Fikcija koja iskrivljuje partnerovu osobnost

Mnoge stvari koje promatramo zapravo su projekcije i ne postoje u stvarnosti, ali većina, kao u priči o tome da je car gol, predstavlja način života. Možda je to najbolje prikazati arhetipskom scenom iz Hitchcockovog filma „Ptice“: junakinja filma približava se tajanstvenoj, navodno praznoj kući. Gleda je, ali ono što taj prizor čini uznemirujućim jest da se gledatelj ne može osloboditi neobičnog dojma da objekt koji ona promatra uzvraća pogled.

Ključni moment jest da taj pogled ne smije biti osoban, taj objekt je nadnaravni otac. Nije, dakle, bitno nalazi li se netko u kući, bitan je taj prazan pogled koji se ne može locirati. To je pogled koji ne vidimo, a upravo tada postaje djelotvoran na našu psihu. To je onaj osjećaj u kojem smo uvjereni da nas netko promatra. To je glas koji čujemo u određenoj paranoji.

Zapravo, to je glas arhetipa oca koji je sada nevidljiv, a kojem se često klanjamo: država, poslodavac, partner. On postoji u nama kao privid, kao psihoza, u našoj vjeri ili paranoji da je uvijek prisutan. Još važnije, on je nositelj želje. Želju projiciramo u oca jer, kada je ispunimo, očekujemo priznanje od njega.

Primjerice, kupite auto i očekujete da vas društvo kao autoritet, taj „otac“, pohvali, zato novi auto postaje važan. Ljudi zapravo ne uživaju u samom činu kupovanja, već u zadovoljenju te fikcije, nevidljive pohvale skrivene u nečijem pogledu ili tapšanju prijatelja. Bez te pohvale ljudi se osjećaju izgubljeno, a u trenucima egzistencijalne krize najviše ih plaši neodobravanje tog „oca“. Zato je ljudima tako lako ginuti za državu, jer kroz takve situacije izbjegavaju suočavanje s tom unutarnjom istinom.

Kada se stvarnost približi toj slici ili nevidljivom autoritetu, mi je ne želimo spoznati. Kada nam se približi stvarni partner sa svojim manama i pokaže da nema moć tog nadnaravnog autoriteta, mi se svađamo, prekidamo odnos i bježimo u novi. Ta slika nadnaravnog koju projiciramo u partnera postaje objekt našeg uživanja. Hranimo je kao predodžbu i okrunjujemo kao izvor ljubavi.

Patnja koju tada doživljavamo zapravo je obrambeni mehanizam kojim bježimo od stvarnog voljenja. „Spasitelj-partner“ nestaje, njegova nadnaravna funkcija se raspada, a kada partner više nije nadnaravan, govorimo o nestanku „kemije“. Zato se potpisuju predbračni ugovori, zato se ulazi u mnoštvo odnosa u kojima se izbjegava stvarnost voljenja i bježi u projekciju nečega što ne postoji.

Isprobavaju se brojni partneri, često i bez stvarne povezanosti, samo kako bi se izbjeglo neugodno suočavanje s istinom. Krivnja, ljutnja i ljubomora postaju prihvatljivije od stvarnosti ljubavi u kojoj vidimo stvarnog partnera, bez projekcije oca kod žena ili projekcije majke kod muškaraca.

Primjer iz filma „Ptice“ govori upravo o toj neizvjesnosti, strahu i iščekivanju fikcije, trenutku kada se ništa ne događa, ali projekcija vlada osobom. Ako to prenesemo na odnose, zaljubljivanje postaje nešto na što mislimo da ne možemo utjecati, partner je „negdje vani“, a strah da ga nećemo sresti postaje snažan pokretač.

Tada se aktivira mehanizam u kojem pokušavamo zaslužiti tu projekciju, kroz uspjeh, kroz izgled, kroz prilagodbu. Kod žena se to često manifestira kroz pretjerano ulaganje u ljepotu kako bi se zadovoljio strah od neodobravanja „oca“, odnosno društva ili autoriteta.

Tako nastaju odnosi bez stvarne povezanosti, a posljedično i disfunkcionalne obitelji, iz kojih se razvija disfunkcionalna civilizacija. Jyotish prikazuje te obrasce. On može biti savjetnik, ali istovremeno narušava idealiziranu sliku partnera, zbog čega ljudi često biraju bijeg u vlastitu iluziju ljubavi.

Naivnost nije nevina. Naivnost je pokušaj bijega u projekciju, pokušaj izbjegavanja odgovornosti za voljenje stvarnog partnera.

Ljubav je akcija. Ako sjedite i čekate je, bez da je živite i gradite, kako može postati stvarna?