Matija Krznar, putnik kroz visine: Planina ne pita tko si, nego te podsjeti

Pandemija je mnoge usporila, ali za Matiju Krznara ona je postala trenutak unutarnjeg zaokreta.

Uspješni poduzetnik i pionir prvog car-sharing projekta u Hrvatskoj, naviknut na brzi ritam i stalnu digitalnu prisutnost, odlučio je krenuti u planine. Ono što je započelo kao potreba za mirom i prostorom, ubrzo se pretvorilo u strast koja ga je odvela na najviše vrhove svijeta pa i na mitski himalajski Ama Dablam (6812 m), gdje je postao prvi Međimurac i jedan od rijetkih Hrvata koji su ga osvojili.

Danas, osim vlastitih ekspedicija, Matija vodi i druge ljude kroz slične izazove: priprema ih, podržava i pokazuje im da planinarenje nije samo fizičko putovanje, već prostor transformacije. Njegova priča nije samo o osvajanju planina, već i o osvajanju unutarnjih vrhunaca te trenutaka jasnoće, prisutnosti i ljudskosti.

Kako izgleda put od prvog koraka do himalajskih vrhova otkrijte u razgovoru Matije Krznara i urednice Budi dobro, Indire Juratek.

Mnogima je pandemija promijenila život pa tako i tebi. Usred vrlo uspješne poduzetničke karijere dogodila se ta famozna svjetska pauza koja nas je sve usporila, ali tebe nije zarobila, već ti je otvorila vrata prema nečemu većem, izazovnijem i zanimljivijem – počeo si planinariti. Što te potaknulo na to?

Iskreno, nisam krenuo u planine tražeći vrhunce, tražio sam prostor. I mir.

U trenutku kad se svijet oko mene usporio, a ritam života naglo presjekao, što zbog pandemije, što zbog unutarnje zasićenosti, ostao sam suočen s tišinom koju više nisam mogao ignorirati. Ona nije bila neugodna, ali je bila glasna. Previše toga se skupljalo ispod površine, poslovne odgovornosti, tempo, digitalni svijet u kojem stalno reagiraš, ali rijetko istinski osjećaš.

Planina mi se nije ponudila kao bijeg, nego kao prostor povratka. Tamo sam prvi put opet disao bez filtera, bez notifikacija, bez koncepta tko trebam biti. Samo korak, dah, pogled. I osjećaj da sam točno tamo gdje trebam biti.

Zapravo, krenuo sam u planine da ne izgubim ono ljudsko u sebi. I kako to obično biva, ono što kreneš raditi iz nužde, vrlo brzo postane poziv. Danas, planinarenje za mene nije aktivnost, nego alat. Put koji me istovremeno testira i usklađuje. Gore sve postaje jasno, tvoje snage, tvoje slabosti, tvoje istine. Planina te ne pita tko si, nego te podsjeti.

Što je bilo ključno da se boravak u prirodi i na planinama rasplamsa u pravu planinarsku strast i želju za osvajanjem vrhunaca diljem svijeta?

Isprva je to bio prostor za reset, bijeg od buke, ali vrlo brzo postalo je puno više. Planina me učila zakonima koji u dolini ne vrijede, jednostavnosti, poniznosti, prisutnosti. Tamo sam prvi put osjetio istinski fokus. I shvatio da zapravo ne tražim uspon, nego osjećaj jasnoće.

Strast se rodila iz otkrića da svaki uspon donosi novu avanturu i nova pitanja, a nijedno nije površno. Kada jednom iskusiš slobodu bivanja izvan svega poznatog, teško se vraćaš istome čovjeku.

Hillary bridge, legendarni viseći most na putu do Namche Bazara, 3900 m n.v., nazvan po prvom osvajaču Everesta, Siru Edmundu Hillaryju, dužine 140 m.

Nevjerojatno je koliko si brzo uspio osvojiti tolike svjetske planine i vrhove. Koji ti je bio prvi veći poduhvat, a koji je bio taj vjetar u leđa da kreneš i do same Himalaje?

Mont Blanc, najviši vrh Alpa i naše stare zapadne Europe. Bila je to osobna prekretnica, ne zbog visine, nego zbog pogleda koji se otvorio, unutra i izvana. Tamo sam prvi put osjetio da tijelo može više nego što misliš, ako mu um da dozvolu.

Vjetar u leđa dali su mi ljudi koji su me gledali sumnjičavo i ono u meni što je to pretvorilo u gorivo. Kad shvatiš da ne trebaš ničiju dozvolu za vlastitu promjenu, postaneš slobodan.

Ulaz u nacionalni park Sagarmatha, Nepal

Himalaja i Ama Dablam sigurno zauzimaju posebno mjesto u tvojim planinarskim poduhvatima. Kako izgleda taj uspon?

