Naša ženska linija i generacijski utisak koji nosimo iz nje

 

“Nosimo u sebi traume koje nisu naše”. Ta rečenica urezana mi je u pamćenje s moje prve doula obuke. Ženu koja je držala obuku opisala bih kao mudru ženu, vještu ženu. Ono što bi se nekada nazivalo vješticom.

Pitala sam ju kako to misli i jednostavno mi je odgovorila. Nosimo u svom tijelu traume naših majki, baka i prabaka. Stvari koje su one proživjele izmijenile su ih i time izmijenile nas. Što fizički, što psihički, što duševno.

Nisam nikada prije razmišljala o tome, no točno se sjećam kako je u tom trenutku to rezoniralo sa mnom u srž mog bića. Naježila sam od glave do pete i srce mi je jako krenulo kucati. Iako tada nisam potpuno razumjela njezine riječi, moje srce znalo je nešto što je moj mozak tek naknadno osvijestio.

Zatim je rekla kako žene s naših prostora nose te crte još izraženije, jer su naše prostore obilježili ratovi i da nismo ni svjesne razine zlostavljanja koje su žene tog vremena proživjele.
Pogledala sam oko sebe i osjetila kako je naš ženski krug utihnuo i u očima žena sam mogla vidjeti kako shvaćanje polako sjeda. Neke su se kao i ja naježile, neke su imale suze u očima. Većina nas nikada prije nije zastalo i razmislilo o tome.

@una.bridged

Međugeneracijska trauma mijenja naš DNK

Prošlo je dosta vremena od te obuke, ali mene te riječi nisu pustile i sve više sam se zanimala za ovu temu te istraživanjem i pričom otkrila koncept međugeneracijske traume. Međugeneracijska trauma slovi da proživljena trauma mijenja naš DNK i time mijenja i DNK naše djece, unučadi i praunučadi. Inačice ovog koncepta postoje u tradicionalnim vjerovanjima naroda diljem svijeta, pogotovo kod američkih domorodaca (takozvanih američkih Indijanaca), no znanost je ovu teoriju ismijavala do prije neka dva desetljeća.

Zatim su se počeli pojavljivati zanimljivi obrasci i statistike za većom šansom za pojavljivanjem psiholoških poremećaja kod djece i unučadi ljudi koji su preživjeli Holocaust kao i druge veće traume. Zanimljivo je i da su primijetili razlike u endokrinom sustavu, pogotovo što se tiče kortizola i tjelesnim predispozicijama za nošenje sa stresom. To je potaknulo otvoren dijalog u znanstvenoj zajednici pogotovo nakon daljnjih istraživanja na životinjama koja su potvrdila koncept izmjene DNK i prijenos određenih strahova i obraza ponašanja na potomke.

Sveta ženstvenost – “the divine feminine”

Mi smo žene čudesna bića, no zbog sustavnog potlačivanja kao i kulture koja omalovažava sve ženstveno, potisnule smo ono što nosimo u sebi, ono što se naziva “the divine feminine” odnosno božanska ili sveta ženstvenost.

A jedan veliki dio toga nosimo upravo po našoj ženskoj liniji, odnosno matrilinearnoj. Moja majka, moja baka, moja prabaka i sve što one jesu i što su bile dio je mene. Zanimljivo je kada malo razmislimo o samom našem nastanku. Kako svako od nas nastaje iz jajne stanice, to je naš početak.

Znamo da smo rođeni sa svom količinom jajnih stanica koje ćemo imati u svom životu, a one se stvaraju u nama dok rastemo u trbuhu naših majki, negdje oko dvadesetog tjedna trudnoće. Zašto je to toliko zanimljivo? Jer to znači da je jajna stanice iz koje sam ja nastala, zapravo stvoreno dok je moja majka bila u bakinom trbuhu. Što zapravo znači da je moj početak, ono iz čega sam ja nastala, raslo i čuvano u tijelu moje bake. A ako ću ikada imati kćer, jajnu stanicu iz koje će ona nastati je bila u meni dok sam ja rasla u svojoj majci, a moja unuka bi nastala od jajne stanice koju je njezina majka nosila dok joj je dom bila moja maternica.

Fascinira me ta veza. Ta posebna povezanost koju nosimo u tijelu i u duši. Čim se rodimo nama je prirodno i urođeno voljeti majku, tražiti njezinu blizinu i prisnost, hraniti se kroz njezino tijelo, umiriti se njezinim dodirom. Njezin miris je prvi kojeg prepoznajemo i otkucaj njezinog srca onaj koji nam govori da smo doma, da smo sigurne. Kroz život nam majka nosi nezamjenjivu ulogu. Onu koja nas uvodi u život i drži kroz sve što prolazimo. Sebe kao osobu oblikujemo gledajuću nju, isto kako je ona sebe oblikovala gledajući svoju majku.

