Svjetski dan ljubaznosti: Kada smo prestali biti ljudi jedni drugima?
Svjetski dan ljubaznosti obilježava se 13. studenoga s ciljem promicanja dobrote, empatije i međusobnog poštovanja. Ovogodišnje obilježavanje otvara i teža pitanja o ljudskom dostojanstvu, nasilju i društvenoj odgovornosti. Potresna smrt Kristiana Josipa Periša podsjeća nas na važnost zaštite najranjivijih članova društva i potrebu da ljubaznost ne ostane samo deklarativna vrijednost, nego temelj našeg odnosa prema drugim ljudima.
Danas, 13. studenoga, obilježavamo Svjetski dan ljubaznosti. Dan koji bi nas trebao podsjetiti na snagu dobrote, empatije i međusobnog poštovanja. No dok čitamo vijesti o smrti Kristiana Josipa Periša, mladića koji je preminuo u ustanovi u kojoj je trebao biti siguran, teško je pisati o ljubaznosti kao o još jednoj lijepoj ljudskoj osobini. Umjesto toga, nameće se mnogo teže pitanje: kada smo prestali prepoznavati čovjeka u drugom čovjeku?
Svake godine na Svjetski dan ljubaznosti govorimo o malim gestama koje mijenjaju svakodnevicu. O osmijehu upućenom nepoznatoj osobi, lijepoj riječi, razumijevanju, strpljenju i spremnosti da nekome pomognemo. Podsjećamo se da ljubaznost ništa ne košta, a nekome može značiti mnogo. Sve je to istina, ali ovog studenog osjećam da moramo razgovarati o nečemu mnogo važnijem – o tome koliko smo se udaljili jedni od drugih i koliko je opasno kada ravnodušnost, grubost i odsutnost empatije postanu prihvatljiv dio naše svakodnevice.
Kristian Josip Periš i pitanja koja ne smijemo prestati postavljati
Hrvatsku je posljednjih dana potresla vijest o smrti 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša, koji je preminuo u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan. Četvorica medicinskih tehničara osumnjičena su za teško ubojstvo posebno ranjive osobe, a istraga treba utvrditi sve okolnosti i odgovornost za njegovu smrt.
Ne želim ponovno iznositi uznemirujuće detalje ovog slučaja koji su već dospjeli u javnost. No postoje pitanja o kojima ne smijemo šutjeti i o kojima je potrebno govoriti jasno, otvoreno i glasno. Kristian je bio čovjek. Ne slučaj, ne dijagnoza, ne broj u bolničkoj evidenciji. Čovjek s imenom, obitelji, vlastitim životom i dostojanstvom koje mu nitko nije imao pravo oduzeti. Okolnosti njegove smrti i prizori nasilja koji su dospjeli u javnost svjedoče o zastrašujućoj okrutnosti i bešćutnosti, tim potresnijoj jer se sve događalo u ustanovi u kojoj je trebao biti siguran i zaštićen. Svaka nova informacija o ovom slučaju otvara pitanja koja nadilaze pojedinačnu tragediju i duboko zadiru u naše razumijevanje ljudskosti.
Kako smo došli do društva u kojem se uopće moramo podsjećati da je osoba koja treba pomoć prije svega ljudsko biće? Kako je moguće da se u prostoru koji bi trebao pružati sigurnost pojavi ovako teško nasilje? I što se događa s našom sposobnošću suosjećanja kada drugoga prestanemo doživljavati kao nekoga tko osjeća bol, strah i bespomoćnost jednako kao i mi?
Kristianova smrt zaslužuje istinu, pravdu i odgovornost. A nama ostavlja obvezu da se zapitamo kakvo društvo gradimo i koliko ozbiljno shvaćamo život i dostojanstvo svakog čovjeka.
Kada drugi čovjek prestane biti čovjek
Dehumanizacija je proces u kojem drugoj osobi postupno prestajemo priznavati njezinu punu ljudskost. Umjesto čovjeka vidimo etiketu, problem, pripadnika određene skupine, nekoga tko nam smeta ili nekoga čije iskustvo smatramo manje vrijednim od vlastitoga.
Dehumanizacija ne počinje nužno fizičkim nasiljem. Njezini se tragovi nalaze i u svakodnevnom govoru, u načinu na koji društvo stigmatizira različitost, relativizira tuđu patnju i postupno prihvaća ponižavanje kao uobičajen oblik komunikacije. Granica između kritike nečijeg ponašanja i osporavanja njegova ljudskog dostojanstva sve se češće briše, osobito kada je riječ o ljudima koji su zbog svojih životnih okolnosti, bolesti ili društvenog položaja već izloženi predrasudama.