Kraljica Himalaja od 6812 m n.v.. Brutalno lijepa. I brutalno iskrena i brutalno penjački zahtjevna. Treba ti volja, strpljenje da se predaš procesu bez garancije. To nije borba, nego dogovor sa samim sobom da ćeš dati sve, bez potrebe da znaš ishod.

Ama Dablam u svijetu alpinizma ima gotovo mitski status, ne samo zbog svoje ikonične siluete, već i zbog tehničke zahtjevnosti. Nju često zovu “Matterhorn Himalaje” i s razlogom, jer osim što je vizualno spektakularna, ona ne prašta nepažnju. Ovo nije planina koju možeš izgurati kondicijom, ovdje svaka pogreška nosi ozbiljne posljedice.

Jugozapadni greben Ama Dablam (5900 m n.v.)

Meni je uspon bio sve, fizički krajnost, mentalni izazov i duhovno ogoljenje. Dani aklimatizacije tražili su strpljenje, poniznost i tišinu. Naime, potrebno je 5 dana trekinga da se od zadnjeg aerodroma Lukle na 2800 m n.v. stigne do baznog kampa Ama Dablama na 4600 m n.v.. Staza prema Ama Dablam ujedno je i staza prema Mount Everestu te je ukupne duljine oko 50 kilometara u jednom smjeru.

Potom slijedi odmor i tzv. rotacijski usponi od baznog kampa prema kampu 1, gdje je potrebno prenoćiti na 5600 m n.v. Idući uspon prema kampu 2 sadrži jedne od najtežih tehničkih dijelova za penjanje, na visinu od 6000 m n.v. Potom slijedi povratak u kamp 1, noćenje i idući dan silazak u bazni kamp na odmor. Boravak u baznom kampu prije odluke o završnom usponu ima svoju težinu. Znaš da dolazi zadnji čin i da je sve moguće. Istodobno u tebi vrije, strahopoštovanje prema planini, ali i ponos, inspiracija i adrenalin.

Zalazak, prvi visinski kamp (5600 m n.v.)

Selfie uz liticu ispred šatora u drugom visinskom kampu na 6000 m n.v.

Uspon uključuje penjanje po ledu, stijenama i izloženim grebenima, bez imalo zaštite od vjetra, visine ili vremena. Tehnički, najizazovniji dijelovi su “Yellow Tower” (Žuta Kula) i greben prema kampu 2, gdje kombiniraš alpinističke tehnike i psihološku izdržljivost. Kamp 2 je doslovno smješten na izbočini stijene, na oko 6000 metara nadmorske visine, bez prostora za grešku. Spavaš, jedeš i obavljaš nuždu na litici, privezan za uže. Gore naravno nema luksuza disanja. Da bi shvatili težinu napora, primjerice na završnom usponu unutar 24 h potrošio sam više od 12 tisuća kalorija.

A noć završnog uspona, to je nešto što ostaje urezano. Krenuli smo iz kampa 2 u potpunoj tišini, u mraku i hladnoći koja ulazi pod kožu. Noge te već tada sve manje slušaju, ali nastavljaš jer znaš da si bliže snu nego sumnji.

Drugi visinski kamp 6000 m n.v., jedinstveni kamp – stijena u Himalaji gdje stane najviše 7-8 šatora & Ama Dablam view point

Završni greben prema vrhu je gotovo vertikalan, s više od 900 metara kombinacije granitne stijene i zaleđenih dionica. To je fizički i mentalni vrhunac ekspedicije. Penješ se u noći, promrzlim prstima, u zraku koji postaje sve tanji. Misli ti bježe, ali tijelo držiš u fokusu kroz dah, ritam i automatizam.

Kako se približava zora, planina počinje otkrivati svoju pravu formu. Svjetlo na horizontu pokaže ti koliko je teren pred tobom zapravo strm i izložen, nema više ravnih dijelova, nema mjesta za pogrešku. Tada se više ne razmišlja o vrhu. Zapravo, prestaneš razmišljati o bilo čemu. Svodiš se na osnovno, hvat, udah, korak, pokret. Samo trenutak po trenutak. I u jednom od tih trenutaka, shvatiš da si na par metara od vrha i tu počinje nalet pozitivnih emocija, najljepši trenutak i prije samog vrha.

Pogled s vrha 6812 m n.v. na treći visinski kamp 6400 m n.v.

