Yutori, wabi-sabi, komorebi: 15 japanskih pojmova koji nas uče drugačije gledati život

Tišina.
Prodoran glas cvrčaka
ulazi u stijenu.

– Matsuo Bashō

Bashōov haiku u prijevodima poprima različite nijanse, no prizor ostaje gotovo isti: ljeto, stijena, cvrčci i tišina. Međutim, ova tišina nije prazna, nego toliko duboka da u njoj i glas cvrčaka postaje dio mira. U samo nekoliko stihova stane cijeli jedan trenutak koji je netko dovoljno pažljivo promatrao da ga ne propusti. Zbog toga sam baš haiku odabrala kao put kojim ćemo ući u svijet japanskih pojmova koje je teško prenijeti jednom hrvatskom riječju.

Japanska kultura i filozofija su mi u mnogočemu fascinantne i imaju moć probuditi u meni jedan od najljepših osjećaja – znatiželju. Kako ne biti znatiželjan kada otkriješ da se iza jedne japanske riječi krije svjetlost koja prolazi kroz lišće, iza druge prostor između dviju stvari, a iza neke treće osjećaj koji se pojavi kada nas miris vrati u neko davno ljeto. Japanci su imenovali i neponovljivost jednog susreta, ljepotu predmeta na kojem se vidi da je živio te onu tihu spoznaju da je nešto dragocjeno upravo zato što neće trajati zauvijek.

Japanski jezik i kultura dali su nam niz pojmova koji su posljednjih desetljeća pronašli put daleko izvan Japana.

Wabi-sabi, ikigai i kintsugi gotovo su postali dio zapadnog wellness rječnika. Toliko su puta prevedeni, interpretirani i pretvoreni u životne filozofije da smo ih ponegdje čak i udaljili od njihova izvornog značenja.

Drugi, poput yutorija, ma, komorebija ili mono no aware, još uvijek zvuče pomalo tajanstveno, ali upravo ih zato vrijedi istražiti. Možda smo komorebi gledali cijeli život, samo nismo znali da postoji riječ za njega, a kada nešto dobije ime, kao da ga lakše počinjemo primjećivati.

Ovim tekstom otvaramo i novu rubriku na Budi Dobro – Filozofija življenja. Mjesto na kojem ćemo istraživati kako su različite kulture pokušavale odgovoriti na pitanja koja, bez obzira na to gdje i kada živimo, ostaju iznenađujuće slična: što život čini dobrim, čemu vrijedi dati vrijeme i pažnju, kako živjeti u odnosu s prirodom, drugima i samima sobom. Naše prvo putovanje vodi u Japan.

Yutori (ゆとり): ostaviti dovoljno prostora da primijetimo život

Jedan od razloga zbog kojih me yutori odmah zaintrigirao jest to što opisuje nešto što smo gotovo prestali smatrati vrijednošću: imati više vremena nego što nam je potrebno. Ne vrijeme koje smo dobro organizirali, optimizirali ili sačuvali za odmor, nego stvarni višak – onih deset minuta zbog kojih ne moramo ubrzati korak, pola sata između dvije obveze u koje nećemo smjestiti treću, dan u kojem nije svaki njegov dio unaprijed zauzet.

Japanska riječ yutori (ゆとり) može označavati prostor, vremensku ili financijsku rezervu, lakoću, odnosno stanje u kojem postoji dovoljno nečega da nema pritiska. Zato je njezino značenje šire od „usporavanja”, kako se često predstavlja izvan Japana. Zanimljivo je da se pojam koristio i u sasvim konkretnom društvenom kontekstu: u Japanu je krajem 20. stoljeća uveden obrazovni pristup yutori kyōiku, kojim se pokušalo smanjiti opterećenje učenika i ostaviti više prostora za samostalno razmišljanje i druga iskustva izvan intenzivnog školskog kurikuluma.

Upravo mi taj prostor najbolje objašnjava zašto je yutori danas toliko zanimljiv. Suvremeni život naučio nas je razmišljati gotovo suprotno: pola sata između sastanaka prilika je da još nešto obavimo, prazan vikend traži plan, a pet minuta čekanja dovoljno je da posegnemo za telefonom. Slobodan prostor vrlo brzo počinjemo doživljavati kao neiskorišten prostor, kao da je svaka praznina mala pogreška u organizaciji koju treba što prije popuniti.

Međutim vrijednost tih deset minuta nije u tome što ćemo tijekom njih nešto napraviti, nego u tome što ćemo hodati bez žurbe, popiti kavu dok je još topla, primijetiti da je jutro nakon kiše drukčije ili putem ugledati nešto što bismo, izlazeći iz kuće u posljednjoj mogućoj minuti, jednostavno propustili.

Tu yutori prestaje biti simpatična japanska riječ i postaje zanimljiva ideja o vremenu. Nije svaka praznina u danu prostor koji čeka da ga nečim ispunimo. Neke praznine vrijedi ostaviti upravo onakvima kakve jesu.

Ma (間): prostor između stvari nije prazan

Nakon yutorija, ma se gotovo prirodno nameće kao sljedeća riječ. I jedno i drugo govori o prostoru, samo što nas ma vodi korak dalje. Jer što se zapravo nalazi između dvije stvari? Između dva predmeta u sobi, dvije rečenice u razgovoru, dva tona u glazbi, dva događaja u danu?

Na japanskom ma (間) može značiti prostor, razmak, interval ili pauzu. No, kada se o njemu govori kao o estetskom i kulturnom konceptu, jednostavan prijevod „prazan prostor” nije sasvim dovoljan. Ma nije praznina koja je ostala nakon što smo uklonili ono važno. Upravo suprotno: taj prostor sudjeluje u onome što se događa oko njega.

