Bar Botaničar: Mala oaza zelenila i kulture u centru grada

 

Smješten na Trgu Marka Marulića, Botaničar bar mjesto je koje će vas odvesti u svijet prirode, kulture i umjetnosti. Koncept kreativnog rasadnika, koji je nastao prije gotovo tri godine osmislio je talentirani dvojac, a jednog od njih, Ivicu Ivčevića, malo smo podrobnije ispitali o stvaranju Botaničara, fotografiji kojom se intenzivno bavi uz posao, kao i činjenici zašto trenutačno ne može zamisliti život bez tog bara.

1. Ivice, zašto Botaničar?
Botaničar je nastao od ideje dvoje prijatelja koji su oduvijek razgovarali o tome da bi bilo zanimljivo otvoriti nekakav klub/mjesto kulture, ali dugo je to bio više sanjarski nego stvarni plan. Sve dok me prijatelj i sadašnji partner Marko jedan dan nije nazvao i rekao „Ivice, vrijeme je da otvorimo klub“ – na što sam ja odmah pristao.

2. Tko se sjetio imena?
Ime Botaničar nastalo je djelomično zbog lokacije, jer se nalazimo pored Botaničkog vrta, a djelomično zbog dugog promišljanja o konceptu, kako spojiti ime s onim što bi istinski voljeli, a to je bila ideja da imamo kreativni rasadnik. Tako smo došli do toga da se Botaničar lokacijski lako povezuje te reflektira uređenje i program koji nudimo.

3. Ime Botaničar asocira ponajviše na prirodu. Koliko si ti povezan s prirodom i koliko je ta stavka bila bitna u procesu njegovog nastajanja?
Osobno jako volim prirodu i povezan sam s njom, no volim kombinirati svašta jer sam više urbani tip, ali to nije bila prvotna misao vodilja osmišljavanja imena. Bilo je to kombinacija poštovanje prostora u kojem smo se našli, pa smo u konačnici spojili tu blizinu Botaničkog vrta, s konceptom koji smo planirali izgraditi. Tako je nekako prirodno došlo da se zove Botaničar i da imamo razne biljke o kojima brinemo. Ja prije ovog projekta nisam previše znao o biljkama, a sad se evo skoro svakodnevno brinem o njima.

4. Jesi naučio nešto od tog biljnog svijeta? Vidiš li kod sebe osobno neku razliku?
Svakako da jesam. Oduvijek sam izbjegavao imati ljubimce ili biljke, jer nisam osoba od vezivanja za jedno mjesto, a to su sve živa bića za koja treba svakodnevna pažnja. Ali ovdje u Botaničaru se stvorio jedan živi svijet koji nas okružuje, što je postao i dio identiteta ovog mjesta. No iako ga ljudi često povezuju s biljkama, to nam nije bila primarna misao vodilja. Bitno je bilo poštovanje prostora, ali krajnji koncept je spoj biljnog svijeta i kreacije. Kultiviranjem ne samo biljaka nego i ljudi kroz program koji nudimo.

5. Tko ili što vas je inspiriralo za uređenje prostora i koliko vam je trebalo da sve zgotovite?
Imali smo malo više vremena, s obzirom da je bilo poteškoća u ishođenju dozvola, tako da nam je trebalo nešto više od godinu i pol dana da otvorimo. Uređenje je radio tim od četvero ljudi, nas dvoje partnera i dvije stručnjakinje za dizajn. Primarno smo htjeli sačuvati što više izvornog unutarnjeg prostora, što nije bilo lako, jer je bio već poprilično prenamijenjen, i to u trgovinu. Uspjeli smo sačuvati prozore koje smo ponovno otvorili prema van, također smo sačuvali terrazzo pod koji je od davnina tu, koji smo nanovo otkrili i izbrusili, otvorili smo strop koji je također bio spušten i odlučili sačuvati taj bačvasti povijesni oblik. Svima nama je drag dizajn, stoga smo u biti pokušali kombinirati nekakav retro trenutak poštivanja prošlosti, jer je cijeli prostor u tom duhu, ali sa pogledom u budućnost i modernim elementima. Što se tiče namještaja, tu je 80 posto iz 50-ih i 60-ih godina, a nabavili smo ga sa svih strana. Preko oglasa, neke su nam dragi ljudi poklonili, iz napuštenih dvorišta, smeća i Hrelića. Dosta smo putovali, a većina stolica koje imamo su danas jako cijenjene, jer su djelo dizajnera Nike Kralja, čiji je rad u današnje vrijeme poprilično cijenjen. Tako da smo pronašli namještaj koji se prije lako bacao, a danas se jako vrednuje, što je lijepo. Mi smo dio originalnih stolica ostavili, ali većinu namještaja smo nanovo tapecirali i dali mu malo moderniji „štih“.

