Paula Vranković: Moj Poziv je služiti ženama i biti im podrška na putu u iscjeljenje

Iako iza nje stoji cijeli niz završenih obuka i edukacija, Paula Vranković najradije za sebe kaže kako je njezin Poziv služiti ženama i biti im podrška na njihovom putu u iscjeljenje. Vjeruje kako smo na putu da se terminologija terapeut ili psihoterapeut, što se nalazi u bazi njezinih edukacija, zamijeni s nekim novim izrazima koji će odisati idejom kako smo svi mi samo duše zatečene ljudskim iskustvima i ono što nas najviše hrani jest činjenica da kroz ta iskustva razvijamo jedni za druge suosjećanje i šaljemo jedni drugima poruku da u tome nismo sami.

Rad s tijelom za Paulu je oduvijek bio izazov, jer smatra kako je tijelo hram kojem se treba pokloniti te ga njegovati na svim razinama: fizičkoj, emocionalnoj, energetskoj i duhovnoj. Kroz svoju praksu kombinira različite tehnike u radu s tijelom kao i energetski rad. Posvećenost i prisutnost u radu sa ženskim tijelima počela joj je otvarati poruke koje sežu u korijenski uzrok bolesti i tegoba te je od nedavno postala praktikantica programa „Korijenski uzrok bolesti” pod mentorstvom Tracey Stevens. Organizatorica je ženskih krugova te podrška svim ženama koje osjećaju potrebu da se vrate svom Izvoru. Inspirira je kreativno stvaralaštvo, pjevanje i osmišljavanje zdravih jela. Smatra da je život jedna velika nerazdvojiva cjelina i da svemu treba pristupiti holistički. To se trudi živjeti kroz praksu sa svojim klijenticama i zahvalna je na svakoj prilici za dijeljenje iskustava i služenje zajednici.

Više o njezinom radu možete saznati preko Instagram profila @ula_holistic, gdje smo i mi zapazili Paulu te ju pozvali da se pridruži našem Budi Dobro krugu kao oličenje pristupa samorazvoja koji i sami živimo. Naša suradnja započinje kroz ovaj razgovor u kojem ćete pobliže upoznati mudru Paulu i s nestrpljenjem iščekivati njene tekstove.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli PaUla-holistička terapija; mekoća bivanja kroz somatske prakse (@ula_holistic)

Osmislila si program „Mudrost tranzicije – putovanje kroz (peri)menopauzu“. Što te nagnalo da počneš osnaživati žene u tom području života, toliko važnom i mudrom, a tako zapostavljenom i doživljenom kao nešto strašno i zapravo kao neku propast i kraj života?

Nagnalo me osobno iskustvo u kojem sam tragala za podrškom dok sam prolazila kroz fizičke i emocionalne promjene. Gdje god sam tražila odgovore, oni su se nudili na kapaljku. Istina je kako se danas više priča o tom prijelaznom razdoblju i kako perimenopauza više nije toliki tabu kao što je to bilo s našim majkama i bakama. Međutim, koliko god o tome razgovarale i davale legitimitet svim tegobama koje to razdoblje prate, uviđam kako ženama nije dovoljno samo promijeniti prehranu i započeti uzimati suplemente. Već im je potrebno da ih netko zaista osjeti i čuje dok prolaze kroz svaku emocionalnu fazu tranzicije i gledaju kako iza sebe ostavljaju nametnute uloge i slike koje su morale izgraditi o samima sebi. I slažem se s tobom, ovo je možda najvažnije i najmudrije razdoblje u životu jedne žene, ali da bi dotaknule mudrost maternice, moramo odbaciti ono što nam ne služi, osnažiti istinu svog glasa i konačno staviti sebe na prvo mjesto. Zato često kažem ženama u programu kako je perimenopauza stroga učiteljica čije bi satove najradije markirala dok traju. Ali kad jednom završe, zahvalna si joj na svemu čemu te podučila i dovela te na mjesto gdje si oduvijek htjela biti – bliže Sebi.