Prostor društvenih mreža dodatno je ogolio tu promjenu. Iza anonimnih profila i u komentarima ispod vijesti nerijetko se razvija kultura javnog osuđivanja u kojoj se o tuđim životima, tragedijama i osobnim iskustvima govori bez suosjećanja i odgovornosti. Tuđa bol postaje predmet rasprave, ismijavanja ili moralnog presuđivanja, a osoba o kojoj se govori gubi vlastiti identitet i svodi se na nekoliko rečenica, pretpostavki ili predrasuda.
Neljubaznost i nasilje nisu isto, niti se pojedinačni zločini mogu svesti na opći nedostatak empatije. Ipak, odnos prema najranjivijim članovima zajednice otkriva mnogo o stvarnim vrijednostima društva, osobito o raskoraku između načela koja javno zagovaramo i ponašanja koja u svakodnevici toleriramo.
Razina civiliziranosti društva ne očituje se samo u njegovim zakonima, institucijama i postignućima, nego prije svega u tome koliko je sposobno zaštititi dostojanstvo i živote onih koji se ne mogu sami zaštititi.
Ljubaznost nije slabost. Ona je oblik ljudske odgovornosti
Ljubaznost se u svakodnevnom životu najčešće povezuje s pristojnošću, ugodnom komunikacijom i malim gestama pažnje. Međutim, njezina stvarna vrijednost nalazi se iznad društvene konvencije i pravila lijepog ponašanja. U svojoj suštini ona podrazumijeva svijest o dostojanstvu druge osobe i odgovornost za način na koji se prema njoj odnosimo neovisno o razlikama, osobnim neslaganjima ili okolnostima u kojima se susrećemo.
Takav odnos posebno dolazi do izražaja u situacijama u kojima postoji neravnoteža moći. Kada jedna osoba ovisi o tuđoj pomoći, skrbi ili odlukama, poštovanje njezina dostojanstva prestaje biti samo pitanje osobnog karaktera i postaje pitanje profesionalne, etičke i ljudske odgovornosti. Ranjivost nikada ne smije biti razlog za uskraćivanje poštovanja, a autoritet ne može biti opravdanje za ponižavanje ili zloupotrebu moći.
Empatija pritom ne podrazumijeva pasivno razumijevanje tuđe patnje niti bezuvjetno prihvaćanje svakog ponašanja. Ona uključuje sposobnost prepoznavanja nepravde, ali i spremnost na djelovanje kada su ugroženi nečija sigurnost i dostojanstvo. U takvim trenucima pokazuje se razlika između deklarativnog suosjećanja i stvarne solidarnosti. Šutnja pred ponižavanjem i nasiljem, osobito kada dolazi od onih kojima je povjerena odgovornost za druge, otvara pitanje granica naše osobne i kolektivne odgovornosti.
Društvo koje empatiju promiče kao vrijednost mora je biti sposobno prevesti u konkretne postupke, profesionalne standarde i institucionalnu odgovornost. Ona ne može ostati samo dio javnog diskursa, prigodnih kampanja i poruka na društvenim mrežama. Njezina se stvarna prisutnost očituje u obiteljskim odnosima, obrazovanju, radnim sredinama, zdravstvenim ustanovama i svim drugim prostorima u kojima ljudsko dostojanstvo mora imati prednost pred hijerarhijom, predrasudama i ravnodušnošću.
Što smo spremni tolerirati?
Normalizacija grubosti i ponižavajućeg ponašanja jedan je od zabrinjavajućih pokazatelja postupnog slabljenja društvene osjetljivosti na tuđu patnju. Neprimjereni postupci nerijetko se opravdavaju nečijim karakterom, stresom, profesionalnom iscrpljenošću ili okolnostima, čime se odgovornost za njih relativizira. S vremenom takva opravdanja mogu stvoriti okruženje u kojem se nepoštovanje prihvaća kao uobičajen dio međuljudskih odnosa, a granice prihvatljivog ponašanja postupno pomiču.