U japanskoj arhitekturi može biti razmak koji određuje kako doživljavamo prostoriju, u glazbi tišina koja određuje ritam, u izvedbi trenutak mirovanja između dva pokreta.

Možda ga je najlakše razumjeti kroz glazbu: kada bismo uklonili sve pauze između tonova, ne bismo dobili više glazbe, nego buku, jer pauza nije dio skladbe u kojem se glazba prestala događati, već prostor koji određuje kako ćemo čuti ono što joj prethodi i ono što dolazi nakon nje.

Slično se događa u prostoru. Japanska estetika ne mora svaki kut sobe ispuniti predmetom kako bi prostor djelovao dovršeno. Praznina oko predmeta omogućuje nam da ga uopće vidimo. Jedan cvijet može imati veću prisutnost upravo zato što oko njega nema još deset stvari koje traže našu pažnju. Zato se ma često povezuje s arhitekturom i dizajnom, iako je njegovo značenje šire od onoga što na Zapadu nazivamo negativnim prostorom.

Meni ma postaje posebno zanimljiv kada ga iz arhitekture preselimo u svakodnevicu. Koliko je ma ostalo u našim razgovorima prije nego što požurimo odgovoriti? U domovima prije nego što praznu policu ispunimo još jednim predmetom? U danu između dvije obveze? Čak i u mislima, između jedne informacije koju smo primili i sljedeće koju već puštamo prema sebi?

Navikli smo vrijednost povezivati s onime što je prisutno – predmetom, riječju, događajem ili informacijom – dok ma pomiče pogled prema onome između i otkriva da i odsutnost nečega može imati svoju ulogu. Prazna stranica tako nije samo mjesto na kojem još ništa nismo napisali, kao što ni tišina nije tek trenutak u kojem nitko ne govori, niti je prazan dio sobe nužno prostor koji još nismo stigli urediti. Ono što smo odlučili ne ispuniti često daje oblik svemu ostalom.

Komorebi (木漏れ日): svjetlost koja prolazi kroz lišće

Komorebi je jedna od onih japanskih riječi čije značenje možemo razumjeti čim ga jednom vidimo: opisuje sunčevu svjetlost koja se probija kroz lišće i grane drveća, stvarajući promjenjivu igru svjetla i sjene. Sama riječ sastavljena je od znakova povezanih s drvećem, propuštanjem ili probijanjem i suncem pa se u njezinu značenju gotovo doslovno može pročitati prizor koji opisuje.

Zanimljivo je da za komorebi ne trebamo otići u Japan niti vidjeti nešto što nikada prije nismo vidjeli. Dovoljno je prošetati šumom za sunčanog dana, sjesti pod stablo u vrtu ili podignuti pogled prema krošnji dok vjetar pomiče lišće. Prizor nam je potpuno poznat, ali u hrvatskom jeziku za njega nemamo jednu riječ pa ćemo ga opisati cijelom rečenicom i nastaviti dalje, dok ga je japanski jezik izdvojio iz krajolika i dao mu ime.

Tu mi komorebi postaje zanimljiviji od same ljepote riječi. Jezik ne određuje samo kako ćemo nešto nazvati nego nam otkriva i što su ljudi prije nas smatrali vrijednim razlikovanja i imenovanja. Kada neka tako kratkotrajna pojava dobije vlastitu riječ, pažnja se usmjerava prema nečemu što bi inače lako ostalo tek pozadina: prema nekoliko zraka sunca koje su pronašle put između listova i već će se sljedećim pokretom krošnje promijeniti.

U tome postoji lijepa poveznica s Bashōovim haikuom kojim smo otvorili ovaj tekst. Ni glas cvrčaka koji ulazi u stijenu ni sunce koje prolazi kroz lišće nisu veliki događaji, ali postaju vrijedni bilježenja kada ih netko dovoljno pažljivo promatra. Komorebi tako ne treba pretvarati u životnu filozofiju da bi nam nešto rekao o načinu na koji gledamo svijet: riječ postoji, a kada se sljedeći put svjetlost prospe kroz krošnju prepoznajmo ono za što smo dotad trebali cijelu rečenicu.

Wabi-sabi (侘寂): ljepota koja ne pokušava zaustaviti vrijeme

Wabi-sabi je izvan Japana postao gotovo sinonim za prihvaćanje nesavršenosti, no takav prijevod hvata tek jedan njegov dio. Riječ spaja dva pojma čija su se značenja mijenjala kroz stoljeća. Wabi je izvorno bilo povezano s oskudicom, samoćom i skromnim životom udaljenim od društva, da bi s vremenom počelo označavati ljepotu jednostavnosti i nenametljivosti, dok se sabi vezivalo uz starenje, trošenje i patinu koju vrijeme ostavlja na stvarima. Zajedno su izrasli u estetski senzibilitet koji vrijednost pronalazi u prolaznosti, nepravilnosti, skromnosti i tragovima života.

Važnu ulogu u njegovu razvoju imala je japanska čajna kultura, osobito iz 15. i 16. stoljeća, kada se raskošnim kineskim predmetima sve više suprotstavljala jednostavnija estetika čajne ceremonije. Umjesto savršeno izrađenih i skupocjenih predmeta, vrijednost su dobivale grublje keramičke zdjelice, prirodni materijali, prigušene površine i predmeti na kojima se mogla vidjeti ruka koja ih je napravila. Čajna soba nije trebala impresionirati obiljem; njezina se ljepota gradila iz suzdržanosti, materijala i odnosa među stvarima.

