Dobro mjesto neobjavljene poezije: Ines Kolenc

 

Mi na Budi Dobro volimo i osjećamo jezik poezije te smo stoga odlučili pokrenuti novu rubriku – DOBRO MJESTO NEOBJAVLJENE POEZIJE – kojom ćemo dati priliku onima koji poeziju osjećaju, žive i pišu da se predstave širem čitateljstvu.

Na Svjetski dan poezije imali ste priliku pročitati nekoliko pjesama četiri dame, a prva gošća ove rubrike bila je Ivana Vukićević.

Danas vas upoznajemo s poezijom Ines Kolenc. Za sebe kaže – Nenametljiva crnka s uredskim poslom i zagrebačkom adresom. Moje sretno djetinjstvo čine slavonski voćnjaci, borove goranske šume, a fax je imao pogled na more. I danas moje se putešesvije povremeno nastavljaju ili kretanjem po globusu ili uranjanjem u knjigu, posjetama izložbi ili plesom na live koncertu, a najdraže punim baterije šetnjom zelenom šumom (forest bahting rules!)

DORUČAK

Pobjegli smo iz grada
Da zagazimo morsku pličinu,
Ali zbog Bukowskog
I morskih ježeva
Sunčali smo se u sjeni.
Zvao si me pod svoju kožu
Da si budemo blizu
Da ostavimo nešto od sebe.

Sjećam se Medulina dok čitam tuđu poeziju
Umjesto doručka.

 

KOLOPORTER

Raznosiš novine,
Kažeš da si zbunjen
Ali voliš kad te zovu Che.
Ne razumiješ hedge fondove
Somalijske pirate
I marketinšku gerilu.
Ne čitaš o aritmiji društva
Ne zbrajaš ožiljke totalitarizama
Ti pratiš rubrike osmrtica
Da ostaneš zdrav.
Tvoj je hazard kredit za stan
U kojem novinama pereš prozore.

 

PREOBRAŽAJ

Krivi smo
Za čudesne preobrazbe
U čahuri sudbine
Iz doba kad smo bili
Let kajkavskog Batmana
Ključ u vodi
Baletna priča
Raskošan talent
Dvoje glazbenika.

 

IDENTITET

Vježbanjem optike
Nisam postigla ništa
vidim tek varijetete:
Usukane majčine pjegice na nosu
Uredno podrezane nokte
Oči iste kao u oca
Doduše mlađe
Odsječene od osobnog krvotoka
U tuđim izlozima nazirem
Sva svoja usvojena jastva
Sabijena kao dobro utvrđeno gradivo
Čvrsto povezana šavovima
Danas ću to okončati
Škarama za svilu param zvučno
Rastkivam suvišne bedrene dodatke
Pažljivo odvajam kožu od kostiju
Ispod sedam redova života
Ostaje (ne)znanje
Samo vlastiti prostor
Sada, rekao si, vidiš mene.

 

NA SEMAFORU

To poslijepodne
iščašili smo govor
do mrmljanja
na semaforu u Fiorella la Guardia
s rukom u ruci
osjećali kako nam se krv
stapa u jednoj žili
progovara drugim
i o drugom.

To poslijepodne
Nije me prestalo.

 

KOLODVORI

I tako;
Godine su prošle.

Jedne sam večeri
Opet imao za kartu.

Madrid, Bruxelles,
Pariz, Amsterdam,
Berlin, Dublin.
Na peronu su bludili snovi.

Zagledan u njezine
Zatvorene oči
Prošetao sam zvuk
Prešao zebru
Produžio sliku
Brisao sam granice moru
Širio margine u pismima.

I opet
Starih nemira puni džepovi
Džepovi s rupom
U džepove može upasti štošta.

Nisam je probudio.
Samo sam ustao i potrčao ravno na perone.

 

PRIČA ODSUTNIH TIJELA

Tamo gdje me guraš od sebe
To manje ili više
Opipljiva koža
Svejedno materija
Postaje modra
Zapinje o planete jednine
Koja se širi
Koja je vau
Koja je bu.
U prazno izljušten prostor
I tišina
Ne padaju na šašava prostranstva
Pribijam ih na bok
Uz zajedno štošta.

 

SRPANJ

U sedam nula pet
Ljeto je već posvuda
Plavo se nebo zaljepilo na prozor
Čisto
Kao prostor između riječi
Tako rano
Misli ne sliče na teme
Treba ih ostaviti da se ohlade
Da bi izašlo na dobro
Dok se prepoznajemo

 

PREMETALJKA

Smanjili smo razmak
Uz čaj od metvice

Zaboravili zareze
dok se žuti pigment
Sve snažnije
Zgrušavao među rebrima

Trenutak jednote
Tražili smo
Negdje u sredini
Gdje su
Tromi od gravitacije
Padali slogovi
Smiješni
Samo zato jer smo im mi to dopustili

 

SIJEČANJ

Zimi u inat
Sunce reže žutom
Po mrazu i modrini.

Rano je za misli
Ostavljam nebodere
Širim svoj istok
Korak po korak
Jučer mi bira cestu

Siječanj glača
Grube rubove u meni

 

IGRA

Hoćemo se igrati mora?
Kako se to igra?
Sanjat ćemo plavo
Oduševljeno zagaziti gore i dolje
Jastucima orubiti obale
Sakriti misli iza sunčanih naočala
Sabit ćemo dno do kojeg kasni sunce
Razvijati valove od mekane dekice
Pa skočiti u te dubine mikroflisa
Da čujemo kako se pjeni
Da nas druge oči ne vide.