Danas analiziramo tu povezanost s fiziološke, sociološke i psihološke perspektive i uočavamo duboke poveznice i temelje na koje se gradimo kao osobe. Istraživanja pokazuju kako je upravo odnos između majki i kćeri jedan od najsnažnijih, spominjući način na koji naš mozak regulira emocije s posebnim fokusom na empatiju i kako je utjecaj koji majka i kćer imaju kroz život obostran i iznimno intenzivan, što pozitivno, a što negativno. Puno toga se još ne zna, a puno toga se samo olako pripisuje “spiritualnosti bez pokrića”, no upravo je ta spiritualna poveznica nešto što nikada nećemo moći kvantificirati, već ćemo osjećati kao nešto rezonirajuće u našoj duši.

Često primijetimo da se određeni obrasci ponašanja u odnosu s majkom ponavljaju u našem odnosu s djecom, a još više u samom odnosu naše majke i njezine, naše bake. Ti odnosi znaju često biti volatilni, ponekada ispunjeni ljubavlju, ponekada težinom, a ponekad su naglo prekinuti ostavljajući trag na nama.

Iskonska ženska povezanost

Često nam nedostaje ta iskonska ženska povezanost i prihvaćanje te svetosti koju svaka žena nosi. Prije se taj odnos njegovao drugačije, dublje i vrijednije. Majka bi svoju kćer uvela u ženske krugove gdje se njezina ženstvenost slavila, a ne gušila. Posebno slavlje bi se odvijalo kada bi djevojka dobila prvu mjesečnicu. U tom slavlju bi majka i kćer, zajedno sa sestrama, tetkama i prijateljicama slavile tu promjenu, dijelile priče i iskustva i toplinom obgrlile kćer, znajući da je iza nje cijela linija žena i pretkinja i da ona u sebi nosi dio njih. Posebni svakodnevni rituali pranje i češljanje kose kao i pletenje pletenice u krugu majki, baka i sestara, uz pjesme koje su se pjevale (i prenosile s koljena na koljeno), jačale su tu povezanost i smatrale se normalnim i iznimno bitnim dijelom života.

Zbog današnjeg užurbanog života, patrijarhalnih postavki društva i tabuiziranja puno aspekata ženskog tijela i zdravlja, često se nalazimo u situacijama gdje dolazi do prekida te povezanosti između kćeri i majki, pogotovo kada je to obrazac koji se ponavlja kroz generacije. No, snaga te povezanosti i dalje može biti prisutna i godinama nakon.

Kada imamo tu mogućnost, ponovno otvaranje komunikacije sa svojom majkom, a i bakom, otvara nam nove vidike, daje nam dublje razumijevanje u nas same, a može liječiti i jako stare rane kao i dovesti do otpuštanja težine koje nosimo u sebi, a nismo ni svjesne.

Samo slušajući priče o ženama iz naše matrilinearne obitelji, postavljanje pitanja, iskreno dijeljenje, može biti neizmjerno katarzično.

U situacijama gdje to nije moguće, posebne meditacije i jednostavni rituali otpuštanja mogu nam pružati iscjeljenje, otpuštanje i razbijanje negativnih ciklusa koji se dugo ponavljaju i prenose. Rad na sebi i osvještavanje je snažan alat u jačanju tih veza i u trenucima kada majke više nema, a sve kreće od toga da razumijemo, prihvatimo i osvijestimo važnost tih veza, samu vrijednost koje one nose i kako utječu na nas u svim sferama našeg života.

@una.bridged

Njegujući te veze i odavanjem počasti istima pomažemo i svojim kćerima i novim generacijama žena da se bolje razumiju, poštuju i vole.

U sebi, kao žene, nosimo iznimnu moć. Nosimo jednu predivnu cikličnu prirodu, jednu snažnu intuiciju, ogroman potencijal za empatiju i mogućnost da stvorimo novi život i donesemo ga na svijet. U sebi nosimo tu moć koja se nalazila u našoj majci, u našoj baki, u našoj prabaki i u svim našim pretkinjama od kojih je svaka imala svoju priču i nosila svoju moć.

Kada to osvijestimo, shvatimo da zapravo nikada nismo same, jer u sebi nosimo i dio njih, u svoj svojoj ljepoti i težini, nešto riječima neopisivo, okom nevidljivo, rukom neopipljivo, ali je dušom itekako postojano.

 

 

Una Pašić Gregović

– Kroz svoj rad kao doula kao i predivne uloge majke sve više uviđam i spoznajem snagu žene, naše povezanosti s prirodom i nevjerojatnu moć koju nosimo u sebi. Želja mi je da kroz svoj rad, tekstove i edukacije ta saznanja popribližiti i drugima, kao i produbljivati vlastita.

 

 

Foto: Pexels, Unsplash