6. Koliko je tebe u tom uređenju?
U biti dosta, zato što ja volim spašavati stvari koje su drugim ljudima otpad i smeće. Po mom mišljenju se takvi predmeti mogu preobraziti u nešto jako lijepo, tako da sam ja najčešće išao po Hreliću i istraživao te tražio detalje koji su sada bitan dio prostora. Neke stvari sam čak spasio s kemijskog fakulteta, pa su sada dio naše rasvjete ili dekoracije.

7. Koje su još zanimljive informacije uz nastajanje Botaničara?
Osim priče kako je nastalo ime, gledali smo što nas okružuje, tako da u prostoru postoji dosta kemijskih elemenata, jer se nalazimo preko puta Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije. Tu su još neki detalji koji se mogu spojiti s Državnim arhivom, jer smo u biti htjeli ispričati neku priču o cijelom tom okruženom prostoru gdje se nalazi i Marulićev trg i na taj način se i povezati.

8. Koji profil ljudi vas najčešće posjećuje?
Nekako smo međusobno odlučili da se ne želimo ograničavati. Željeli smo samo ispričati svoju priču i da prostor bude otvoren za sve. Tako se i obistinilo, jer u njega dolaze najrazličitiji profili ljudi, od mladih studenata, do umirovljenika i susjeda koji nas posjećuju. Naravno, velik broj posjetitelja su kreativci, dizajneri, arhitekti, umjetnici… No istina je da je ženska publika malo brojnija. Evo sad kada pogledamo oko sebe u Botaničaru, vidljivo je da je 70 % posjetitelja ženskog roda.

9. Imate jako zanimljivu i privlačnu ponudu koktela. Tko ih osmišljava?
Imamo super tim od troje ljudi. Matej, Dijana i Filip, koji su bitan dio Botaničara već skoro 2 godine i koji u dogovoru sa mnom kreiraju koktele ovisno o događanju, preferencijama nas i samih gostiju. Ja sam uglavnom zadužen za nazive pića i fotografiranje, a oni se igraju sa sastojcima. Moram priznati da su svojim enuzijazmom oko barmenskog posla i kulture pića pomalo i mene zarazili da proširim svoje ugostiteljske vidike.

10. Sad se umjetnici sami javljaju da bi gostovali kod vas. Kako je to izgledalo u početku? Kako ste dolazili do ideja i do ljudi?
Do priče sa Botaničarem nisam živio u Zagrebu, ali sam često provodio tu vrijeme i konzumirao ga te oduvijek doživljavao domaćim. Kad sam se doselio i kada smo počeli tražiti prostor, što je trajalo pune dvije godine, upijao sam istovremeno cijelu zagrebačku scenu, išao na izložbe i razna događanja, no već tada sam imao krug ljudi iz tog svijeta, pa su ti prvi pozivi na gostovanje kod nas bili prijateljske prirode. Znači suradnje s prijateljima, poznanicima, s ljudima čije radove cijenimo. Jednostavno se dogodilo da smo morali ljude privući, ali s vremenom je način na koji radimo cjelokupni program doveo do toga da su nam se ljudi počeli gotovo svakodneno sami javljati.

11. Ima li nešto što nikad ne biste izložili kod sebe?
Nama je kvaliteta uvijek na prvom mjestu, tako da, ako odlučimo da neki radovi ne zadovoljavaju naše viđenje koncepta, naravno da moramo odbiti. Isto vrijedi i kod glazbe. Kvaliteta je uvijek bitna iako je uvijek relativna, stoga se mi povodimo za nekim našim preferencijama za koje mislimo da su široke. Kod nas se neće čuti narodnjaci, kao ni popularna glazba, ali sve drugo je nama privlačno i zanimljivo. Od jazza, soula, klasike, rocka… Ali sve s dozom umjerenosti i ukusa.

12. Želje, ideje, težnje ili projekti za budućnost?
Još uvijek nema nešto što se smije znati (smjeh). Naravno da nam je želja održati Botaničara u postojećem ritmu. Imamo događanja poput Kultiviranja, koja su nastala u suradnji s drugim kreativcima. Želja nam je održati taj ritam i imati neka događanja izvan samog Botaničara. Kao što smo na primjer zadnje dvije godine u Zadru dio Monoplay festivala suvremenog plesa, s kojim smo kreirali program Monoaze koji kao neki prošireni pop up botaničar na tjedan dana. Jako nam je bitno da zadržimo kvalitetan program. Kroz proljeće/ljeto ćemo izaći s novom koktel kartom. Želje su nam da imamo nekoliko novih Kultiviranja, koja su dio programa koji je već postao popularan kod nas. Planiramo novo gostovanje u Zadru te imamo neke manje projekte o kojima sanjamo i donekle na njima radimo, ali još je rano za priču o tome.