Istodobno, izostanak reakcije na nepravdu nije uvijek posljedica ravnodušnosti. Strah od profesionalnih posljedica, gubitka posla, sukoba ili društvenog odbacivanja može ljude odvratiti od prijavljivanja nepravilnosti i suprotstavljanja autoritetu. Zato odgovornost za sprječavanje nasilja i zaštitu ljudskog dostojanstva ne može počivati isključivo na osobnoj hrabrosti pojedinca. Ona zahtijeva institucije koje osiguravaju učinkovite mehanizme zaštite, omogućuju prijavljivanje nepravilnosti bez straha od odmazde i razvijaju organizacijsku kulturu u kojoj se odgovornost podrazumijeva, a ne izbjegava.
Posebno je zabrinjavajuće kada se grubost i ponižavanje opravdavaju autoritetom, disciplinom ili zahtjevnim radnim uvjetima. Profesionalna iscrpljenost i sustavni problemi mogu objasniti okolnosti u kojima dolazi do neprimjerenog ponašanja, ali ne mogu opravdati nasilje niti umanjiti odgovornost za njegove posljedice. A ondje gdje postoji najveća neravnoteža moći, zaštita ljudskog dostojanstva mora biti najdosljednija.
Jednako je važno preispitati selektivnost društvene empatije. Spremnost na suosjećanje ne bi smjela ovisiti o nečijem obrazovanju, društvenom položaju, podrijetlu, uvjerenjima ili psihičkom stanju. Ljudsko dostojanstvo nije privilegij koji se stječe društvenim statusom, osobnim postignućima ili sposobnošću da se vlastita prava obrane, već temeljno pravo koje pripada svakom čovjeku.
Svjetski dan ljubaznosti trebao bi nas podsjetiti na ono što nikada nismo smjeli zaboraviti
Ovogodišnji Svjetski dan ljubaznosti prilika je da njezino značenje sagledamo izvan uobičajenih poruka o malim gestama pažnje i svakodnevnoj pristojnosti.
Vijesti o nasilju, javnom ponižavanju i ravnodušnosti prema tuđoj patnji otvaraju pitanje koliko su empatija i poštovanje doista prisutni u našim međuljudskim odnosima, a koliko su ostali vrijednosti na koje se tek deklarativno pozivamo. Zato razgovor o ljubaznosti ne može biti odvojen od mnogo temeljnijeg pitanja ljudskosti i naše odgovornosti prema drugima, osobito onima koji su najranjiviji.
Odgovor se ne nalazi isključivo u velikim društvenim promjenama i institucionalnim reformama, koliko god one bile nužne. On proizlazi i iz svakodnevnih odnosa, načina na koji odgajamo djecu, razgovaramo s ljudima čija se mišljenja razlikuju od naših, reagiramo na ponižavanje i odnosimo prema onima kojima je potrebna pomoć. Takvi postupci odražavaju vrijednosti koje njegujemo kao pojedinci, ali i kao društvo.
Ipak, osobna odgovornost ne može zamijeniti odgovornost institucija. Društvo koje se poziva na humanost mora osigurati da ustanove kojima povjeravamo vlastitu sigurnost, skrb i živote svojih bližnjih te vrijednosti dosljedno provode u praksi. Poštovanje ljudskog dostojanstva ne smije ovisiti o dobroj volji pojedinca, nego mora biti neupitan temelj svakog sustava kojem je povjerena briga o ljudima.
Ljubaznost, u svojem najdubljem značenju, nije tek način na koji se obraćamo drugima. Ljubaznost proizlazi iz sposobnosti da u svakom čovjeku, neovisno o njegovim životnim okolnostima, razlikama i ranjivostima, prepoznamo jednaku ljudsku vrijednost koju vrijedi zaštititi i sačuvati.
Danas, na Svjetski dan ljubaznosti, moje su misli uz Kristiana i njegovu obitelj, ali i uz sve one koji su doživjeli nasilje, poniženje ili nepravdu. Uz ljude čiji glas nije bio dovoljno snažan da bi ih netko čuo, čija je ranjivost ostala nezaštićena i čije je dostojanstvo bilo zanemareno onda kada im je razumijevanje bilo najpotrebnije. Njihove nas sudbine podsjećaju na to koliko ljudski život može biti krhak kada izostanu empatija, odgovornost i zaštita onih kojima je ona najpotrebnija. Za kraj ostavljam pitanje – ako smo zaboravili prepoznati čovjeka u drugom čovjeku, što nam je zapravo ostalo od ljudskosti?
Mentalno zdravlje muškaraca kroz Movember: Tema o kojoj treba govoriti cijele godine
Foto: Kristian Josip Periš – Društvene mreže




POST COMMENT