Kako samu sebe doživljavaš u ovoj fazi životne zrelosti i mudrosti? Što bi poručila ženama koje su na ovom prijelaznom razdoblju?

Da budem potpuno iskrena, mislim kako to razdoblje nikad u potpunosti ne završava, nego se arhetip Mudre Žene/Šamanke samo s vremenom produbljuje i iznova nas podsjeća da provjerimo mogu li se situacije ili odluke realizirati na neki drugačiji način. Pa umjesto da reagiramo iz svojih programa, obrana i strahova, kako bi bilo pitati mudrost maternice što ona misli o nekoj situaciji i na koji način bi ju ona razriješila. To je promjena gledišta koja mi se u zadnje vrijeme otvara i kojoj dozvoljavam da preuzme sve moje dvojbe i konfliktne situacije.

Sestrama koje su u razdoblju tranzicije poručila bih da unatoč fizičkim tegobama, promjenama raspoloženja i „potresima” koje drmaju strukture ega, daju dozvolu da se to transformativno unutarnje putovanje događa upravo na način kako je za njih namijenjeno da se događa. I ako su dovoljno otvorene tražiti podršku drugih žena koje su prošle ili prolaze slična iskustva, uvidjet će kako postoji cijeli krug podrške koji im čuva leđa i drži ih za ruke dok se „porađaju” u svoju autentičnu mudrost.

Kako vidiš i doživljavaš PMS? Što bi poručila ženama, na što da obrate pozornost u ovoj fazi ciklusa?

PMS vidim kao poziv na unutarnje „razvrstavanje otpada” iz naših emocionalnih tkiva. Ako toj fazi pristupimo s ljubavlju i zamolbom da maternica sakupi sve ono što nam više ne služi za rast, sve odnose koji su dotrajali i sve situacije za koje se naš ego grčevito drži, onda će simptomi PMS-a biti jedva primjetni i povest će nas u fazu krvarenja s tečnošću i lakoćom. Međutim, mi teško puštamo kontrolu, opiremo se promjenama i bojimo se prekinuti odnose ili obrasce koji više nemaju smisla pa nam PMS služi kao redovna mjesečna inventura emocionalnih sadržaja koja podigne na površinu sve naše unutarnje konflikte, neprežaljene situacije i neizrečene istine. Moja poruka iz mjesta menopauze gdje s razumijevanjem gledam na sve svoje PMS faze jest da skupimo hrabrosti suočiti se s emocijama koje PMS podiže, nađemo terapeutsko okruženje koje će nas u tome podržati i djelujemo u skladu s porukama koje nam je tijelo kroz ovu fazu uputilo. Jer svaki put kad ignoriramo i potisnemo poruke PMS-a, mi smo sebi produljile fazu perimenopauze. Tako da je bolje pomalo iz mjeseca u mjesec procesuirati PMS, nego kasnije produljivati frustrirajuću fazu tegoba perimenopauze.

Pročitala sam u jednoj tvojoj objavi kako su žene blagoslovljene s 2 srca: jednim u grudima i drugim u maternici. Što se događa kada ova dva srca nisu u harmoniji? Što učiniti da kucaju zajedno?

Teoriju o dva srca sam prvi put čula od svojih Mayanskih primalja u Guatemali od kojih sam učila drevne tehnike za podršku ženskom zdravlju. U radu sa ženama uvijek mi se iznova potvrđuje koliko smo se udaljile od pulsa maternice, jer nas nitko nije učio o njezinoj sposobnosti da umjesto nas otpusti težine i tuge koje su opteretile naša srca. Srce maternice nosi simbol protoka koji nam je namijenjen kroz našu cikličku prirodu.

Često čujem od žena kako ne osjećaju povezanost s organima zdjelice, kako su na tom mjestu bile izranjavane zbog traumatičnih poroda, promašenih partnerskih odnosa ili nemogućnosti da otpuste kontrolu i u potpunosti se prepuste seksualnom užitku. Zbog svega nabrojanog događa nam se zaustavljanje protoka i brojne fizičke tegobe u području maternice, jajnika i hormonalnog sustava općenito.

