Svjetski dan veganstva – 5 dama otkriva zašto su postale veganke

Svjetski dan veganstva godišnji je događaj kojeg 1. studenog obilježavaju vegani širom svijeta. Louise Wallis, predsjednik veganskog društva Velike Britanije ovaj je Dan utemeljio 1994. godine, u znak obilježavanja 50. godišnjice pojma vegan i veganizam.

Danas je veganstvo sve više prisutno u našim životima, a mnogi ljudi se odlučuju krenuti ovim putem. Pitali smo 5 dama zašto su postale veganke. Pročitajte njihove odgovore i životne priče.

Marina Kralj Vidačak, direktorica Planetopije

Prema vlastitom razmišljanju i bez ičijeg utjecaja s 15 godina donijela sam jako važnu životnu odluku. Iako sam bila mlada i životno neiskusna, ta se odluka pojavila čvrsta i nesalomljiva, jer sam osjećala da je utemeljena na nečem pozitivnom i zdravom što mi je došlo iznutra – više neću jesti životinje, meso nije moja hrana!

Rasla sam uz mamin bujni vrt prepun šarenog povrća i voća i ti su me raskošni prizori darova prirode pozivali na razmišljanje o tome što je istinska hrana za čovjeka, što je za mene doista zdravo, u čemu najviše uživam. I što je sa životinjama? Kako se one osjećaju, ta divna stvorenja koja su sposobna doživjeti radost i patnju, koja tuguju kad im oduzimamo djecu i koja bježe pred smrti? Poželjela sam na svoj način postati Čuvarica životinjskoga svijeta. Bilo je tako puno jakih argumenata za moju odluku da sam se usprotivila svima koji su mislili suprotno. U školi sam bila jedina koja nije jela meso, zvali su me Ovca, Biljojed. Uopće me nije smetalo, jer sam znala zašto to radim.

Ta me odluka kasnije u životu ponukala da se bavim istraživanjem hrane i prirodnog zdravlja, upoznala sam makrobiotiku i veganstvo, naučila kuhati tako da moji obroci budu zdravi, šareni i ukusni.

Najiskrenije, već cijeli život svim svojim okusnim pupoljcima uživam u dobroj hrani i sve godine života provela sam u dobrom zdravlju i punoj životnoj snazi. Uz veliku radost ostajem i dalje Biljojed?!

Nataša Rajčević, food blogerica i turistička voditeljica

Postoji jedan razlog za veganstvo koji mi nitko ne može osporiti – ja nemam pravo oduzeti život, slobodu i dostojanstvo drugom stvorenju samo zato što volim njihov okus. I to je to.

Danas, uz toliko alternativa i toliko informacija koje su nam dostupne, suludo je tvrditi da nam meso treba za preživjeti. Dakle, to bi bio moj glavni razlog. Postoji mnogo koraka koji su vodili mom današnjem načinu života. Ti koraci su počeli jako rano u mojoj mladosti, u mojoj obitelji se nikada nije krilo od kud meso dolazi niti su se pričale bajke o sretnim kravicama na farmama tako da sam zapravo jako mlada bila svjesna toga da je jedenje mesa pogrešno. Sve do kraja srednje škole nisam previše o tome razmišljala – nisam jela crveno meso (valjda perad i ribu nisam smatrala životinjama), imala sam jako jasan stav o cirkusima, zoološkim vrtovima i testiranju na životinjama, ali sam normalno nosila kožu, vunu, perje… Dakle, sve nekako na pola. Naravno, uzmimo u obzir da je to bilo prije 15+ godina, nije bilo društvenih mreža i ja kao jedna srednjoškolka nisam imala pristupa informacijama koje danas svi imaju.

Za vegane sam slabo čula i uvijek su to bili neki ekstremi (barem sam tada tako mislila) koji hodaju okolo i samo pričaju o tome da su vegani i svađaju se s ljudima (budimo realni i danas većina ljudi za nas to misli). Svih tih godina mi je falio taj zadnji mali klik u glavi koji kad se dogodi… više nema povratka.

Veganka sam postala kada sam prvi puta vidjela snimku mame krave kako mahnito trči za kamionom koji odvodi njeno tele. Taj zvuk i tu bol nikada neću zaboraviti. Smiješno je što sam u teoriji sve to znala, znala sam kako funkcionira mliječna industrija, ali sam valjda to morala vizualizirati da mi dođe do glave da moram nešto poduzeti. I to je bio trigger. Ta majka je razlog zbog kojeg sam veganka. Naravno, u međuvremenu sam postala svjesna i zdravstvenih i ekoloških problema koje uzgoj i konzumacija životinjskih proizvoda ima, ali meni je taj etički razlog uvijek ostao najbitniji. Ne želim i ne smijem biti razlog boli drugih živih bića.

