Mogu li naše misli mijenjati stvarnost? Jedan poznati eksperiment otvara veliko pitanje

Rosenthalov efekt, poznat i kao Pygmalionov efekt, psihološki je fenomen prema kojem očekivanja koja imamo od drugih mogu utjecati na način na koji se prema njima ponašamo, a time i na njihove rezultate. Istraživanja pokazuju da očekivanja mogu djelovati kroz pažnju, ponašanje, motivaciju i odnose, zbog čega naša unutarnja uvjerenja nisu potpuno odvojena od stvarnosti koju živimo. Fenomen ne dokazuje da mislima možemo kontrolirati sve događaje, ali pokazuje koliko način na koji vidimo sebe, druge i budućnost može sudjelovati u oblikovanju našeg iskustva.

Rosenthalov efekt: mogu li očekivanja doista promijeniti stvarnost?

Ideja da naše misli oblikuju stvarnost provlači se kroz filozofiju, duhovne tradicije, popularnu psihologiju, ali i suvremene prakse poput afirmacija, vizualizacije i manifestiranja. Louise Hay govorila je o mislima koje biramo kao o bojama kojima slikamo platno vlastitog života. Koliko god takvu ideju različito tumačili, psihologija već desetljećima istražuje nešto što joj je vrlo blisko: naša očekivanja nisu uvijek samo pasivne pretpostavke o budućnosti. Ona mogu sudjelovati u njezinu oblikovanju.

Jedan od najpoznatijih primjera je Rosenthalov ili Pygmalionov efekt – psihološki fenomen koji pokazuje da ono što očekujemo od drugih može utjecati na način na koji se prema njima ponašamo, a naše ponašanje zatim može utjecati na njih, njihove mogućnosti i konačne rezultate.

Ne govori nam da je svaka naša misao proročanstvo, ali otvara vrlo zanimljivo pitanje: koliko se stvarnost mijenja već samim time što smo u nju ušli s drugačijim očekivanjem?

Eksperiment koji je promijenio način na koji razmišljamo o očekivanjima

Sredinom 1960-ih psiholog Robert Rosenthal i ravnateljica škole Lenore Jacobson proveli su danas čuveni eksperiment u jednoj američkoj osnovnoj školi.

Djeca su na početku školske godine testirana, nakon čega je nastavnicima rečeno da je test identificirao učenike od kojih se tijekom godine može očekivati posebno velik intelektualni napredak.

Postojao je samo jedan problem – test zapravo nije mogao predvidjeti takav razvoj.

Djeca predstavljena nastavnicima kao budući „intelektualni procvat” bila su nasumično odabrana. Drugim riječima, istraživači nisu imali objektivan razlog vjerovati da imaju veći potencijal od ostalih učenika. Jedino što se promijenilo bilo je očekivanje njihovih nastavnika.

Kada su djeca kasnije ponovno testirana, istraživači su kod dijela učenika prema kojima su stvorena visoka očekivanja pronašli veći napredak. Rezultati su postali temelj knjige Pygmalion in the Classroom iz 1968. i jedne od najpoznatijih rasprava o samoispunjavajućim proročanstvima u psihologiji.

Što su učitelji zapravo napravili?

Učitelji nisu svjesno odlučili drugačije tretirati određenu djecu. No, kada vjerujemo da netko ima potencijal, naše ponašanje prema toj osobi može se promijeniti na desetke gotovo neprimjetnih načina.

Možemo joj dati malo više vremena za odgovor. Postaviti zahtjevnije pitanje. Ohrabriti je kada pogriješi umjesto da odmah prijeđemo na nekoga drugoga. Češće joj dati povratnu informaciju. Pokazati više topline i strpljenja. Pretpostaviti da pogreška znači da nešto još nije naučila, umjesto da zaključimo da jednostavno „nije dobra u tome”.

Osoba s druge strane reagira na takve signale. Dobiva više prilika. Postaje sigurnija. Više pokušava. Manje se boji pogreške, a posljedično se s vremenom može promijeniti i njezin rezultat.