Zato je šteta wabi-sabi svesti na poruku da „nesavršeno može biti lijepo”. Mnogo je zanimljivija njegova ideja da predmet ne mora izgledati kao da je upravo izašao iz trgovine kako bi zadržao vrijednost. Drvo mijenja boju, metal dobiva patinu, keramika nosi tragove korištenja, lan postaje mekši, a površine koje svakodnevno dodirujemo s godinama bilježe našu prisutnost. Vrijeme ovdje nije neprijatelj estetike koji treba izbrisati, nego jedan od njezinih autora.

Ta je ideja posebno zanimljiva u kulturi koja nas neprestano okružuje predmetima, prostorima i tijelima s kojih su tragovi vremena uklonjeni. Novo izgleda vrijednije od starog, glatko poželjnije od istrošenog, a nesavršenost se lako pretvara u nešto što treba popraviti ili sakriti. Wabi-sabi polazi iz sasvim drukčijeg odnosa prema ljepoti, u kojem ono što stari ne mora automatski gubiti vrijednost, kao što ni ono što nije pravilno ne mora čekati korekciju da bismo ga smatrali lijepim.

U tom smislu wabi-sabi nije poziv da nesavršenost proglasimo novim idealom, jer bismo time samo jednu vrstu savršenstva zamijenili drugom. Zanimljiviji je kao način gledanja koji dopušta stvarima da nose vlastitu povijest i vremenu da ostavi trag. Predmet koji se mijenja korištenjem ne gubi svoju vrijednost: on tek počinje pokazivati svoju priču, a u njemu postoji nešto čega prije nije bilo – vrijeme.

Mono no aware (物の哀れ): ljepota onoga što znamo da će proći

Teško je govoriti o japanskom odnosu prema prolaznosti, a ne susresti mono no aware, izraz koji se najčešće prevodi kao osjetljivost na prolaznost stvari, blaga tuga zbog njihova nestajanja ili sposobnost da budemo dirnuti njihovom kratkotrajnošću. Nijedan od tih prijevoda nije sasvim dovoljan jer se u pojmu istodobno susreću ljepota, osjećajnost i svijest da se sve što gledamo već mijenja.

Izraz je posebno povezan s japanskim učenjakom Motoorijem Norinagom iz 18. stoljeća, koji ga je razvio u svojem proučavanju klasične japanske književnosti, osobito Priče o Genjiju, remek-djela iz ranog 11. stoljeća. Norinaga je smatrao da književnost svoju snagu ne duguje samo događajima koje opisuje, već sposobnosti da u nama probudi osjećaj za ono što se događa ljudima i stvarima, uključujući njihovu nestalnost, gubitak i promjenu.

Aware je kroz povijest mijenjao značenje, od uzvika izazvanog snažnim osjećajem prema profinjenijoj estetskoj i emocionalnoj osjetljivosti, dok mono označava stvari, odnosno ono s čime se susrećemo u svijetu.

Najpoznatija slika kojom se mono no aware približava ljudima izvan Japana svakako je cvat trešnje. Sakura traje kratko, a njezino promatranje stoljećima zauzima posebno mjesto u japanskoj kulturi. Ljepota cvijeta ne može se odvojiti od činjenice da će vrlo brzo otpasti pa njegovo trajanje ne pokušavamo produžiti da bismo ga smatrali vrijednim. Gledamo ga dok je tu, znajući da će se krošnja za nekoliko dana promijeniti.

Takav odnos prema prolaznosti lako je prepoznati i daleko od trešnjinih cvjetova. Ljeto ima drukčiju vrijednost kada osjetimo da su večeri već kraće, dječji glas sačuvan na staroj snimci dirne nas jer znamo da to dijete više ne postoji u toj dobi, a mjesto kojem se vraćamo nakon mnogo godina istodobno nam je poznato i strano. Vrijeme u tim trenucima postaje vidljivo jer uspoređujemo ono što je pred nama s onime čega više nema.

U mono no aware zato osjećam nešto vrlo ljudsko: sposobnost da volimo stvari iako znamo da ih ne možemo zadržati u istom obliku. Prolaznost ovdje ne umanjuje vrijednost iskustva, ona ulazi u način na koji ga doživljavamo. Trešnjin cvijet otpada, ljeto završava, djeca odrastaju, a činjenica da ništa od toga ne možemo zaustaviti mijenja način na koji gledamo dok još traje.

Ichigo ichie (一期一会): susret koji se neće ponoviti

Četiri znaka koja čine izraz ichigo ichie nose ideju „jednog vremena, jednog susreta“, a njegovi korijeni vode prema japanskoj čajnoj tradiciji. Pojam se povezuje s učenjem majstora čaja Sen no Rikyūa iz 16. stoljeća, dok se oblik izraza kakav danas poznajemo pojavljuje kasnije, u 19. stoljeću. U čajnoj ceremoniji označavao je svijest da određeni susret domaćina i gostiju postoji samo tada, u tim okolnostima, čak i ako će se isti ljudi ponovno okupiti.

To daje sasvim drukčiju težinu čajnoj ceremoniji. Domaćin priprema prostor, bira posuđe i cvijeće te posvećuje pažnju gostima znajući da se isti skup ljudi, godišnje doba, svjetlost, raspoloženje i razgovor više neće složiti na potpuno jednak način. Vrijednost susreta ne proizlazi iz njegove rijetkosti, jer se s nekim ljudima možemo viđati svakodnevno, već iz neponovljivosti okolnosti u kojima se svaki put nalazimo.

