Mama ne može (Preplavljenost – drugo ime majčinstva?)

 

Mama je umorna. Mami se ne da igrati. Mama nije raspoložena.

Možda to kažeš ili samo pomisliš u sebi kad te dijete nešto pita, a onda potisneš i napraviš svejedno jer osjećaš grižnju savjesti, dok se u tebi izmjenjuju očaj i bijes zato što nemaš predah. Opet.

Ne mogu –

Koliko si puta to pomislila i osjetila kako te preplavljuju umor i nemoć jer ti se čini kao da nikad ne staje?

Bilo koji posao dopušta pauzu kada ti je potrebna, ali ne i majčinstvo. Naravno da majčinstvo nije “posao”, ali podrazumijeva nebrojene zadatke od kojih bismo ponekad rado uzele slobodan dan.

Kada bi majčinstvo danas trebalo opisati u jednoj riječi, bilo bi to – preplavljujuće.

U vrtlogu promjena koje započinju u trudnoći, kulminiraju u porodu i ranom postpartumu, u nespavanju, u moru informacija i kontradiktornih savjeta, ruku zauzetih nošenjem i srca punog strepnji, u partnerskim turbulencijama, s veliki upitnikom iznad glave –

Zašto me na ovo nitko nije pripremio?

To je pitanje koje ne traži odgovor koliko podršku i razumijevanje, a ono što većina žena na to dobije je –

A što si očekivala? Budi zahvalna.

Ne jednom čula sam od svojih klijentica kako mi s ustručavanjem priznaju kako su se nakon poroda zapitale – Zar je ovo moj život sada? i momentalno osjetile krivnju što su to uopće pomislile.

Majčinstvno je puno kontradiktornosti i manje fotogeničnih situacija koje nisu oslikane u romantičnim postovima na društvenim mrežama i naslovnim slikama portala.

Zapravo, teško je riječima opisati škripac u kojem se nalazi većina današnjih majki, pogotovo onih koje su tu ulogu preuzele svjesno, sa željom da naprave bolje od svojih roditelja.

Ja ću drugačije, odlučimo nekad na početku, a svejedno se pronađemo pitajući je li dovoljno, je li previše, je li koja tvoja odluka trajno i negativno obilježila našu djecu.

Zato što smo svjesne generacijskih obrazaca, utjecaja ranog odgoja, opasnosti tehnologije, štetnosti toksina oko nas, važnosti prehrane, poticajnog okruženja… mislimo da nešto moramo napraviti po tom pitanju, ali najbolji pokušaji čini se uvijek ostavljaju prostora krivnji i preispitivanju.

Biti svjesna nije dovoljna da nešto promijeniš, ali je dovoljna da se preplaviš svime što misliš da radiš krivo.

Ne vrijedi imati svo znanje… i nula podrške da to primijeniš.
Ne vrijedi imati svu svijest… i nula kapaciteta da to promijeniš.

Žene danas znaju da ne mogu sve, ali ih to ne priječi da pokušavaju i osjećaju se loše kada ne uspiju.

Kako je moguće da znamo da trčimo na kolutu od hrčka, ali nitko ne silazi?

Kada dugo vremena živiš u stanju uznemirenosti i žurbe, a jedva stižeš sve održati na okupu, usporavanje izgleda ne samo neostvarivo nego i zastrašujuće.

Tko će drugi preuzeti ako ne kućanstvo i logistiku, onda brigu za emocionalno dobrostanje obitelji?

Ja ne smijem stati. Ja ne mogu stati. Kao da će kotači otpasti ako na tren prestaneš pedalirati.

Žurba i briga pružaju osjećaj kao da se krećeš, kao da činiš nešto korisno i produktivno iako se ustvari umaraš i preplavljuješ. Zašto se to događa?

Tvoja preplavljenost nije odraz tvoje nesposobnosti nego posljedica nezacijeljenih iskustava iz tvoje prošlosti –  iz trudnoće, poroda i babinja ili ranije, možda čak iz djetinjstva.

Svih onih iskustava u kojima si se osjećala ugroženo, u nemogućnosti da se obraniš ili zaštitiš, svih onih iskustava kada si željela pobjeći, a nisi mogla.