Ključ je u povezivanju prekinutih niti na relaciji srce, maternica, dojke i glas koji zajedno čuvaju našu svetu žensku liniju duž naše kralježnice. Kad svaka žena prihvati činjenicu kako njezini (reproduktivni) organi nisu odvojeni svemiri svaki za sebe već kucaju u istom pulsu, onda se može otvoriti za vizualizaciju povezivanja svih svojih unutarnjih mjesta u snažnu cjelinu. Na taj način će srce dobiti dozvolu da sve neprežaljene čežnje spusti u maternicu kako bi maternica kroz sljedeće krvarenje otpustila to što ženi više ne služi van, a maternica će zauzvrat sve ono što ženi služi i sav potencijal njezinih jajnika „nositi u utrobi” dok ne bude spremno za „porod” i dar zajednici. Uz srce i maternicu važno je povezati u liniju i naše dojke i pobrinuti se za to da „ne dojimo sve koji nas imaju potrebu sisati” i da dio „izdojenog” potencijala sačuvamo za nahraniti sebe. I na kraju, ne smijemo zaboraviti istinu glasa i namjeru da sve što želimo svijetu reći dođe iz glasa maternice, a ne iz glasa isprogramirane glave kako ne bih nekog povrijedila ili kako bih pod svaku cijenu ispala „pristojna djevojčica.”

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli PaUla-holistička terapija; mekoća bivanja kroz somatske prakse (@ula_holistic)

Koje su prednosti tjelesno orijentiranih psihoterapijskih pristupa u odnosu na klasičnu psihoterapiju?

Manje se priča iz uma i dozvoljava se tijelu da priča svoje priče. One su obično iskrene i često se ne podudaraju s pričama koje mi same sebi pričamo kako bismo se opravdale i našle izgovor zašto npr. ne možemo poduzeti određene korake. U radu sa ženama istražujem jezik tijela koji je za svaku ženu drugačiji. Svaka maternica, srce ili jajnici nose u sebi emocionalne zapise koje kroz određene vježbe i vizualizacije možemo potaknuti da izađu na površinu i da se iskustveno prožive, otpuste i iscijele. Jedno takvo iskustvo koje je proživljeno na staničnoj razini, a ne na razini intelekta i uma, ima sposobnost promijeniti naše zacementirane neuronske puteve i ponuditi mogućnost da se život može živjeti i na drugačije načine.

Koju literaturu bi preporučila svima koji žele više saznati o somatiku?

Osjećam kako smo ušli u period buđenja ženskih principa i nježnijih načina na koje se može doživjeti svijet. U skladu s time preporučila bih svu literaturu koja podržava naš nervni sustav, koja nas otvara ljudskoj ranjivosti, koja nas ne maltretira kako s nama nešto nije u redu i kako se trebamo popraviti i koja nas uči kako tijelo nije neprijatelj nego saveznik. Prvenstveno mislim na rad dr. Peter Levina, dr. Gabor Matea i dr. Stephena Porgesa.

Možeš li iz svog iskustva podijeliti s nama primjere bolesti li tjelesne tegobe za koje možemo povući liniju emocionalnog uzroka i posljedice u vidu te bolesti, kako bismo ljudima približili kako to zapravo funkcionira u stvarnosti? (Miomi, polipi, ciste…)

Ideja u pozadini teorije korijenskog uzroka bolesti i tegoba jest da je naša fizička anatomija preslika naše emocionalne anatomije. Tako da sve što proživljavamo na fizičkoj razini u obliku nelagode i boli je pozivnica iz tijela da zaronimo dublje i vidimo gdje je ista ta tegoba i bol prvo nastala na emocionalnom nivou, ali mi nismo imale dovoljno hrabrosti ili „petlje” baviti se s tim emocionalnim temama pa je tijelo moralo pronaći neke svoje načine kako bismo se konačno suočile s potisnutim sadržajima u koje inače ne bi rado gledale.