Izvan čajne sobe ichigo ichie postaje posebno zanimljiv kada ga prenesemo na ljude koje poznajemo godinama. Ručak za istim stolom može izgledati kao stotine ručkova prije njega, razgovor s prijateljicom kao nastavak razgovora koji vodimo godinama, a večer s obitelji kao sasvim običan četvrtak. Ipak, za tim stolom nikada više neće sjediti potpuno isti ljudi kakvi su bili toga dana, jer će se do sljedećeg susreta promijeniti barem nešto u njima, među njima ili u svijetu oko njih.

U tome osjećam i nešto vrlo nježno prema običnim danima, kojima važnost uglavnom pripisujemo tek naknadno. Fotografija iz nekog davnog ljeta može nam godinama poslije pokazati da je večer koju tada nismo smatrali posebnom pripadala razdoblju života koje je u međuvremenu završilo. Ichigo ichie tu svijest donosi malo ranije, dok još sjedimo za stolom, dok razgovor još traje i dok su ljudi s kojima dijelimo taj trenutak još pred nama. Tek će vrijeme pokazati koliko je neponovljivih dijelova našeg života izgledalo kao sasvim običan dan.

Mottainai (もったいない): kada je šteta izgubiti ono što ima vrijednost

Mottainai ćemo najčešće čuti u situaciji u kojoj se nešto nepotrebno baca, rasipa ili ne upotrebljava do kraja pa se može prevesti izrazima poput „kakva šteta” ili „šteta je baciti”. Ipak, iza te svakodnevne upotrebe nalazi se zanimljiviji odnos prema vrijednosti stvari. Sama riječ povezuje se s budističkim pojmom mottai, koji upućuje na vrijednost ili dostojanstvo nečega, dok nastavak nai izražava odsutnost. Tako promatrano mottainai nosi osjećaj žaljenja kada nečemu nismo dopustili da ostvari vrijednost koju već ima.

U japanskoj kulturi taj se odnos lako prepoznaje u postupanju s hranom, predmetima i materijalima, gdje bacanje nečega što još može služiti izaziva osjećaj da je vrijednost nepotrebno izgubljena. Pojam je početkom 2000-ih dobio i međunarodnu prepoznatljivost zahvaljujući kenijskoj ekologinji i nobelovki Wangari Maathai, koja ga je upoznala tijekom posjeta Japanu i povezala s načelima reduce, reuse, recycle, dodajući im još jedno – respect, poštovanje. U jednoj japanskoj riječi pronašla je ono što je ekološkom jeziku često nedostajalo: odnos prema stvarima koji prethodi odluci hoćemo li ih baciti.

To mottainai čini posebno zanimljivim iz ekološke perspektive. Održivost uglavnom pokušavamo prevesti u niz postupaka, od odvajanja otpada i ponovne uporabe do pažljivije kupnje, dok ovaj pojam seže korak ranije, do pitanja kako uopće doživljavamo ono što posjedujemo. Mrkva koja je završila u hladnjaku nije samo proizvod koji smo platili, jer su za njezin nastanak bili potrebni tlo, voda, sunce, rad i vrijeme, kao što komad odjeće u sebi nosi materijal, energiju i nečije ruke. Kada ih promatramo na taj način, bacanje dobiva drukčiju težinu.

Tu se mottainai lijepo susreće i s wabi-sabijem. Predmet ne mora biti nov da bi bio vrijedan, a tragovi korištenja ne znače da mu je istekao život. Staklenka može dobiti novu namjenu, odjeća se može popraviti, od ostataka ručka nastati novi obrok, dok stvari koje više ne trebamo mogu nastaviti život kod nekoga drugoga. Sve su to vrlo obični postupci, ali iza njih stoji ideja koja je mnogo veća od štedljivosti: svijest o tome koliko je toga već bilo potrebno da bi nešto uopće stiglo do naših ruku.

Kod mottainai mi je posebno zanimljivo to što ekologiju vraća iz sustava pravila u područje odnosa. Kada u nečemu prepoznamo vrijeme, rad, prirodne resurse i vrijednost koja je već uložena u njegov nastanak, želja da mu produžimo život dolazi gotovo prirodno. Šteta tada nije samo u onome što smo bacili, već i u svemu što je zajedno s tim predmetom, komadom hrane ili materijalom završilo neiskorišteno.

Shinrin-yoku (森林浴): uroniti u atmosferu šume

Za razliku od nekih pojmova u ovom tekstu koji iza sebe imaju stoljeća japanske kulturne i filozofske tradicije, shinrin-yoku iznenađujuće je mlad. Izraz koji doslovno možemo prevesti kao „šumsko kupanje” skovan je u Japanu 1982. godine, kada ga je tadašnja Agencija za šumarstvo počela promovirati kao način provođenja vremena u šumi radi odmora i dobrobiti. Iako zvuči kao drevna praksa, njegovo je ime nastalo u vrlo suvremenom kontekstu, u zemlji ubrzane urbanizacije, tehnološkog razvoja i radne kulture koja je već tada otvarala pitanja posljedica kroničnog stresa.

Kupanje u ovom slučaju nema veze s vodom, već s uranjanjem u šumsko okruženje kroz osjetila. Hodanje nema zadanu udaljenost ni tempo, a cilj nije osvojiti vrh, završiti rutu ili ostvariti određeni broj koraka. Pažnja se usmjerava prema onome što šuma već nudi: promjenama svjetlosti, mirisu tla i drveća, zvukovima ptica i lišća, temperaturi zraka te različitim teksturama pod rukama i stopalima. Japanski istraživači kasnije su počeli proučavati i fiziološke učinke takvog boravka u šumskom okruženju pa je shinrin-yoku s vremenom postao poznat daleko izvan Japana.

