?

Zna mi biti žao ubrati i salatu, toliko sam dirnuta njenim nježnim zelenim listovima kao kakvim klempavim ušima… Pratiti biljku od sjemena do ploda je proces koji u sebi nosi i simboličnu funkciju koju nama ljudima, ako je ustrajno njegujemo, može velikodušno podariti zahvalnost i poniznost pred čudom i stvarnošću postojanja i međusobne povezanosti svih stvorenja. Sudjelovati u podržavanju ciklusa, pažljivost, strpljivost, sve su to odlike bez kojih vrtlarenje nije moguće. I razočaranost i nesposobnost i neuspjeh, u vrtu sam svako malo nesposobna da nađem rješenje, ali nešto drugo nikne, neka nova biljka baci cvijet ili pod zemljom pogura korijen….

Što za Vas znači biti dobro?

Dobro je biti.
Biti otvoren prema čudesnom.
Hrabro se nositi s teškoćom.
Dobro je pomoći i osjetiti vezu koja prevazilazi ono što znam.
Dobro je Nepoznato.

Indira Juratek

Foto: Vlasta Prohaska