U praksi mi se žene najčešće javljaju s različitim hormonalnim tegobama i osjećajem kako se vrte u začaranom krugu jer čak i nakon operativnog zahvata mioma, polipa, ciste i sl. dogodi se novi miom, polip, cista. Iako su sva naša iskustva specifična i svaka naša priča je individualna, primjećujem određene zajedničke nazivnike i obrasce koji se ponavljaju kod žena s istim hormonalnim tegobama. Npr. miom na maternici često predstavlja čežnju za trudnoćom koja se nije dogodila, jer je partnerski odnos završio ili za djetetom koje se zbog prekida trudnoće nije rodilo. Ciste na jajnicima najčešće predstavljaju ideje i projekte koje se nismo usudile izrealizirati. Sniženi rad štitnjače pokazuje nam kako ono što radimo i kako živimo nije u skladu sa zapisima na našoj duši nego samo odrađujemo različite uloge, funkcioniramo onako kako mislimo da moramo i često iz nemogućnosti da nešto promijenimo djelujemo prema van iz uloge žrtve.

Praksa emocionalne anatomije je nježni podsjetnik kako tijelo nije naš neprijatelj i kako mu nije u interesu da nam zada bolesti i tegobe. Tijelo je uvijek na našoj strani i sve ono što nam se događa u vidu fizičkih tegoba je njegov način da nam ukaže na to što nas zaista boli u srcu, što nam stvara nervozu u želucu, što nam stvara knedlu u grlu i zbog koga s težinom krvarimo iz mjeseca u mjesec.

O čemu ćeš pisati našim čitateljicama i vremenima pred nama? Čemu se možemo radovati?

Trenutno se najviše bavim područjem emocionalne anatomije jer nas je malo terapeuta educirano u tom smjeru, a postoji veliki interes da se ta tematika približi kako bi žene dobile širu sliku zašto se određene fizičke tegobe manifestiraju upravo na taj način. Osjećam da mi je taj kanal “živ” i da imam puno toga za podijeliti na teme hormonalnih tegoba, zdravlja štitnjače, neplodnosti, urogenitalnih upala i sličnih izazova s kojima se mi žene svakodnevno susrećemo.

Također me spisateljska potraga vodi u medicinu ženskih krugova koja me uvijek iznova podsjeti koliko su naše maternice inspirativne i koliko mi žene možemo jedna drugu podržati kad se otvorimo za ranjivost, nježnost i bliskost unutar krugova podrške. Najviše se radujem približiti Budi Dobro čitateljicama ideju kako je iscjeljenje fizičkih tegoba već prisutno u nama i kako se od nas jedino traži dozvola da bez cenzure pogledamo u prepreke koje smo iz straha same stvorile. Tome nas uči praksa emocionalne anatomije i veselim se otkriti ju vam.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli PaUla-holistička terapija; mekoća bivanja kroz somatske prakse (@ula_holistic)

I za kraj, što za tebe znači biti dobro?

Biti dobro za mene znači da je moj nervni sustav u svakom trenutku dobro. Da na vrijeme osjetim poruke tijela da mi je nešto postalo previše pa se trebam izolirati od svijeta ili trebam vrijeme za tišinu ili baš trebam da je netko tu pored mene da osjetim da nisam sama.

Dobro se također osjećam kad sam sa svojim mačkama, kad spontano pjevam i puštam glas, kad dišem zajedno s morem i kad podsjetim samu sebe da će sve ono što mi trenutno djeluje ogromno i preplavljujuće već u sljedećem trenutku splasnuti i krenuti dalje…

I sad mi nekako dolazi za kraj ovog pitanja podsjetnik svima nama da ne moramo uvijek biti dobro i svakako ne glumiti da smo dobro. Jer mi žene često preuzimamo na sebe reguliranje okoline i trudimo se da svima ugodimo i da svima bude dobro. Ali ako smo iskrene prema sebi i ako dozvolimo svemu onom što jest da samo bude, čak i ako nije dobro, onda je to za nas jako dobro mjesto.

 

 

Foto: Privatna arhiva, Pexels, Instagram