Znanstveni interes za šumsko kupanje donio je istraživanja o njegovu mogućem utjecaju na stres, raspoloženje, krvni tlak i neke pokazatelje aktivnosti autonomnog živčanog sustava. Rezultati su dovoljno zanimljivi da boravak u prirodi danas ima ozbiljno mjesto u istraživanju ljudskog zdravlja, ali shinrin-yoku gubi dio svoje privlačnosti kada ga svedemo na još jednu intervenciju koju provodimo kako bismo dobili mjerljiv rezultat. Šuma tada lako postaje još jedno mjesto na kojem nešto pokušavamo postići.

U tome je zanimljiva razlika između šetnje šumom kao fizičke aktivnosti i iskustva koje opisuje shinrin-yoku. Ista staza može biti prostor za trening, razgovor, razmišljanje o poslu ili provjeravanje telefona, a može biti i mjesto na kojem ćemo pažnju prepustiti okolišu kroz koji prolazimo. Drveće je u oba slučaja isto, no naš odnos prema njemu nije.

Za kulturu koja sve više vremena provodi u zatvorenim prostorima taj jednostavan povratak osjetilima djeluje gotovo radikalno. Tijelo u šumi prima temperaturu, vlagu, mirise, zvukove i svjetlost bez potrebe da ih pretvori u podatke ili zadatak, a vrijeme provedeno ondje ne mora proizvesti ništa što ćemo poslije pokazati, zabilježiti ili prekrižiti na popisu. Šuma je stoljećima postojala bez našeg plana za nju, a shinrin-yoku nam dopušta da barem nakratko u njoj boravimo na isti način.

Kokoro (心): ondje gdje ne završava srce i ne počinje um

Kokoro je jedna od onih riječi kod kojih prijevod vrlo brzo pokaže svoja ograničenja. Japanski znak 心 može se prevesti kao srce, um, duh ili osjećaj, ovisno o kontekstu, ali nijedna od tih riječi sama ne obuhvaća sve što kokoro može značiti. U njemu se susreću misli, emocije, namjere i unutarnje stanje čovjeka, bez jasne granice kakvu smo navikli povlačiti kada kažemo da nešto znamo „glavom”, a osjećamo „srcem”.

Takvo razumijevanje ima duboke korijene u istočnoazijskoj misli. Isti znak potječe iz kineskog 心 (xin), pojma koji također objedinjuje ono što zapadna tradicija češće razdvaja na srce i um, a u Japan je stigao zajedno s kineskim pismom i filozofskim utjecajima. Zato prijevod kokora kao „srce” može zvučati previše emocionalno, dok „um” odlazi u drugom smjeru i previše ga približava mišljenju i intelektu. Hrvatski bi za ono što stane u jednu japansku riječ trebao nekoliko njih.

Kokoro je snažno prisutan i u japanskoj književnosti, a jedan od najpoznatijih primjera roman je Kokoro Natsumea Sōsekija iz 1914. godine. Već je njegov naslov prevoditeljima zanimljiv problem jer se može približiti riječima poput srca, osjećaja, nutrine ili duha, a nijedna ne prenosi potpuno značenje izvornika. Sōsekijev roman bavi se usamljenošću, krivnjom, povjerenjem i odnosima među ljudima u Japanu koji se ubrzano mijenjao tijekom prijelaza iz razdoblja Meiji pa naslov dobiva dodatnu dubinu: čitatelj ulazi u ono teško dostupno mjesto u čovjeku u kojem se isprepliću ono što misli, ono što osjeća i ono što ne uspijeva izgovoriti.

Mene je kokoro dodatno zaintrigirao ovog ljeta, kada sam pročitala knjigu Kokoro Beth Kempton, u kojoj autorica kroz ovaj japanski pojam istražuje naš unutarnji svijet i odnos prema načinu na koji osjećamo, mislimo i živimo. U našem govoru srce i razum redovito postavljamo na dvije strane, kao da u važnim trenucima jedno mora nadjačati drugo. Govorimo da nas srce vuče u jednom smjeru, dok nam razum govori nešto sasvim drugo, a zatim pokušavamo odlučiti kojem ćemo vjerovati. Kokoro ostavlja manje prostora za takvu urednu podjelu jer čovjekov unutarnji svijet promatra cjelovitije, kao mjesto na kojem se osjećanje i mišljenje neprestano dodiruju i oblikuju jedno drugo.

Teškoća prijevoda ovdje otkriva razliku u načinu na koji jezici dijele ljudsko iskustvo na pojmove, a kokoro ostavlja srce, um, osjećaje i namjeru povezane unutar iste riječi. Granica između onoga što mislimo i onoga što osjećamo ionako je mnogo manje jasna u životu nego u jeziku kojim ih pokušavamo razdvojiti.

Kintsugi (金継ぎ): kada popravak ostaje vidljiv

Razbijena keramička posuda u tehnici kintsugi ne vraća se u stanje u kojem je bila prije loma. Njezini se dijelovi spajaju lakom urushi, tradicionalnim japanskim lakom dobivenim iz soka stabla Toxicodendron vernicifluum, a završni sloj može se posuti zlatnim, srebrnim ili drugim metalnim prahom. Pukotina tako ostaje vidljiva i postaje dio izgleda predmeta, zajedno sa svime što mu se dogodilo prije nego što je ponovno sastavljen.

