parallax background
mary oliver
Dobra knjiga: Nove i odabrane pjesme, Mary Oliver
lipanj 2, 2022
svjesnost
ZEN tarot – Svjesnost
lipanj 4, 2022

 

Kako se nositi s trudnoćom i majčinstvom nakon spontanog pobačaja

Moj početak majčinstva započeo je kao i kod mnogih dugih žena (što sam tek kasnije saznala) – pobačajem. Bila je 2018., godina u kojoj se u meni svašta psihički i fizički mijenjalo, godina u kojoj sam i dalje puno putovala, izlazila, družila se, ali i godina u kojoj sam odlučila da želim da se dečku i meni pridruži još netko, netko naš. Odlučili smo. Bez previše razgovora, bez istraživanja, bez očekivanja.

Komunikacija između mene i mog tijela tada još uvijek nije postojala kao što danas postoji, ali čim sam shvatila da mi mjesečnica kasni par dana, znala sam da sam trudna. Uzbuđenje, strah, veselje, melankolija, neizvjesnost, ushićenost… Sve te emocije izmjenjivane su se u narednih dva tjedna do kad nisam napokon napravila test za trudnoću. Od tog dana pamtim samo sunce, uzbuđenje, ta mala četiri zida toaleta našeg rustikalnog stana. I test za trudnoću koji mi kaže – trudna si. Sve se mijenja. I doista se sve promijenilo.

Taj svibanjski radni dan odradila sam sanjarski, očekujući samo 17 sati i trenutak kada sam naručena za prvi ultrazvuk. Nakon posla kratko sam popila kavu i limunadu s kolegama s posla i krenula s dečkom tramvajem do svog ginekologa. Tada je već sve krenulo nizbrdo, ali to tada još nisam bila spremna priznati. U tramvaju mi je pozlilo, nisam znala što mi je točno, pripisala sam to velikom uzbuđenju zbog prvog pregleda. Kada smo stigli u Dom zdravlja hitno sam potražila toalet malo se primirila i pričekala svoj red za ordinaciju. Kad sam ušla uvjerila sam se da će sve biti u redu – pa to sam ja, meni uvijek sve ide dobro, problemi su zapravo tamo daleko, kod drugih ljudi.

pobačaj

„Ne kuca srce. Veličina odgovara tjednu začeća, ali ne čuju se otkucaji srca. Još je rano. Dođite za dva tjedna. Sigurno će sve biti u redu.“ Ne kuca srce. Točno to sam i rekla dečku kada sam izašla iz ordinacije. Podijelila sam to samo s još dvije prijateljice. Pravila sam se da nije velika stvar. Znat ću sve za dva tjedna. A što je tu je. Pristupila sam na van tome kao nekom manje važnom ispitu. „Okej sam!“, govorila sam sebi i drugima, nije to velika stvar. Ne kuca srce, plod se smanjuje. Hitna kiretaža. Kiretaža? Što je kiretaža? Hitna uputnica za bolnicu. Ovo se ne događa.

U bolničkoj čekaonici imala sam dovoljno vremena da istražim sve o kiretaži. Da shvatim da se ovo dogodilo mnogim ženama, a osim vrišteće tuge i zbunjenosti stalno sam iznova ponavljala kako je moguće da se o tome ne priča? Kako je moguće da čujemo za tolika bolnička stanja, ali da nitko ne priča koliko mnogo žena barem jednom u životu ima spontani pobačaj? To nisam saznala od svojih roditelja, svoje okoline, nisam o tome učila u školi, nisam čitala u vijestima, nisam nailazila na priče o tome.

pobačaj

Doktorica me napokon prima i objašnjava mi koje su opcije. Mogu pokušati pričekati da sve krene samo, a ako ne krene, moram se javiti za pet dana u bolnicu na kiretažu. Što mogu učiniti da sve krene samo od sebe? Voljela bih to napraviti sama – doktorica kaže možete samo pričekati. Kratko mi daje upute kako bi to moglo izgledati, savjete što da radim kako bih ublažila fizičku bol i pošalje me kući. Ispred bolnice vidim transparente skupine koja kleči i osuđuje žene zbog pobačaja. Osjećam bijes i još veću krivnju. Kako sam to dopustila? Što sam krivo napravila? Jesam li ja odgovorna? Što sa mnom ne valja?