Ali ono što te tada iznenadi na vrhu nije eksplozija emocija, nego mir i nevjerojatan ponos. Tada znaš da se nešto u tebi pomaknulo. Ne zato što si osvojio planinu, nego zato što si osvojio dio sebe koji je mislio da ne može. Osjećaj da si došao ne po priznanje, nego po potvrdu da možeš. Da si došao dovoljno daleko da ostaneš zauvijek malo drugačiji. Ama Dablam za mene je potvrda da ono što gradiš iznutra, možeš ponijeti bilo gdje. Zato zauzima posebno mjesto u mom životu, jedna pobjeda nad nečim što se za mene činilo gotovo nemogućim.

Sada već vodiš i grupe ljudi sa sobom. Što je potrebno za to? Na primjer da sad ja poželim ići s vama, jesam li uopće fizički spremna i ako nisam koliko bi mi trebalo da se pripremim?

Danas nije nužno imati vrhunsku kondiciju da bi se krenulo na ovakvo putovanje. Bitnije je imati volju i spremnost da izađeš iz svoje zone komfora. A sve ostalo, vodiče, znanje, plan, iskustvo i pripremu, imamo mi – Epic Treks tim.

Vođenje ekspedicija za mene je stvar odgovornosti i povjerenja. Kad vodim grupu, obično prijatelja i poznanika, ne vodim ih samo prema planini, nego kroz proces.

Kroz godine sam razvio sveobuhvatan sustav priprema koji uključuje personalizirani trening program, vodič za pripremu putovanja, konzultacije oko opreme, prehrane i aklimatizacije, doslovno sve, do zadnjeg detalja. I ništa ne prepuštam slučaju. Svaki korak je strukturiran, ali dovoljno fleksibilan da prati ritam osobe koja putuje, bez pritiska, bez natjecanja, s punim fokusom na iskustvo i osobnu transformaciju.

Priprema traje, ovisno o cilju, oko 6 do 8 tjedana za treking do baznog kampa Everesta. Ne zato što se mora dokazati, nego zato što ti to daje sigurnost, iskustvo i samopouzdanje. Trening se ne radi da izdržiš planinu, nego da možeš uživati u njoj.

Fizička spremnost je važna, ali ne moraš biti profesionalac. Ne tražim od ljudi savršenstvo, tražim volju i otvorenost. Ako si voljna hodati, ako želiš učiti, slušati tijelo i korak po korak jačati, onda si spremna krenuti, jer uspon uvijek počinje puno prije puta, počinje u tvojoj odluci da ideš.

Ono što mi je najvažnije, sve radimo s ljudskošću i pažnjom. Jer ovakvi trekinzi nisu samo fizičko putovanje, nego prilika da se čovjek poveže sa sobom na dubokoj razini. I zato ne nosimo samo ruksake, nego i priče, sumnje, snove. A kad se popnemo, zajedno slavimo svaki osobni vrh koji smo dotakli.

A kako izgleda uspon na ovakve planine s mentalne, emotivne i duhovne strane?

Kao ogoljenje. Ne onaj romantični trenutak katarze, nego proces gdje se sloj po sloj ljušti sve što misliš da jesi i ostaje ono što zaista jesi.

Na takvim visinama ego više nema gdje sakriti slabosti. Nema publike, nema kamera, nema aplauza. Tamo si sam sa sobom i to je prostor koji te prisiljava na iskrenost. Prvo osjetiš fizički napor, zatim se pokrenu misli pa pitanja. I onda kad ti tijelo kaže da ne može više, počinje prava unutarnja ekspedicija.

Tamo gdje zrak postaje luksuz, svaki dah postaje meditacija. Planina te ne pita koliko si spreman fizički, ona traži prisutnost. I često mi se dogodi da ljudi koji fizički nisu najjači budu emocionalno najotporniji, jer imaju jasno “zašto”. A to zašto je snaga koja te nosi kad sve drugo stane.

Duhovno gledano, planina mi je uvijek bila prostor prepoznavanja. Gore se ne osvaja ništa. Gore se potvrđuje ono unutarnje. U visinama si i najmanji i najveći u isto vrijeme. I to stvara zahvalnost koja ostaje dugo nakon povratka.

Monkey Temple, Kathmandu

Nepal i Tibet su mi vrlo privlačni prvenstveno s duhovne strane. Možeš li s našim čitateljima podijeliti svoje iskustvo boravka tamo?

Nepal i Tibet su vibracija. Ondje sam prvi put doživio kako izgleda prostor gdje vrijeme staje, a duša prodiše. Nepal me naučio gledati ljude u oči bez potrebe da pričamo. U mnogim selima Himalaje gdje smo boravili, ljudi žive s vrlo malo, ali imaju neku vrstu dostojanstva i unutarnjeg mira koji ovdje teško susrećemo.