Kintsugi, odnosno „spajanje zlatom”, razvio se u Japanu prije nekoliko stoljeća i povezan je s tradicijom čajne keramike te estetskim senzibilitetom wabi-sabija. Točno podrijetlo tehnike nije sasvim dokumentirano, a često ponavljana priča govori o šogunu Ashikagi Yoshimasi koji je u 15. stoljeću poslao oštećenu kinesku zdjelicu na popravak i bio nezadovoljan metalnim spojnicama kojima se vratila u Japan. Bez obzira na to koliko je ta priča povijesno precizna, kintsugi se razvio u vrlo sofisticirano umijeće popravljanja keramike, a majstor mora poznavati materijal, lak i brojne faze rada koje mogu trajati tjednima ili mjesecima.

Na Zapadu je kintsugi u međuvremenu gotovo jednako poznat kao metafora koliko i kao zanat. Pukotine ispunjene zlatom postale su slika ljudske otpornosti, iscjeljenja i ideje da nas ono što smo prošli može učiniti ljepšima. Metafora je snažna, ali lako odlazi predaleko jer svako bolno iskustvo ne mora dobiti svoje „zlato”, niti čovjek mora biti zahvalan za ono što ga je slomilo kako bi nakon toga nastavio živjeti.

Stvarni predmet popravljen tehnikom kintsugi govori nešto suptilnije. Njegov lom nije izbrisan, a popravak ne pokušava stvoriti iluziju da se ništa nije dogodilo. Posuda ponovno ima svoju funkciju, dok linije na njezinoj površini ostaju zapis jednog događaja u njezinoj povijesti. Slično smo već susreli kod wabi-sabija: trag vremena i korištenja ne mora biti razlog da predmet odbacimo, a promjena njegova izgleda ne poništava ono što je bio prije nje.

U tome mi je kintsugi zanimljiviji od njegove popularne metafore o zlatnim ožiljcima. Popravljeno ne znači vraćeno na staro, a trag onoga što se dogodilo može ostati vidljiv bez potrebe da ga proglasimo ni ružnim ni lijepim. On jednostavno pripada priči predmeta koji je usprkos svemu nastavio postojati.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ANYTSUGI | 金継ぎ師 SHO (@any_tsugi)

Natsukashii (懐かしい): kada se prošlost na trenutak vrati

Dovoljno je nekoliko taktova pjesme koju godinama nismo čuli, poznat miris u prolazu ili okus hrane koju smo jeli kao djeca i vrijeme se na trenutak ne ponaša sasvim linearno. Nalazimo se ovdje, u sadašnjosti, a istodobno se otvara prizor koji je godinama bio spremljen negdje izvan naše svakodnevne pažnje. Japanska riječ natsukashii opisuje taj osjećaj prepoznavanja nečega iz prošlosti što u nama budi toplinu, bliskost ili drago sjećanje.

Najbliži hrvatski prijevod vjerojatno bi bio „nostalgično”, no između tih riječi postoji zanimljiva razlika u tonu. Nostalgija je u europskoj tradiciji dugo nosila snažnu čežnju za onime što je izgubljeno ili udaljeno, a sama riječ nastala je u 17. stoljeću kao naziv za bolnu čežnju za domom. Natsukashii ne mora sadržavati tu bol. Japanac može ugledati staru igračku, čuti pjesmu iz školskih dana ili se vratiti u poznatu četvrt i uzviknuti „natsukashii!“ izražavajući zadovoljstvo što je ponovno susreo nešto što pripada njegovoj prošlosti.

Zanimljiv je i sam znak 懐, koji se pojavljuje u riječi i povezan je s njedrima, unutrašnjošću, bliskošću i osjećajima koje nosimo u sebi. U suvremenoj upotrebi natsukashii zato se ne odnosi samo na sjećanje kao podatak iz prošlosti, već na emocionalni odgovor koji nastaje kada ga nešto ponovno pokrene. Predmet, miris, mjesto ili zvuk postaju svojevrsni prolaz između vremena, a sjećanje koje se vraća često sa sobom donese i dio atmosfere u kojoj je nastalo.

Miris je u tome posebno moćan. Njegova povezanost s pamćenjem i emocijama dobro je poznata i neuroznanosti, što objašnjava zašto nas neočekivani miris može vratiti u vrlo određeno mjesto ili razdoblje prije nego što smo uopće svjesno prizvali uspomenu. Miris kreme koju je koristila baka, vlažne zemlje nakon ljetne kiše ili određene hrane, može u nekoliko sekundi otvoriti cijeli prizor, zajedno s ljudima, prostorom i osjećajem koji smo vezali uz njega.

Kod natsukashii mi je lijepo što taj susret s prošlošću ne zahtijeva želju da se u nju vratimo. Možemo voljeti život koji imamo danas i istodobno osjetiti toplinu kada nam se na nekoliko trenutaka približi nešto što je davno završilo. Prošlost se tada ne vraća kao mjesto u kojem bismo ponovno željeli živjeti, već kao dio nas koji prepoznajemo čim začujemo poznatu pjesmu, osjetimo stari miris ili se nađemo na ulici kojom godinama nismo prošli.

Oubaitori (桜梅桃李): svako stablo cvjeta svojim cvijetom

Četiri znaka koja čine oubaitori označavaju četiri stabla koja u proljeće cvjetaju u Japanu: trešnju, šljivu, breskvu i šljivu vrste Prunus salicina, čiji se znak 李 ovisno o kontekstu prevodi i kao japanska šljiva. Njihovi se cvjetovi na prvi pogled mogu činiti sličnima, osobito nekome tko ih ne poznaje dobro, ali razlikuju se bojom, oblikom latica, mirisom i vremenom cvatnje. Svako od tih stabala dolaskom proljeća radi ono što pripada njegovoj prirodi.