Ja sam na kraju bila jedna od onih sretnica koja je uspjela spontano pobaciti kod kuće. Već nakon 24 sata krenuli su grčevi pa nakon njih krvarenje. Ne mogu se sjetiti kako sam se točno osjećala. Samo sam znala da gubim veliki dio sebe. Sebe, koju ću još dugo nakon toga kriviti, sebe kojoj ću tek morati naučiti oprostiti. Sebe, koja se zatvorila i na van pravila da je sve ok i da me ne boli. Ali jedno sam odlučila. Moram pričati. Žene oko mene moraju znati da je spontani pobačaj isto opcija. Moraju znati da to postoji. Nema smisla o tome ne razgovarati.

Ako doživljavate trudnoću nakon gubitka, znate koliko to putovanje može biti teško. Želite biti sretni, ali ste prepadnuti i uplašeni; želite biti radosni, ali znate da je jedino što možete za sebe učiniti to da zaštitite svoje srce. Želite biti uzbuđeni, ali trauma kroz koju ste prošli to otežava.

Ponovo sam ostala trudna šest mjeseci nakon tog spontanog pobačaja, nekako u vrijeme kada sam zapravo trebala roditi svoje prvo dijete. Ne mogu opisati radost i paniku kada sam saznala da čekam blizance. Paniku od toga hoće li im nastaviti kucati srce. Paniku prije svakog pregleda kod ginekologa i kasnije u bolnici oko toga čuju li im se otkucaji srca. Trudnoću sam provela u ljutnji i poricanju drugog stanja. Nisam se mogla veseliti trudnoći, moje srce previše bi riskiralo. Odjeću za blizance odbijala sam pripremati do kad već nije bilo kasno, bojala sam se uživati u ovom drugom stanju jer sam znala – srce ponekad može prestati kucati. Ovu priču odlučila sam podijeliti jer znam da nas ima puno s ovakvim pričama, puno nas koje se boje prigrliti ovo, za svaku ženu, najposebnije stanje. Ono što danas znam jest da je gubitak koji sam osjetila bitno utjecao na mene i tek kada sam ga prigrlila shvatila sam koliko je ljudska volja moćna. Gubitak me natjerao da napokon shvatim da je smisao kucanja srca, bit života, upravo u tome da svaku situaciju prisutno proživimo i iskoristimo je u vlastitu korist, za vlastiti napredak. Stanje moje glave i tijela nakon spontanog pobačaja bilo je u kompletnom kaosu. Nisam znala što mislim, što osjećam, znala sam samo da želim opet probati stvoriti novi život, za sebe, za svog partnera. Roditi novi život, dati svima, a prvenstveno sebi drugu šansu. To mi je dalo hrabrosti da opet prolazim kroz trudnoću, strahovima usprkos.

pobačaj

Vjerujem u iscjeliteljsku moć priča. Slušajući druge i otvorenog uma prema vlastitim iskustvima, možemo srušiti zidove boli i izolacije koju nam prouzrokuje trauma. Odlučila sam pokazati svoju ranjivost, komunicirati i prihvatiti ono što mi se dogodilo. Samo tako možemo izgraditi za sebe i okolinu bolji život, snažnije kucanje srca, znati da zaslužujemo svu radost koja nam se nudi. Jesam li zaboravila na svoje prvo dijete? Nikada. U svakom trenutku znam koliko mu je godina. Spremila sam sve „uspomene“ u jednu fotografiju i jedan kupljeni notes na kojem piše „ The Time is Now“ („Vrijeme je sada.“) – to je bila mantra s kojom sam proživljavala mjesece tog gubitka, sablasne krivnje. Mantra za krenuti dalje. Oprostiti samoj sebi i svom tijelu. I zaista vrijeme je sada. Sada je vrijeme u kojem uživam sa svoje dvoje djece. Sada je vrijeme u kojem se prisjećam sebe kakva sam bila i sada je vrijeme u kojem jesam. Kakvo me „sada“ čeka u budućnosti ne znam, ali znam da u tu budućnost koračam kao čvršća ja. Ja koja nastoji bez grizodušja živjeti svaki dan, ja koja nastoji uživati u svemu što život pruža. Sada kuca više mojih srca. Sada.

 

Martina Kolarić

 

Foto: Pexels

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.