Vitomir Maričić: Na granici daha i snage mora

Vitomir Maričić jedan je od najpoznatijih svjetskih freedivera i čovjek koji je pomaknuo granice ljudskog disanja. Njegov Guinnessov rekord u zadržavanju daha prelazi 29 minuta, što ga svrstava među najizdržljivije ronioce na svijetu.

U razgovoru govori o tome kako izgleda trening zadržavanja daha, što se događa s tijelom u dugim zaronima i zašto more za njega nije samo prostor sporta nego i prostor dubokog poštovanja prema prirodi.

Kad pomislimo na zadržavanje daha, rijetko tko zamisli gotovo pola sata potpune tišine i uronjenosti – doslovno i metaforički. No, upravo to je napravio Vitomir Maričić, višestruki svjetski rekorder u ronjenju na dah, kada je zabilježio 29 minuta i 3 sekunde ispod vode, postavivši tako novi Guinnessov rekord i otvorivši vrata nemogućeg.

“Nije nemoguće ako je napravljeno,” mirno je izjavio o podvigu koji zvuči nadrealno. Ipak, iza 29 minuta i 3 sekunde stoje godine discipline, unutarnjeg istraživanja i života obilježenog prelaženjem horizonata.

Hrvatski freediver Vitomir Maričić poznat je po iznimnim sposobnostima zadržavanja daha, a njegov Guinnessov rekord od 29 minuta i 3 sekunde svrstava ga među najizdržljivije ronioce na svijetu.

Tko je Vitomir Maričić

Vitomir nije samo ronilac na dah. On je istraživač, kako tijela i dubokog plavetnila, tako i samoga sebe. S diplomama fizike, informatike i kineziologije, iskustvom u plućnoj rehabilitaciji, strašću za edukacijom i očuvanjem mora te suradnjama s međunarodnim sveučilištima, timovima i organizacijama, njegovo djelovanje daleko nadilazi sportski kontekst.

Odrastao je na kvarnerskoj obali, a more mu je bilo prvo igralište i prva učionica, u kojem je još kao maleno dijete sate provodio uglavnom ispod površine. Njegova životna priča vodi nas od rodne Rijeke preko najviših vrhova svijeta poput Kilimandžara i Kavkaza, kroz duboka ledena jezera u Sibiru ili ona na Himalaji pa sve do Novog Zelanda, gdje je živio i radio kao izvođač u cirkusu, što vas ne treba iznenaditi ako vam kažem da se Vitomir u mlađim danima bavio i gimnastikom, alpinizmom te slobodnim penjanjem, a u kratkotrajnom izletu u olimpijsko dizanje utega uspio je biti prvak!

U međuvremenu, sudjelovao je u stvaranju brojnih edukacijskih programa, predsjednik je AIDA Hrvatska te sudac AIDA International, trener je nacionalne ronilačke reprezentacije, istraživač disanja, savjetnik na znanstvenim patentima itd. Sve to s istom strašću s kojom roni u dubine koje je teško i pojmiti.

Iako mu još jedan Guinnessov rekord, jer Vitomir ih ima čak 9, donosi povijesnu titulu, iza ovog poduhvata nalazi se kampanja Fit for the Ocean, kojom podiže svijest o ilegalnom ribolovu i podržava organizaciju Sea Shepherd, jer ovaj Riječanin je i glas koji zagovara očuvanje oceana.

U razgovoru Vitomira Maričića i urednice Budi Dobro Indire Juratek ne govori se samo o rekordu koji nam je još uvijek nepojmljiv. Govori se o disanju kao alatu za transformaciju, tišini, ranjivosti i snazi, o bliskim susretima s kitovima, mantama i drugim morskim stvorenjima, o suživotu sa sobom i morem. I o tome kako čovjek kada odluči slijediti svoju strast može postići nezamislivo.

Granice tijela i mentalna snaga u ronjenju

Nedavno si se još jednom upisao u povijest i postavio novi Guinnessov svjetski rekord u zadržavanju daha kada si izronio nakon 29 minuta i 3 sekunde. Ovo je među najimpresivnijim rekordima na granici poznatih, ne samo sportskih, već i znanstvenih mogućnosti. Kako si napravio „nemoguće“?

Očito nije nemoguće ako je napravljeno. Napravilo se sa sustavnim treningom koji traje cijeli život, a intenzivno u smjeru ronjena na dah traje devet godina, a onda još intenzivnije u pripremi statičke discipline zadnjih devet mjeseci. Dosta je rada i istraživanja iza toga kako bi se to moglo napraviti na siguran način. S obzirom da to nikad nije rađeno i da o tome nema nikakve dokumentacije i procedure su nepoznate, onda je to bio pionirski pothvat i istraživanje pa je trebalo malo hrabrosti da se krene u tu nepoznatu stvar. Ne mogu reći da je bilo lako, jer nije, ali je napravljeno.

