Skriveno naslijeđe: transgeneracijsko nasljeđivanje

Često se na obiteljskim druženjima ili u svakodnevnim obiteljskim razgovorima povede priča o tome tko je naslijedio čiju boju očiju, oblik ušiju, kovrčavu kosu, visinu, široka ramena ili noge „ikserice“, a spomenu se i porijeklo nečije tvrdoglavosti, osjećaja za lijepo, temeljitosti ili „žestoke“ naravi. Obiteljske priče i anegdote podsjećaju nas da od svojih predaka baštinimo puno toga i samo je pitanje što od koga. Također, redovito ponavljanje tih obiteljskih priča i proživljenih iskustava predaka tijekom godina našeg odrastanja dovodi do toga da one nesvjesno postaju naša uvjerenja koja uvelike određuju naš životni put.

Primjerice, možda se u našoj obitelji kroz generacije prenosi uvjerenje da „novac kvari ljude“ ili „da u našoj obitelji nemamo sreće u ljubavi“ koje nas nesvjesno programira da se ponašamo u skladu s njim. Tako ćemo kroz život izbjeći prilike da se obogatimo da ne bismo postali „kvarni“ i neće nas privući partner s kojim ćemo se usrećiti jer u tom slučaju ne bismo osjećali pripadnost obitelji. Ovo su vrlo duboki i nesvjesni utjecaji koji djeluju na naše vidljive životne izbore koje je umom nemoguće objasniti, ali ih jasno uočavamo primjenom sistemskih ili obiteljskih konstelacija kao metode osobnog razvoja. Svjesno i razumski nitko od nas ne želi biti siromašan ili nesretno zaljubljen, ali… naše nesvjesno vodi igru.
S kolikom lakoćom i razumijevanjem prihvaćamo da smo naslijedili bakine zelene oči toliko nam je teško pojmiti da smo od nje preuzeli i primjerice strahove koje je osjećala bivajući zatočena u logoru za vrijeme rata ili ljutnju, jer je cijeli život šutke podnosila obiteljsko nasilje zato što je u „njeno vrijeme bila sramota napustiti muža“.

Međutim i sama biologija govori da je to itekako moguće, jer u trenutku kada je netko protjerao, zarobio, zlostavljao ili povrijedio našu baku u njenom tijelu je već bila jajna stanica iz koje se rodila naša majka. Poput svih drugih i ta je stanica bakinog tijela bila izložena povišenoj razini hormona stresa. Isto vrijedi i za razdoblje trudnoće koje je naša majka provela u bakinoj utrobi, a potom i mi u majčinoj utrobi. S obzirom da su biokemijski procesi u podlozi različitih emocija različiti tako svaka emocija ostavlja specifičan biokemijski trag u našim tjelesnim stanicama. Na taj način biokemijske uspomene na bakine i majčine strahove i tjeskobe žive i u nama na staničnoj razini. Naše stanice kroz te biokemijske tragove emocija predaka pamte ono što im se dogodilo, a to utječe na funkcioniranje našeg tijela i doživljavanje života.

Genetika i epigenetika: nasljeđivanje kroz generacije

Znanstvene discipline i grane biologije genetika i njena mlađa sestra epigenetika istražuju raznolikost naših gena i kako uopće dolazi do nasljeđivanja svojstava iz generacije u generaciju. Pojednostavljeno rečeno, genetika se bavi strukturnim promjenama gena koje se očituju u vidljivoj promjeni nizova DNK, a epigenetika nasljedne promjene u ekspresiji gena koje nisu uzrokovane strukturnim promjenama nizova DNK nego naizgled nevidljivim biokemijskim promjenama koje se u njima događaju.