Marie Wasler, food blogerica i yoga coach

Oduvijek sam bila ogromna ljubiteljica životinja. Odrasla sam sa zečevima, zamorcima, mačkama, psima i konjima, obožavala sam krave, ovce, kokoši, gmizavce. Istovremeno sam voljela bečke odreske, ići na kebab ili burger. Jednostavno mi je nedostajala konekcija između živog bića koje obožavam i onog što mi je na tanjuru.

Prije 4 godine sam išla na predavanje na temu jogijske prehrane na kojem je predavačica spomenula da unosom životinjskih namirnica unosimo i njihove osjećaje, strah i sjećanja što sve utječe na našu dušu. Kratko nakon toga sam pogledala Netflixov dokumentarac Cowspiracy i odlučila isprobati vegansku prehranu na mjesec dana (bila sam uvjerena da će mi biti teško i hrana neukusna – boy, was I wrong :)).

Nakon tog eksperimenta sam se odlučila postati vegetarijanka – no na kraju je ispalo da sam preko noći prešla na 100 % biljnu prehranu. Osjećam se fenomenalno i svima bih preporučila da barem isprobaju sličan izazov poput moga!

Lana Mesić, krajobrazna arhitektica

Postala sam veganka prije nekoliko godina i smatram da je to za mene najbolji put. Mislim da to nije samo stvar prehrane nego put osvještenog načina života.

Danas stvarno postoji nebrojeno mogućnosti u pripremanju kvalitetnih i cjelovitih obroka. Postoje prilično uvjerljive zamjene za meso i ostale proteinske pripravke poput jogurta i sira. Dobro pripravljen dimljeni ili svježi tofu odličan je na roštilju, umacima i u varivima kao i u slatkim varijantama poput torti i kolača. Smatram ipak da je svatko odgovoran za sebe i treba odabrati svoj put.

Nikog ne osuđujem na temelju svog odabira, ali smatram da treba katkad razmisliti da postoji i drugi način osim uvriježenog i naučenog. Način na koji se poštuju sva živa bića i planeta na kojoj živimo.

Tena Razumović Žmara, R+, urednica i Urania, voditeljica programa

Jedno od najranijih sjećanja djetinjstva je kolinje u Slavoniji kod bake. Imala sam prekrasno djetinjstvo, najljepše. Slavonija mi je do danas, do odrasle dobi ostala jedna mistična, prekrasna zemlja u sjećanju, gdje su ljudi divni i brižni, gdje je sloboda i gdje je ljeto vječno. No, najranije sjećanje na Slavoniju je kolinje. Sjećanje nije traumatično, nije ostavilo traga, pa i sama sam sudjelovala u kolinju, i klanju pilića, kokoši…. Sve što poljoprivredno-stočarski rad i život na selu donosi. No, nikako mi nije bilo jasno zašto su nam mačići u dvorištu i obožavana ima mama mačka Sluta te pas Miki na životinjskoj ljestvici prava na život našeg dvorišta iznad svinje, bolje rečeno gice, kokica, krava i slično…

I onda sam odrasla i taj osjećaj je dobio verbalizaciju, promišljenu misao. 2005. prestala sam koristiti sve preparate u domaćinstvu i kozmetici koji su testirani na životinjama. Kada već ne mogu bez carskog mesa s krumpirom iz pećnice subotom, barem da moja kozmetika ili šampon ili sredstvo za čišćenje nije nastalo na nečijoj patnji. No taj osjećaj je dobio još jaču, glasniju verbalizaciju, pa su kupljena jaja, sir i meso iz marketa, dućana zamijenjeni tzv. free range mesnim i mliječnim uzgojem. U međuvremenu su mi kozmetika i sredstva za domaćinstvo postali i 100% plant based i ambalaža mora biti reciklirajuća. I onda sam pogledala prvih 15 minuta filma Earthlings. Prvih 15 minuta sam pogledala nebrojeno puta. Nikada film nisam dovršila, ma takorekuć niti započela kako spada. I znala sam da nije to “još jedan” dokumentarac. Mogao je biti bilo koji drugi… on je samo bio dio još glasnije verbalizacije, vokalizacije tog osjećaja s početka. I to je bilo to.

“Griješila” sam sa sirom i jajima do relativno nedavno, nije mi se dalo izvolijevat na npr. vjenčanjima, društvenim događanjima i sl… svi vire u moj tanjur i trančiraju moje jelo i objašnjavaju mi da sam u krivu. Da će mi nedostajati vitamina, minerala, da sam smiješna… Da što izvolijevam? A meni je pred očima naša pjegava gica, Pika, koju sam šetala po dvorištu, selu, s kojom sam provodila dane, koja me tješila, koja se igrala sa mnom, bila mi je prijateljica. Život joj je bio kratak. Bio joj je lagodan, zabavan. Nije živjela u “industriji”, kavezu, trčkarala je po dvorištu, češkala sam ju, hranila i bilo joj je lijepo. Do kolinja.