Upravo je to jedna od mogućih spona između našeg unutarnjeg i vanjskog svijeta. Misao stvara očekivanje, očekivanje mijenja način na koji gledamo i djelujemo, a drukčije djelovanje otvara mogućnost drukčijeg ishoda. Granica između onoga što mislimo i načina na koji živimo te misli možda nije tako čvrsta kao što nam se čini.

Samoispunjavajuće proročanstvo

Rosenthalov efekt pripada široj ideji koju psihologija i sociologija poznaju kao samoispunjavajuće proročanstvo.

Pretpostavimo da netko unaprijed vjeruje da je njegov novi kolega izrazito sposoban. Vjerojatnije je da će mu povjeriti ozbiljniji zadatak, saslušati njegove ideje i dati mu određenu autonomiju. Kolega dobiva prostor u kojem može pokazati sposobnost i početno uvjerenje dobiva potvrdu.

Isti mehanizam može djelovati i u suprotnom smjeru. Ako od nekoga očekujemo neuspjeh, možemo mu nesvjesno davati manje prilika, manje vremena i manje povjerenja. Osoba počinje osjećati da se od nje ionako ništa posebno ne očekuje te njezin angažman može pasti.

Na kraju dobivamo rezultat koji izgleda kao dokaz da smo od početka bili u pravu, a zapravo smo djelomično sudjelovali u njegovu nastanku. I tu Rosenthalov efekt postaje zanimljiv i izvan učionice – jer koliko puta isto činimo sami sebi?

Što očekujemo od života?

Ako godinama ponavljamo da nismo dovoljno sposobni, da za nas nema dobrih prilika, da uvijek biramo pogrešne ljude ili da nam određene stvari jednostavno „nisu suđene” te misli ne ostaju nužno zatvorene samo u našoj glavi.

One mogu utjecati na ono što primjećujemo i zanemarujemo, kome prilazimo, od čega odustajemo, koliko dugo pokušavamo, što ćemo protumačiti kao priliku, a što kao prijetnju. Utječu i na to što ćemo smatrati mogućim za sebe.

Naš mozak pritom nije pasivni promatrač stvarnosti. Kako smo pisali u tekstu o prediktivnom mozgu, on neprestano stvara predviđanja o onome što će se dogoditi i na temelju prethodnih iskustava, uvjerenja i očekivanja pokušava protumačiti informacije koje prima. Ono što očekujemo zato može utjecati i na ono što ćemo u stvarnosti lakše primijetiti, kako ćemo to protumačiti i kako ćemo na to reagirati.

Suprotno tome, promjena unutarnjeg uvjerenja može promijeniti način na koji se krećemo kroz istu stvarnost.

U tome se može pronaći i jedna sasvim prizemljena poveznica s praksama poput afirmacija i vizualizacije. Njihova vrijednost ne mora počivati na ideji da će jedna pozitivna rečenica čudesno proizvesti željeni događaj. Može početi mnogo ranije – u svjesnom odabiru misli kojima više ne učvršćujemo stare granice vlastitog života.

Kada počnemo vjerovati da nešto može biti drukčije, možda ćemo prvi put primijetiti mogućnost koju smo prije previdjeli. Dopustiti nešto što smo prije odbijali. Izgovoriti ono što bismo prije prešutjeli. Pokušati još jednom ondje gdje bismo nekada odustali. Svaka od tih sitnih promjena već mijenja put kojim se krećemo.

Znači li to da možemo mislima stvoriti bilo što?

Rosenthalov eksperiment to nije dokazao i bilo bi pogrešno predstavljati ga kao znanstveni dokaz manifestacije.

Sam Pygmalionov efekt također je tijekom desetljeća detaljno preispitivan. Kasnija istraživanja donijela su nijansiraniju sliku: efekt postoji, ali njegova snaga ovisi o okolnostima, a u istraživanjima obrazovanja učinci očekivanja najčešće nisu spektakularni.