Rekla bih da je fizička spremnost neupitna, a da je ključ prilikom probijanja, kako osobnih tako i globalnih granica, zapravo u glavi. Imam dojam da je ronjenje na dah više mentalni sport. Koliko je važan mentalni trening ne samo za uspjeh, već i za sigurnost?

Je, dosta je mentalni sport zato jer je relaksacija ključna u kontekstu maksimalnog stresa. Da bi mogli funkcionirati što bolje, što dalje, što preciznije, moramo biti opušteni u tome što radimo i moramo biti jako komotni s time što radimo, jer se to događa u razdobljima izuzetnog pritiska oko nas, pritiska krvi, pulsa, ogromnog CO2, poriva za udisanjem. Sve su to jako veliki stresovi za organizam i unutar tih stresora treba ostati discipliniran i miran. Iz tog razloga je to stvarno mentalan sport.

Međutim, možete imati najbolju mentalnu spremnost, ali ako nemate fizičku spremnost da izgurate kroz sve to… Morate biti dobrog zdravlja i fizički dovoljno snažni da to istrpite i izgurate. Ta kombinacija je dobitna.

Pročitala sam da se ronioci na dah ne mogu utopiti i da ih zapravo famozni blackout spašava. Jesu li to istine ili?

Naravno da se mogu utopiti, zato imate safety ronioce ili nekog buddya koji trenira s vama. Blackout je preventivna mjera organizma gdje tijelo nije u potpunosti bez kisika, ali postoji mogućnost da će mozak ostati bez kisika i da će doći do nekih oštećenja, a da ne dođe do njih događa se blackout. Postoji individualni period od 45 sekundi do 1,5 – 2 minute da sačuvamo mozak i damo mu dovoljno kisika. Ključno je da u tom periodu naše lice dođe do zraka i onda spontano prodišemo čim mozak prepozna da smo na zraku. Ako se to ne desi, ako nemamo nikoga blizu i lice nam ostane u vodi, onda postepeno dođe do pravog utapanja.

Prvo što učinimo kad dođemo na ovaj svijet je udah, a mnogi od nas se kroz život oslone isključivo na autonomiju tog procesa. Međutim, disanje je rijetka funkcija autonomnog živčanog sustava koju je moguće kontrolirati te time utjecati na brojne dobrobiti za tijelo, psihu i dušu. Što prvenstveno učiš ljude na svojim tečajevima kad se radi o disanju?

Puno sam istraživao disanje, puno radim na tome jer sam plućni rehabilitator i radim u tom smjeru rehabilitaciju. Do puno saznanja i spoznaja došlo je kroz istraživanja barotrauma pluća, prevencije ozljeda i oporavka od ozljeda u sportskom smislu.

Prvo učimo razliku kad je nešto svjesni, a nešto podsvjesni proces, kako su ti procesi međusobno povezani i kako možemo njima manipulirati da bi trigerirali neki dio našeg autonomnog živčanog sustava i onda potakli tijelo da dođe u stanje koje je više simpatičko ili parasimpatičko. Na to radimo osnaživanje i osvještavanje svih mišića za disanje i položaja pluća u koja možemo doći i kako to utječe na ostatak tijela, kao i na srce koje je dosta bitno u cijelom tom procesu.

Izgleda dosta jednostavno jer stalno dišemo, ali ima puno toga što još možemo naučiti kako kvalitetnije, bolje i efikasnije disati i koristiti to. Kao i bilo koja druga vježba to može biti zabavno istraživanje, a samim time što to stalno radimo imamo stalnu priliku to isprobavati te vidjeti efekte i pokušati nešto novo.

Ronjenje na dah djeluje kao bijeg od vanjskog svijeta, ali i kao povratak sebi. Navede li te bivanje u dubinama na poniranje i unutar sebe pa ti se dogode neke iznenadne (samo)spoznaje ili si prilikom ronjenja u potpunosti prisutan samo u tome?

Uglavnom sam u potpunosti prisutan ili u potpunosti neprisutan. Koristim tehniku koja se zove defokus ili dekoncentracija. Najbitniji dio te tehnike je da nema fokusa, dakle odsustvo fokusa i emotivna distanca od svega što se dešava, jer tada ne doživljavamo da se to nešto nama dešava. Na taj način koristim dominantno neke obrasce koji su već pohranjeni podsvjesno i čuvam se emotivnih reakcija ili preintenzivnih misli ili bilo čega što može izazvati reakciju organizma.