Zbog takvih događaja počneš bježati, da – u vrtlog svojih misli, u načine smirivanja za koje znaš da ti dugoročno ne pomažu kao što su traženje utjehe u hrani, skrolanje, isključivanje i izbjegavanje.

Zbog takvih se događaja ponekad osjećaš nemoćno pred svakodnevicom gdje događaji, podražaji i obaveze samo dolaze bez zaustavljanja.

Iako se čini da je preplavljenost uzrokovana vanjskim faktorima i okolnostima, to je samo dio slike.

Hoće li te nešto preplaviti ne ovisi o događajima ni obavezama nego tvojem kapacitetu

Možeš zamisliti da je tvoj emocionalni kapacitet kao posuda: koliko je velika, toliko stane unutra prije no što se počne prelijevati van. Toliko stresa i neugodnih emocija možeš sadržati u sebi prije no što ti postane previše.

Svako “mamakanje” i plač, svaki neprospavani sat, svaki repetitivni zadatak kuhanja, spremanja, pranja… je jedna kap u toj posudi. Jedna kap bliže onom “ne mogu”.

Kada voda dođe do vrha posude ti si preplavljena i ne možeš više:

Želiš se maknuti. Želiš vikati. Eksplodiraš ili odustaneš u očaju, a onda osjetiš krivnju jer se nisi ponijela kao mama kakva želiš biti.

Mali emocionalni kapacitet je brza prečica do toga da se osjećaš bespomoćno i teško se nosiš s ulogom mame.

Ako se prepoznaješ u ovim riječima, prvo te pozivam da udahneš i glasno izdahneš.
Nisi sama u tome i nisi kriva za to što ti se događa.

Da bi izašla iz začaranog kruga preplavljenosti potrebno je da se ponovno osjetiš sigurno.

Žene se nakon poroda često nalaze u izvanrednom stanju gdje im je teško uskladiti brigu o bebi s održavanjem sebe i ostatka svojeg života funkcionalnim. I pogotovo zato što to uglavnom rade same, neizbježno dolaze do situacija gdje se osjećaju kao da jedva drže glavu iznad vode.

Zato sam rekla osjetiš – ne da “misliš”, ne da “znaš, ali”, nego da na dubokoj, organskoj razini osjetiš opuštanje koje dolazi s utjelovljenom spoznajom da je sada i ovdje sve u redu.

Čini se lakše reći nego učiniti, ali i da sada ne napraviš ništa drugo nego na tren makneš oči s ekrana i postaviš si pitanje –

Jesam li ja u životnoj opasnosti?

Vrlo vjerojatno će odgovor biti – nisam.

I ako tom odgovoru “Nisam u opasnosti” dopustiš da potone dublje u tvoje shvaćanje i da uz to osjetiš tlo pod nogama i podršku stolice ispod sebe, vrlo vjerojatno se već dogodio mali pomak prema osjećaju stabilnosti.

Primijeti ga.

Kako je shvatiti da sada i ovdje nisi u opasnosti?

Primijeti da neodgovoreni mailovi, hrpe rublja pa čak ni dječji plač koji u tvojem umornom i uznemirenom sustavu pale alarm nisu toliko hitni da te drže u stanju stalne napetosti.

Svaki put kada čak i na tren iskoračiš iz koluta hrčka i osjetiš da si u redu, ti pronalaziš čvrsto tlo pod nogama, gradiš sidro uz koje te more neće otplaviti u dubinu gdje se osjećaš kao da se utapaš.

Kada usporavanje postane tvoja navika, s vremenom će dobro poznati kaos tvojeg unutrašnjeg života i svakodnevice zamijeniti mirniji i stabilniji tempo. Alternativa je ostati u žrvnju koji nikad ne staje, a cijena takvog života je visoka – tvoj osjećaj da nikad nije dovoljno.

 

Jasmina Brković

– porođajna edukatorica, Birth story listener® i somatski terapeut u edukaciji (Somatic Experiencing®) koja pomaže ženama da zacijele nakon poroda i lakše plove kroz emocionalne izazove majčinstva.

IG, YouTube @tvojapricasporoda

 

Foto: Pexels