No, upravo nam ta nijansa omogućuje postaviti zanimljivije pitanje od onoga mogu li misli „magično” stvoriti bilo što – Što se događa kada dovoljno dugo živimo u skladu s određenom slikom stvarnosti?

Znanost nam vrlo dobro može pokazati neke od puteva kojima očekivanje prelazi u iskustvo – kroz pažnju, interpretaciju, ponašanje, odnose, motivaciju i odluke. Postoje li izvan tih mehanizama i druge dimenzije odnosa između svijesti i stvarnosti, pitanje je na koje znanost danas nema konačan odgovor, ali ljudsko iskustvo pokazuje mnoge nijanse.

Očekivanja koja nosimo o sebi

Način na koji zamišljamo vlastite sposobnosti utječe na odluke koje donosimo. Ako očekujemo da ćemo nešto svladati, vjerojatnije je da ćemo pokušavati dulje, tolerirati početnu nesigurnost i pogrešku tumačiti kao dio učenja.

Ako unaprijed očekujemo neuspjeh, možemo učiniti upravo suprotno: odustati ranije, manje riskirati i izbjegavati situacije u kojima bismo svoje početno uvjerenje uopće mogli dovesti u pitanje.

Rezultat tada može izgledati poput potvrde naše početne slike o sebi.

„Znala sam da to ne mogu.”

Ali pravo pitanje glasi: koliko smo prilika sebi dali ponašajući se kao da možemo, a koliko smo ih zatvorili ponašajući se kao da ne možemo?

Možemo otići i korak dalje.

Što bi se dogodilo kada bismo promijenili pitanje koje sebi svakodnevno postavljamo? Kada umjesto traženja dokaza da nešto neće uspjeti počnemo primjećivati mogućnosti da ipak može? Kada očekivanje najboljeg ishoda ne bismo koristili kao jamstvo da ćemo ga dobiti, nego kao unutarnju poziciju iz koje ćemo mu dati najveću moguću priliku da se dogodi?

Ono što očekujemo od drugih također ostavlja trag

Roditelji imaju očekivanja od djece. Učitelji od učenika. Voditelji od zaposlenika. Partneri jedno od drugoga. A ljudi iz tih odnosa ne primaju samo ono što im govorimo. Primaju ton glasa, količinu strpljenja, pažnju, prilike koje im nudimo, pogreške koje im dopuštamo i povjerenje koje pokazujemo.

Više od pola stoljeća nakon originalnog eksperimenta istraživanja i dalje ispituju odnos očekivanja nastavnika i akademskog uspjeha. Temeljno pitanje koje su Rosenthal i Jacobson otvorili tako ostaje relevantno: što u drugome budimo načinom na koji ga vidimo? Isto pitanje možemo okrenuti prema sebi.

Naše misli nisu svemoćne i život se ne odvija u vakuumu naše svijesti. Na njega utječu drugi ljudi, okolnosti, slučajnosti i događaji nad kojima nemamo kontrolu. Pozitivno razmišljanje nije zaštita od gubitka, bolesti, razočaranja ni nepravde, kao što negativna misao nije dokaz da smo sami „privukli” ono što nam se dogodilo.

Ali između tvrdnje da mislima možemo kontrolirati sve i tvrdnje da naše misli ne mijenjaju ništa postoji ogroman prostor, a u tom prostoru živimo.

Tu nastaju naša očekivanja, odluke, odnosi, hrabrost da nešto pokušamo i sposobnost da uopće prepoznamo mogućnost kada se pojavi. Tu se unutarnja slika svijeta susreće s vanjskim svijetom.

Ako su misli boje kojima oslikavamo platno vlastitog života, kako je govorila Louise Hay, ne možemo uvijek birati platno koje ćemo dobiti, ali uvijek možemo biti svjesniji boja kojima ćemo po njemu slikati.

 

Naš mozak možda radi upravo onako kako je Freud pretpostavio prije 130 godina

Zašto nas isti datum svake godine može rastužiti, čak i kada smo zaboravili zašto?

Osjećate da vam je glava stalno puna? Neuroznanost objašnjava što se događa

 

Foto: Magnific