13. Zašto i kada si se počeo baviti fotografijom?
Ja sam oduvijek bio filmofil, ali nisam išao u tom smjeru, već sam se odlučio za taj zamrznuti fotografski kadar. To je počelo negdje prije 20-ak godina, za vrijeme studija. U početku je to bio samo hobi i igranje s gradskim motivima ali je s vremenom poprimilo sve ozbiljniji oblik, pa su sredinom 2000. godine krenule prve izložbe. U početku sam preferirao uličnu fotografiju, uvijek je bila vezana uz putovanja. Gdje god bih otputovao, napravio bih seriju fotografija i tako su nastajale moje izložbe. Bio sam dosta kampanjski fotograf, par mjeseci ne bih uopće uzeo aparat u ruke, ali onda bih u nekom kratkom periodu napravio materijala dostatnih za cijelu izložbu.

14. Što tebi znači fotografija i biti umjetnik?
Ne smatram se umjetnikom, iako sam imao dosta izložbi i neki ljudi to vide kao umjetnost. Prije bih se nazvao promatračem. Volim opažati stvari oko sebe, mislim da često zamijetim nešto što drugi možda ne primjećuju i to volim zabilježiti. Upravo zato volim biti iza objektiva. Ta moja lutanja postanu uvijek neka osobna meditacija u pokretu, gdje zaboravim na sve. To je spoj zaljubljenosti u hodanje i istraživanje te u fotografiju.

15. Sve javne fotografije vezane uz Botaničara su tvoje. Što inače najviše voliš fotografirati?
Prvo je bila ulica, isključivo ona, uz nekakve detalje. Pretežno sam radio crno-bijele fotografije, ali zadnjih godina imam malo prošireniji opus. Imao sam prvu izložbu koja je bila u boji i u potpunosti odvojena od tog prijašnjeg koncepta. Ovaj put je bio razgovor sa samim sobom i više konceptualna izložba autoportreta. Tako u biti i mislim da se pristup razvija i mijenja. Nije stalan.

16. Vratimo se još kratko na Botaničara. Kad se prisjetiš početaka i sada. Kako se osjećaš danas kad uđeš u taj prostor?
U počecima je to bilo veliko uzbuđenje, sve je bilo novo i s puno više čuđenja ali i više stresa. Danas je sve nekako mirnije, iako smo i dalje oboje uzbuđeni prije novih događanja, ipak smo puno smireniji i staloženiji. Naravno, energija ne može biti ista. Usporedio bih to s rodnim gradovima koje nikad ne vidimo na isti način kao ljudi koji ih prvi put posjećuju, tako i ja ovo mjesto ne mogu više gledati očima posjetitelja.

17. Što bi preporučio mladim entuzijastima koji žele pokrenuti nešto slično poput vas?
Prvo bi ih upozorio na činjenicu da kod nas nije lako pokrenuti takvu vrstu posla. Ponajviše zbog birokracije. Također moram napomenuti da koliko god mi radili na ovako jednom kreativnom mjestu, to je na kraju dana jako ozbiljan posao koji se treba tako shvatiti i savjesno odraditi. Treba se dobro pripremiti i informirati prije nego se krene u takav projekt. S druge, opuštene strane priče, bitno je osjetiti bilo grada i ljudi u njemu, osjetiti sebe i pokušati sve zajedno uskladiti u poslovnu ideju koja bi mogla funkcionirati.

18. Da nema Botaničara, gdje bi sada bio u životu?
Cijela ova priča traje dovoljno dugo da mi je teško zamisliti život bez njega. U jednom životnom periodu sam skoro završio u Kanadi, ali evo me ipak ovdje. Nekako sam uvijek razmišljao da ću živjeti u Zagrebu, tako da sam si u biti ispunio tu želju, a Botaničar je nekako lijepo došao i upotpunio cijelu moju osobnu priču. Zato trenutačno uopće ne mogu zamisliti nešto drugo kao ni život bez Botaničara.

 

Druge zanimljive razgovore pronađi u našoj rubrici INTERVJUI.

 

Marija Knežević

– Pisana riječ i kuhača moje su dvije životne strasti. Liječe, hrane, razveseljavaju, opuštaju i oslobađaju od ponekad sumorne svakodnevice. Kad ne pišem ili čitam, sigurno ćete me pronaći za „šporetom“ ili blenderom, jer obožavam sirove deserte i sve varijante zdravije, ali uvijek ukusne ishrane.

 

Foto: Ivica Ivčević