Izraz ima korijene u budističkoj tradiciji, a posebno je prisutan u učenjima povezanima s Nichiren budizmom, gdje četiri različita cvijeta služe kao slika individualnosti. Trešnja ne postaje vrjednija time što bi pokušala nalikovati šljivi, kao što se od breskve ne očekuje da procvjeta na isti način ili u isto vrijeme. Vrijednost svakog stabla nalazi se u punom izražavanju njegovih vlastitih osobina, što je s vremenom otvorilo prostor i suvremenom tumačenju oubaitorija kao ideje o životu bez stalnog uspoređivanja s drugima.

Ta je interpretacija vjerojatno jedan od razloga zbog kojih je riječ postala toliko privlačna izvan Japana. Uspoređivanje više ne završava među ljudima koje poznajemo, jer svakodnevno gledamo tuđe karijere, odnose, putovanja, domove, tijela i životne prekretnice, često bez konteksta u kojem su nastali. Tuđih trideset, četrdeset ili pedeset godina lako pretvaramo u mjerilo vlastitih, kao da bi ljudski životi trebali slijediti isti kalendar i kao da postoji dogovoreno vrijeme do kojeg smo morali ostvariti određene stvari.

Slika četiri proljetna stabla lijepa mi je jer usporedbu vraća prirodi, gdje njezina apsurdnost postaje puno vidljivija. U vrtu ne promatramo magnoliju koja je već procvjetala i zaključujemo da ruža kasni, niti od stabla jabuke očekujemo cvijet trešnje. Znamo da svaka biljka ima svoj ritam, uvjete koji su joj potrebni i vrijeme u kojem će pokazati ono što nosi.

Oubaitori tu istu logiku prenosi na čovjeka, bez potrebe da različitost pretvori u natjecanje. Tuđi cvat ne govori ništa o našem kašnjenju, govori samo da gledamo dvije različite priče koje se odvijaju u istom proljeću.

Nagomi (和み): sklad koji može podnijeti različitosti

Nagomi (和み) je zbilja teško smjestiti u jednu hrvatsku riječ. Može označavati smirenost, blagost, osjećaj sklada ili trenutak u kojem napetost popušta, a dolazi od glagola nagomu, koji se koristi kada se nešto smiruje, omekšava ili postaje ugodnije. U njezinu se zapisu nalazi znak 和 (wa), jedan od kulturno zanimljivijih japanskih znakova, povezan sa skladom, mirom i dobrim odnosima među ljudima, a stoljećima se koristi i kao oznaka za ono što je japansko.

Sklad koji se krije u toj riječi lako je pogrešno zamisliti kao stanje u kojem su sve suprotnosti nestale i sve je konačno sjelo na svoje mjesto. Japanska ideja wa razvijala se drukčije, kroz sposobnost različitih elemenata da postoje zajedno i tvore cjelinu. Taj princip vidljiv je u odnosima među ljudima, ali i u japanskoj estetici, prostoru i hrani, gdje sklad ne zahtijeva da svaki element bude isti ili da se njegova posebnost izgubi.

Dobar primjer može se pronaći za stolom. Tradicionalni japanski obrok može povezivati različite okuse, teksture, temperature, boje i načine pripreme, pri čemu svaki dio zadržava vlastiti karakter, a sklad nastaje u njihovom odnosu.

Sličnu logiku možemo vidjeti u vrtu u kojem kamen, mahovina, voda i praznina ne pokušavaju nalikovati jedno drugome ili u prostoru u kojem različiti materijali djeluju zajedno bez potrebe da se njihove razlike prikriju.

Takvo razumijevanje nagomija postaje zanimljivo kada ga prenesemo na vlastiti unutarnji život. Sklad često zamišljamo kao buduću točku u kojoj ćemo napokon sve razriješiti: posao će biti na svome mjestu, odnosi jasni, tijelo odmorno, odluke donesene, a mi mirni. Stvarni život se rijetko tako uredno posloži pa zahvalnost može postojati uz nezadovoljstvo, ljubav uz potrebu za granicom, sigurnost uz želju za promjenom, a mir uz pitanje na koje još nemamo odgovor.

Nagomi ostavlja prostor toj složenosti i drukčije postavlja samu ideju ravnoteže. Sklad ne mora nastati tek kada uklonimo sve što se međusobno razlikuje: možemo ga prepoznati i u načinu na koji različiti dijelovi našeg života uče postojati jedni uz druge.

Seijaku (静寂): tišina u kojoj se ipak nešto događa

Seijaku (静寂) prevodimo kao tišinu, mir ili spokoj, no japanski znakovi od kojih je riječ sastavljena daju joj nešto precizniju nijansu. 静 upućuje na mirnoću i nepomičnost, dok 寂 nosi značenja tišine, samoće i smirenosti. Riječ se zato ne odnosi samo na odsutnost zvuka, već može opisivati atmosferu duboke mirnoće kakvu povezujemo s hramom, vrtom, šumom ili prostorom iz kojeg su se povukli uobičajeni šumovi svakodnevice.

Tišina u japanskoj estetici ima posebno mjesto i blisko je povezana s pojmom ma koji smo već susreli. Kao što praznina između predmeta sudjeluje u oblikovanju prostora, tako i odsutnost zvuka utječe na ono što čujemo.