Svakako se događa u takvim aktivnostima, ali i u bilo kojim drugim, kao kad čovjek trči po planinama ili po parku ili ode plivati, nakon nekog vremena kad to uđe u automatizaciju to postane meditacija u pokretu i ljudi krenu razmišljati i preispitivati se ili dođu do nekih spoznaja.

Zanimljivo na tu temu, na zadnjem natjecanju u šestom mjesecu, radili smo istraživanje sa Sveučilištem u Maastrichtu i Sveučilištem u Oslu, koliko je slično DMT iskustvo i psihodelično iskustvo s iskustvom u ronjenju na dah. U inicijalnim upitnicima jako je velika podudarnost iskustva koje se događa u nekim psihodeličnim iskustvima ili iskustvima koja su ljudima promijenila život s iskustvima u ronjenju na dah. Sad smo odlučili to vidjeti s biokemijske strane pa smo radili razne metabolite i markere da vidimo sličnost s biokemijske strane u takvim procesima. Sljedeći korak će biti da to proširimo i da imamo još širu paletu markera, istraživat ćemo i druge sportove, ali za takvo nešto treba i vrijeme i budžet.

Ronjenje je istovremeno i prepuštanje i kontrola. Gdje u tome nalaziš prostor za vlastitu slobodu? Jesi li ikada osjetio da te sloboda pod vodom naučila nešto o slobodi na kopnu?

Sigurno u neku ruku je zato jer svaki sport i svaku aktivnost vidim kao neko odgojno sredstvo koje nas nauči izračunati posljedice naših odluka i djelovanja, ali i prihvatiti posljedice pa bile one dobre ili loše. Bile to pobjede ili porazi, oduševljenja ili razočarenja, sve je to jedan dio procesa učenja i sporta. Sve se to vidi u jednom treningu, jednom zaronu, jednoj sezoni, jednoj karijeri gdje ima puno uspona i padova. Često sve napravimo dobro pa ne pobijedimo, a puno puta imamo sreće pa kad i nismo sve najbolje napravili pobijedimo. Ima dosta takvih situacija, a meni je sport uvijek bio neka odlična odgojna mjera.

Zašto je očuvanje oceana važno

Ovih dana sam uživala u tvojim storyima iz Meksika gdje ste bili okruženi kitovima, dupinima, ražama. Kakav je osjećaj vidjeti ta prekrasna bića u njihovom pravom domu, kako je plivati pored tih divova usred tišine oceana?

Kitovi su iskustvo koje je stvarno fantastično i preporučio bih to svakome. To su toliko velike i inteligentne, precizne i nježne životinje, nevjerojatno je da nas mogu tako osjetiti u bilo kojem trenutku, bilo gdje u vodi i da nas nikada ne ozlijede, jer je očekivano da će vas nešto toliko veliko pokupiti negdje ili poklopiti, a to se nikad ne dogodi. Vrlo su nas svjesni i paze oko nas i kada vam dozvole da im se približite ili se oni približe vama i kada vas pogledaju s tim velikim očima stvarno se stvori neki čudan osjećaj, čudna povezanost. Fantastično iskustvo. Nisu samo oni takvi, čak i velike mante, morski psi pa i morski lavovi, tuljani. To su sve neka bića s kojima brzo možemo ostvariti interakciju pod vodom i onda postane nevjerojatno kad se vidi da oni unutar jednog dana reagiraju na našu komunikaciju. To je stvarno jedinstveno i nevjerojatno.

Još je manje nevjerojatno da je u jednoj zemlji koja je dio Europe, kao što su Farski otoci, potpuno legalno neograničeno ubijanje takvih životinja. Baš su ti kitovi iz storya najčešća žrtva grindadráp, lovova na kitove i dupine gdje ih doslovno više puta godišnje stjeraju u zaljev i razno raznim noževima i mačevima naprave pokolj u plićaku iz zabave. Dio mesa uzmu, ali potamane 150 kitova, a otok ima 50.000 stanovnika. To bi bilo dovoljno mesa da pet godina žive od toga. Dokumentirano je da ih kasnije bacaju u smeće, sa stijena… To je jedna potpuno uzaludna barbarska tradicija i nevjerojatno je da se dešava u Europi. Kad god mogu skrenem pozornost na takve okrutne prakse kojima definitivno nije mjesto u svijetu, koje su nepotrebne i koje trebamo zabraniti. Tko god može neka se uključi u djelovanje Sea Sheparda s nekom podrškom da se nešto takvo stvarno stavi izvan zakona.

I sam si član međunarodne organizacije Sea Shepherd koja se aktivno bavi zaštitom morskog života i očuvanjem oceana. Koje prakse se primjenjuju te kako svatko od nas može pomoći da se naša mora i oceani sačuvaju za buduće generacije?