U znanosti općenito pa tako i u ovim disciplinama, iz etičkih razloga mnoga istraživanja se ne provode na ljudima kao ispitanicima nego na životinjama, ali se dobiveni rezultati pretpostavljaju i kao vrijedeći za ljude u onim slučajevima kada postoji opravdana utemeljenost usporedivosti funkcija promatranih životinja s istovjetnima kod ljudi. Tako su prije deset godina u časopisu Nature Neuroscience objavljeni rezultati istraživanja provedenog na Sveučilištu Emory u Atlanti koji su privukli veliku pažnju znanstvene javnosti u cijelom svijetu. Istraživači su raspršivali miris trešnjina cvijeta u kaveze miševa i pritom ih izlagali neugodnim strujnim udarima. Tako su miševi naučili da se trebaju bojati inače ugodnog mirisa. Potom su u pokuse uključeni i potomci miševa te je otkriveno da su reakcije straha izazvane mirisom trešnjina cvijeta bile vidljive u drugoj i trećoj generaciji miševa unatoč činjenici da oni nisu bili izloženi strujnim udarima. Daljnjim ispitivanjima se utvrdilo da su se u regijama mozga odgovornim za nju dogodile strukturne promjene kako u prvoj generaciji miševa, tako i kod njihovih potomaka. Doživljaj straha i bola je na biokemijskoj razini promijenio funkcioniranje živčanog sustava miševa koji su mu bili neposredno izloženi, ali i njihovim potomcima. Taj prijenos informacija među generacijama zove se transgeneracijski utjecaj.

Strategija preživljavanja jedne generacije prenosi se kao nesvjesno znanje potomcima, koji će u skladu s njim organizirati svoje živote neovisno o stvarnim okolnostima njihovih života. Ta strategija obuhvaća cijeli paket specifičnih emocija i na njima utemeljenih obrazaca ponašanja. Često predstavlja transgeneracijski prijenos traume, a to je nešto čemu redovito svjedočimo u sistemskim ili obiteljskim konstelacijama.

U radu s klijentima začetnik metode, njemački filozof i psihoterapeut Bert Hellinger, iskustveno je uočio postojanje transgeneracijskih utjecaja i s tim u vezi važnost promatranja pojedinca i njegovih životnih okolnosti u kontekstu obitelji iz koje potječe i svih drugih sistema kojima pripada.

3 tipa osjećaja u konstelacijskom radu

U konstelacijskom radu osjećaje dijelimo na primarne, sekundarne i sistemske. Primarni su vezani uz emocije koje se spontano pojave u nama kao odgovor na neki vanjski ili unutarnji podražaj i oni su izvorni i vjerodostojni. Sekundarni su oni koje nastaju kao posljedica našeg razmišljanja o nečemu što je bilo ili će biti, kada u glavi ponavljamo prošli događaj koji je prvobitno izazvao neku emociju ili zamišljamo neki budući događaj u kojem bi se ta emocija mogla spontano pojaviti. Sistemski osjećaji su oni koji se prenose s predaka na potomke i oni su, na što ukazuje i spomenuto istraživanje, povezani s emocijama koje predstavljaju sastavni dio transgeneracijskog naslijeđa. U konstelacijama radimo s primarnim i sistemskim osjećajima. Hellinger razlikuje još jednu vrstu osjećaja koje naziva meta-osjećajima i koji su suštinski drugačiji od prethodne tri vrste jer u njihovoj podlozi nisu emocije. Naziva ih čistom, koncentriranom energijom i tu ubraja hrabrost, poniznost, spokoj, kajanje, duboko zadovoljstvo i mudrost.

Za ponijeti sa sobom

Ako tijekom života osjećamo tugu, strah, ljutnju ili bilo koju drugu „neugodnu“ emociju, a da joj ne možemo pripisati neke objektivne razloge, velika je vjerojatnost da se radi o emocijama naših predaka koje smo dobili u naslijeđe. Kad osvijestimo tu činjenicu imamo slobodu izabrati hoćemo li ih ostaviti tamo gdje i kome pripadaju ili ih nastaviti „nositi“ kroz život (i ponašati se u skladu s njima) kao suvišnu, štoviše, neučinkovitu strategiju preživljavanja i uspomenu na sudbine predaka te okolnosti vlastitog života nesvjesno oblikovati da i naša sudbina nalikuje njihovoj iako živimo u drugačijim vremenima.

Foto: Freepik