U tradicionalnim japanskim umjetnostima, od čajne ceremonije i nō kazališta do glazbe i uređenja vrtova, mirnoća i pauza ne pojavljuju se kao slučajni prekidi sadržaja, već sudjeluju u ritmu i načinu na koji se iskustvo razvija Potpunu tišinu ionako rijetko susrećemo. U šumi ćemo čuti ptice, vjetar i pomicanje grana, u staroj kući drvo koje radi, a u vrtu zujanje kukaca i udaljene zvukove koji dopiru izvana. Seijaku zato postaje zanimljiv kada tišinu prestanemo mjeriti brojem decibela i počnemo je doživljavati kao kvalitetu prostora. I Bashōov haiku s početka ovog teksta govori o tišini u kojoj cvrčci pjevaju toliko prodorno da njihov glas „ulazi u stijenu“, bez ikakve proturječnosti između zvuka i mira.

Takvi su trenuci danas rjeđi i zato što smo velik dio nekadašnjih praznina ispunili zvukom koji sami biramo. Putujemo uz podcast, kuhamo uz glazbu, hodamo sa slušalicama, a nekoliko minuta čekanja možemo provesti uz video koji se automatski pokrenuo na ekranu. Time smo dobili gotovo neograničen pristup sadržaju, ali smo istodobno smanjili broj trenutaka u kojima čujemo prostor u kojem se nalazimo.

U seijaku mi je zato zanimljiva tišina koja nije sterilna ni potpuna. U njoj ostaju cvrčci, vjetar, škripanje poda, vlastito disanje i svi oni sitni zvukovi koji postanu jasniji kada ih ništa drugo ne pokušava nadglasati. Bashō je prije više od tri stoljeća u takvoj tišini čuo cvrčka kako ulazi u stijenu, a njegov haiku i danas pokazuje koliko se toga može čuti kada oko nas napokon postane dovoljno tiho.

Ikigai (生き甲斐): ono zbog čega nam vrijedi živjeti ovaj dan

Ako ste ikada pretraživali ikigai, velika je vjerojatnost da ste naišli na dijagram s četiri kruga: ono što volite, ono u čemu ste dobri, ono što svijetu treba i ono za što možete biti plaćeni. U njihovu sjecištu nalazi se ikigai, predstavljen gotovo kao formula za pronalazak idealnog životnog poziva. Problem je u tome što taj dijagram nije nastao u Japanu i ne predstavlja izvorno značenje riječi.

Japanski ikigai (生き甲斐) sastavljen je od iki, koje se odnosi na život ili življenje i gai, koje označava vrijednost ili ono zbog čega nešto vrijedi. Mogli bismo ga približiti kao „ono što životu daje vrijednost” ili „ono zbog čega vrijedi živjeti”, ali ni tu ne treba odmah zamišljati veliku životnu svrhu. Japanska psihijatrica Mieko Kamiya, jedna od najvažnijih autorica koje su se bavile tim pojmom, još je 1966. u knjizi Ikigai ni Tsuite pisala o ikigaiju kao duboko ljudskom iskustvu smisla i vrijednosti življenja.

Ono što mi je u izvornom ikigaiju posebno lijepo jest njegova veličina, odnosno činjenica da uopće ne mora biti velik. Nekome ikigai može biti posao kojem je posvetio život, ali drugome to mogu biti djeca, prijateljstvo, vrt, umjetnost, jutarnja rutina, briga o životinji ili aktivnost kojoj se veseli. Čovjek može imati više izvora ikigaija, a oni se tijekom života mogu mijenjati. Ne postoji zahtjev da od njih izgradimo karijeru, da budu korisni društvu ili da nam donose prihod.

Poznati zapadni dijagram zanimljiv je baš zato što otkriva koliko smo brzo jednu ideju o vrijednosti življenja preveli na jezik produktivnosti. Čak i pitanje što život čini vrijednim uspjeli smo povezati s kompetencijama, tržištem i profesionalnim pozivom. Time lako previdimo cijelo područje života koje nema ekonomsku svrhu, a čovjeku može davati dubok osjećaj smisla: njegovati vrt koji nikada neće donositi prihod, kuhati nedjeljni ručak za ljude koje volimo, učiti svirati instrument bez ambicije da nastupamo ili svako jutro prošetati istim putem jer nam je taj dio dana drag.

Tu ikigai postaje mnogo nježniji pojam od onoga koji obećava da ćemo jednoga dana pronaći svoju veliku svrhu. Život se sastoji i od razloga zbog kojih ustajemo jedne sasvim obične srijede, ljudi kojima želimo skuhati kavu, posla kojem se želimo vratiti, biljaka koje želimo vidjeti kako cvjetaju i stvari koje još želimo naučiti. Smisao života ne mora uvijek čekati negdje na kraju velike potrage, dio njega već može biti skriven među stvarima zbog kojih nam je drago što je pred nama još jedan dan.

Za ponijeti sa sobom

Sunčeva svjetlost koja prolazi kroz lišće postojala je i prije nego što smo upoznali riječ komorebi, prostor između stvari bio je ondje prije nego što smo ga nazvali ma, a poznati miris vraćao nas je u prošlost i bez riječi natsukashii. Međutim, upoznavanje drugih jezika i kultura može proširiti način na koji promatramo vlastito iskustvo, usmjeriti pažnju prema onome kraj čega smo dotad prolazili i učiniti nas prisutnijima u vlastitom životu.

Ovim tekstom zato otvaramo novu rubriku Budi Dobro – Filozofija življenja, u kojoj ćemo istraživati kako različite kulture kroz jezik, običaje i filozofiju odgovaraju na pitanje što znači živjeti dobro. Japan je naše prvo putovanje, a ako vam je bliska ovakva znatiželja, pratite nas jer uskoro nastavljamo dalje.

 

 

Foto: Pexels, Magnific