Smrt kao posljednji tabu modernog društva

Nedavno sam vidio da je poznata tibetanska učiteljica Tenzin Palmo na društvenim mrežama pisala o novom fenomenu na Zapadu. O seksu smo počeli pričati naveliko i naširoko, na razne načine i u raznim kontekstima. Međutim, smrt – smrt je postala posljednji tabu našeg društva. Često se stavlja po strani. Neobično je pričati o tome. Ako nije neobično, onda je zasigurno nepotrebno.

Smrt kao posljednji tabu modernog društva

Vjerujem da je većini nas lako zauzeti takav stav i ignorirati ili potiskivati istinu o smrti. Zapravo, ignoriramo i potiskujemo naše reakcije na ideju o smrti.

Strah od boli, strah od nepoznatog, ideja o odvajanju od svega za što radimo, od svega što volimo i od svih voljenih – samo su neke od njih. Ovakve emocije i uvjerenja nije ugodno osjetiti u tijelu. Međutim i te emocije dio su našeg iskustva i bitno je naučiti dati im pažnju, dati im prostora i adresirati ih. Vrijedi naglasiti kako su strah i otpor normalni, ali ignoriranje ili bježanje od emocija bitno ograničava kvalitetu života.

Trežnjenje

Koji je vodeći uzrok smrti? – rođenje. Rečenica je koju sam mnogo puta čuo u meditacijskim krugovima. Kao i izreku koja kaže da nam je „smrt bliža od košulje“. Drugim riječima, to je tema koja se tiče svih nas – uvijek. Smrt može nastupiti u svakom trenutku, bez najave. Možemo li se zaista otvoriti toj istini?

„Da, u mojoj je prirodi da umrem.“

„Ne, ne mogu znati kada ću umrijeti.“

Cilj ovakvih kontemplacija nije gurnuti ikoga u depresiju; dapače, mogu služiti da nas otrijezne. One nas pozivaju da ovo vrijeme iskoristimo najbolje što možemo. Na nama je da sada naučimo hraniti srce čineći ono što zaista volimo i iza čega stojimo. Naravno, koliko god je to moguće. Sada je vrijeme da ljudima koje volimo kažemo da ih volimo. Možemo li im to i pokazati? Možemo li im to opetovano pokazivati? Usput, nadam se da u te ljude koje volimo spadamo i mi sami.

I u konačnici, sada je vrijeme da, živeći takav život, razvijemo kvalitete potrebne za dugotrajnu radost i zadovoljstvo. Za radost koja ne ovisi o dobicima i gubicima, ugodama i neugodama, o pohvalama i kritikama s kojima ćemo se susresti. Ovaj tekst poziva na istraživanje puta prema radosti koja se oslanja na jasno razumijevanje prirode, njezine prolaznosti i na stav koji to može mirno prihvaćati. Stav koji zna da nismo izdvojena jedinka, nego da smo i sami jednako vrijedan dio te iste prirode. I da njegujući svoje srce, njegujemo svijet; njegujući svijet, njegujemo i svoje srce.

Vrlo brzo će doći tren kad neće više biti ni naših najbližih, ni nas samih. Najpouzdanija prilika za takvu praksu je upravo sada.

Odgovornost prema životu

Kad se zamislimo na smrtnoj postelji, nerijetko postane jasno što nam je u životu doista važno, a što je teret koji bismo mogli otpustiti. Možemo li, imajući na umu istinu smrti i njene nepredvidljivosti,

– naučiti slušati srce?
– graditi snagu i kapacitet da se vješto nosimo sa svijetom takvim kakav jest?
– razviti mudrost kako bismo bistro vidjeli put do radosti?
– i na kraju, dopustiti takvom senzibilnom, snažnom i mudrom srcu da se izrazi u ovom svijetu, u ovom društvu?

Vjerujem da je to najveća odgovornost koju imamo i prema sebi i prema zajednici u kojoj živimo.

Ovdje možemo vidjeti da promišljanje o smrti ne mora biti zastrašujuće ni neobično. Ono može biti nadahnuće i podrška na putu našeg sazrijevanja.

Za daljnja pitanja vezana uz meditacijsku praksu ili savjetovanje možete me naći na mindfulness-podrska.com.

Možda vas zanima još tekstova o temi smrti:

Četiri lekcije o smrti i životu koje smo naučili do sada

Indira Juratek: Kako nas prihvaćanje prolaznosti i smrti uči istinskom življenju?

Foto: Pexels