U samostanima koje smo posjećivali tijekom ekspedicija, posebno u okolici Pangbochea i Tengbochea, vidio sam budističke redovnike kako satima sjede u molitvi, potpuno prisutni. Jedan stariji monah s kojim sam imao priliku razgovarati, rekao mi je rečenicu koju i danas pamtim: Tamo gdje se diše sporo, misli su tihe. I stvarno, to je to.

Tengboche manastir (3860 m n.v.) i susret s monkom, budističkim redovnikom

Tibet je prostor gdje shvatiš koliko je zapadna ideja sreće površna. Gore ti vrijeme prestane biti kategorija. Hodao sam mjestima gdje ljudi čitav život provedu u molitvi, u tišini, u potpunom skladu s prirodom.

Tijekom godina sam izgradio odnose s partnerima u Nepalu, od lokalnih vodiča Šerpi, do lokalnih logističkih agencija s kojima s kojima surađujem na projektu održivog turizma. Danas surađujemo na više razina, jer vjerujem da ovakva iskustva treba graditi s ljudima koji su ukorijenjeni u kulturu, ne samo u posao. U tome mi je važna i suradnja s pouzdanim partnerima poput Sandipa iz Himalayan Mastersa, čija lokalna podrška i iskustvo u Nepalu čine razliku. I zato sve ekspedicije koje vodim nisu samo planinarske nego i transformacijske. I svakoga tko dođe, želim voditi tako da vidi više od visina, da vidi ljude, njihovu kulturu i način života.

Postoje li još neke planine i vrhunci, kako oni geografski tako i oni unutrašnjih krajobraza, koje nisi osvojio, a volio bi?

Da nije tako, ne bih se više penjao. Još ima vrhova koje želim dotaknuti i stati na njih. Jednog dana volio bih vidjeti kako izgleda svijet s najviših vrhova na planetu. Ali ne žurim, jer to za mene nije samo ekspedicija ili trofej, već proces u kojem trebam osjetiti spremnost na takav izazov, odluka mora sazrjeti u svakom smislu.

Granice i osobne unutarnje izazove više ne gledam kao prepreke, nego kao inspiraciju i orijentir. I zato mi je svaki novi uspon i poziv i privilegij. I to je beskrajno uzbudljivo.

Ima li u Hrvatskoj neka staza koju bi nazvao zahtjevnom? Možeš li izdvojiti najuzbudljiviju ili najljepšu stazu s naših planinskih vrhunaca?

Fizički gledano, sjeverni Velebit i Biokovo nose ono “alpsko” u našem dvorištu. Velebit ima tu sirovu prostranost i kameniti karakter, dok Biokovo doslovno izranja iz mora, što ga čini vizualno najimpresivnijim dijelom naših planina. Pogled odatle djeluje kao da si negdje između svijeta i vječnosti.

Premužićeva staza je arhitektonsko i estetsko remek-djelo prirode i čovjeka. Hodati po njoj znači osjećati se kao dio tog krajolika, a ne samo gost.

Ali najzahtjevnije staze nisu nužno one s najviše nadmorske visine. Nego one na koje ideš sam. Bez signala. Bez sigurnosne mreže. Kad sve što nosiš mora stati u ruksak i u glavu. Tada krajolik počne rezonirati s tvojim mislima. I često se dogodi da se na takvim stazama ne vratiš isti. Za mene je najvrjednija ona staza na koju dođeš s pitanjem, a vratiš se s odgovorom.

Koji je tvoj sljedeći planinarski izazov?

Sljedeći izazov je ekspedicija u Himalaji 6-tisućnjak Lobuche Peak, ali ovaj put ne idem sam. Vodim skupinu ljudi kroz cijeli proces, od fizičke pripreme, opreme, planiranja, do samog vrha. I to za mene predstavlja novu razinu odgovornosti, ali i ispunjenja.

Nije više samo u pitanju penjanje, već stvaranje prostora gdje drugi mogu doživjeti ono što je meni promijenilo život. Voditi ekspediciju znači vjerovati da svaki pojedinac nosi u sebi vrh koji čeka da bude osvojen. Moja misija je da im budem podrška na tom putu.

I za kraj, što za tebe znači biti dobro?

To je svijest da se ne moraš dokazivati, da ne moraš trčati za tuđim očekivanjima, nego da smiješ biti u miru s time gdje jesi.

Za mene je “biti dobro” kad legneš navečer i znaš da si taj dan bio prisutan. Da nisi ignorirao ono što si znao da trebaš. I da si ostao dosljedan sebi i kad nitko nije gledao.

Samo za čitatelje Budi Dobro osigurali smo voucher od 200 EUR za nezaboravno putovanje u Himalaje.

 

Druge zanimljive i inspirative intervjue možete pročitati u našoj rubrici STORYTELLING. 

Foto: Matija Krznar, Indira Juratek