Kao pojedinci ne možemo napraviti neki ogroman utjecaj, osim da svojim primjerom i praksom radimo ono što je održivo i savjesno. Svatko od nas mora znati da trenutno ne postoji održivo ribarstvo. Ne postoje mreže koje love određenu vrstu ribe. Većina ribe stradava kao bycatch. Uzmite za primjer škampe, mreža za škampe lovi 2-5 % škampi, a sve ostalo je riba koja umire za ništa i koja se baca. Da biste imali kilo škampi na tanjuru znači da je 90 kg druge ribe umrlo za ništa, a to se dešava nonstop. Čak i sportski ribolovci targetiraju neke vrste koje ne bi smjeli i rade to na neetičan način. Ne možemo govoriti o tome da postoji etički način ribolova na svijetu. Ono što možemo je zaštiti neke dijelove oceana, a individualno da se uključimo u djelovanje organizacija kao što je Sea Shepard i da pomognemo kroz te organizacije tako da širimo svjesnost o tome.

Nema dugo sam pogledala dokumentarac „Ocean“ s Davidom Attenboroughom i mada znam da su oceani i mora ugroženi prekomjernim izlovom i neodrživim praksama ribarenja, zbilja su me rastužili prizori devastacije tih ekosustava. Jesi li i sam primijetio promjene u morima, kako u Jadranu tako i diljem planeta?

Da, svakako je u svakom moru to vidljivo. Ovdje gdje sam bio sada, Sea of Cortez, Meksiko, stvarno se čini da buja morski život, iako on treba bujati još više. Nije ni tamo kao što je nekad bilo, ali u Jadranu bi trebalo biti tako. I bilo bi kada bi imali neku savjesnu praksu ribarenja.

Jadran do nedavno nije imao niti jednu zaštićenu zonu. Sada ima fiktivno zaštićenu zonu Jabučke kotline u kojoj nema apsolutno nikoga tko bi monitorirao i branio tu zonu pa se tamo i dalje ribolov dešava na sve strane. To je apsurd ribarskih lobija koji apsolutno ne daju politici da zaštiti niti jednu zonu, a ne shvaćaju kada bi postojala zaštićena zona da bi i oni imali daleko više ulova i ribe. Jadran je jedno od najugroženijih i najmrtvijih mora na svijetu i nemam pojma kad sam u Jadranu vidio bogatstvo ribe. Netko mora biti jako sretan da u Jadranu vidi više od sitnih ribica koje su presitne da bi se ulovile. To je tužna istina. Naše najveće bogatstvo će se uskoro pretvoriti u naš najveći problem.

Nadam se da će takvi dokumentarci, akcije i marketing koji se pokušava napraviti pokrenuti kotače u pozitivnom smjeru da stvarno zaštitimo neki dio Jadrana, a ne da imamo NP Kornati gdje je dovoljno kupiti par kvadrata zemlje i prijaviti se kao lokalna industrija i onda lovite koliko hoćete i s kakvim god mrežama hoćete. I tako je u cijelom Jadranu. Ne postoji zaštićeni dio Jadrana, to su mit i glupost.

Kroz život si proputovao gotovo cijeli planet i bilo te i u dubinama i na visinama. Što te na Zemlji ipak najviše oduševilo?

Proputovao sam oko 100 zemlja i bio na svim kontinentima osim Južnog pola. Stvarno ne znam što me najviše oduševilo i uvijek mi je teško odgovoriti na to pitanje. U različitim kriterijima definitivno mogu reći da je Hrvatska, kad se sve skupa poveže, jedna od najljepših zemalja na svijetu. Ima kutaka u Hrvatskoj koji su jednostavno dragulji i nadam se da će tako i ostati, a najbitniji korak za to je očuvanje mora, jer to znači dobrobit turizma i regije i ne smije se podcjenjivati.

Nadam se kao i ti da će naša mora i oceani biti dobro u budućnosti, a za kraj me zanima što za tebe znači biti dobro?

Za mene biti dobro znači biti zadovoljan s onim što jesi i što radiš te pomiren sa svojim karakterom na način da možeš biti iskren prema sebi i ljudima oko sebe, jer je to osnova i baza da se stvaraju bitni i duboki kontakti u smislu prijateljstva, veza ili ostvarivanja. Mi smo ipak društvena bića i jako nam je bitan taj dio u životu.

Vitomir Maričić danas je poznat kao jedan od najboljih svjetskih ronilaca na dah i rekorder u disciplini zadržavanja daha. Njegove zarone, razmišljanja o disanju i projekte očuvanja oceana moguće je pratiti i na njegovom Instagram profilu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vitomir Maričić (@maverick2go)

 

Razgovarala: Indira Juratek

Foto: Marina Ćosić