
Snaga, nada i ljubav prema životu: Priča Aleksandre Paurević o suočavanju s rakom dojke
Listopad je međunarodni mjesec borbe protiv raka dojke. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), svake godine se dijagnosticira oko 2,3 milijuna novih slučajeva raka dojke kod žena, a bolest uzrokuje više od 685.000 smrtnih slučajeva godišnje.
Prema posljednjim objavljenim podacima Registra za rak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj je u 2021. zabilježeno 2928 slučajeva raka dojke kod žena što čini ukupno 25 % slučajeva raka kod žena. Unatoč visokoj učestalosti ove bolesti, rano otkrivanje i pravilno liječenje značajno povećavaju šanse za preživljavanje. Programi za rano otkrivanje (kao što su mamografski pregledi i redoviti UZV) te povećana svijest o važnosti samopregleda i njegovo primjenjivanje doprinose boljem ishodu.
U ovom mjesecu gdje radimo na podizanju svjesnosti o borbi protiv raka dojke, razgovarali smo sa ženom koja se nedavno i sama suočila s dijagnozom koju nikada ne želite čuti te procesom liječenja.
Aleksandra Paurević je diplomirana kineziologinja, certificirana trenerica pilatesa u području mat pilatesa, rada na reformeru i motru s najjačom svjetskom licencom za pilates Balanced Body te osnivačica Fly Pilates Studia.
Cijeli život posvetila je sportu i zdravom lifestylu. Kada joj je 2023. godine dijagnosticiran rak dojke, uslijedio je šok. Naći se na odjelu onkologije, umjesto u pilates dvorani, bacilo je sasvim novo svjetlo na njen život.
Međutim, uvijek optimistična, vedra i uporna, Aleksandra je smogla snage i izborila se za svoje zdravlje, a s nama je podijelila svoje iskustvo kako bi skrenula pozornost na važnost redovitih pregleda te dala nadu svima koji se nose s ovom bolešću. Njezinu priču donosimo u nastavku.
Indira Juratek & Aleksandra Paurević
Možeš li podijeliti svoju osobnu priču o dijagnozi raka dojke? Kako si se osjećala kad si saznala?
Dijagnoza raka dojke je trajala jako dugo, pošto se meni nije vidjelo ni na UZV ni na magnetu što je, a tvorba je imala pet centimetara. Prošlo je mjesec dana dok sam čekala dijagnozu i to mi je bilo grozno, gore nego kad sam napokon saznala o čemu se radi. Kad sam saznala znala sam na čemu, a ovako dok nisam znala o čemu se radi to je bilo mučno iskustvo. Odmah sam išla kod doktora i on mi je dao optimističnu prognozu da ću pet mjeseci provesti na liječenju, da ću morati olakšati život i da ću se nakon toga postepeno vratiti u svoj život, da je to sitnica koja se mora proći i da će sve biti u redu. Ta prognoza me držala kroz svih tih pet mjeseci koji su prolazili dosta dugo. Shvatila sam to kao odradi i idemo dalje!
Bio je četvrtak kad su mi na biopsiji otkrili maligne stanice, a u petak sam trebala ići u Pariz s prijateljicom koja je morala odustati. Tada sam kupila karte svojoj kćerki i odvela ju u Pariz i tamo sam joj lijepim optimističnim riječima to rekla. To je bio jedan od tužnijih trenutaka u Parizu, gradu kojeg volim najviše na svijetu. Parizu sam se vratila odmah nakon što je sve prošlo i nazdravila u to ime i da se više nikad ne vrati.
Kad je sve počelo i kako je tekao proces liječenja?
Nakon Pariza sam došla kod doktora koji mi je rekao da krećemo odmah na kemoterapije kako bi se tumor smanjio s tih pet centimetara prije operacije. Kemoterapije su uključivale četiri crvene koje se dobivaju svaka dva tjedna i 12 bijelih koje su slabije, ali udaraju na smanjivanje crvenih krvnih stanica, željeza itd. Općenito se cijeli organizam uruši. Kemoterapija se može primiti samo ako je krvna slika ok da organizam to može podnijeti. Mnoge žene ni ne mogu prije transfuzije početi s liječenjem.
Nakon operacije je bio neopisivi osjećaj – sreća povezana sa strahom. Sreća da je sve završilo, a strah da se opet neće vratiti.
Kako si se nosila s liječenjem i koji su ti bili najveći izazovi tijekom tog razdoblja?
Za nekoga tko je cijeli život u sportu i nikada bolestan meni je ovo bilo teško za psihu. Bio mi je to baš šok! Situacija gdje iz jednog zdravog sportskog života završiš na odjelu onkologije. To je neopisivo loše. Najgori mi je bio prvi odlazak na kemoterapiju. To preživjet je strašno. Gledajući koliko se žena bori s tim i koliko mladih žena dolazi na taj odjel, to je nešto o čemu bi se trebalo više pričati. Svaka dođe tamo sama jer ne smiješ imati pratnju, dođe i ne zna što treba raditi, vidiš oči razrogačene od straha. To je strahota!
Prvi dan mi je došao jedan vrlo simpatičan doktor koji mi je rekao da se ništa ne brinem jer će me izliječiti. Mnogo mi je značila toplina i optimizam tog liječnika. Ostali nisu bili takvi. Držali su se dosta za sebe, što je jako teško u tim trenutcima odlazaka tamo.
Odlasci na liječenje su bili najteži. Stalno šok. Nakon toga izađeš van, možeš se ponašati kao da se ništa ne dešava, a ti znaš što se dešava i odlasci tamo gdje vidiš sve te ljude koji se bore je jako potresan.
Znam da si imala podršku obitelji. Kako su ti oni pomogli u tom razdoblju?
Najveći izazovi su bili ostati pri zdravoj pameti i da te ne ponese pesimizam. Da znaš da imaš svoju obitelj i da te oni podržavaju, da imaš sve priušteno i da si možeš priuštiti što je isto jako bitno i da možeš otići i s posla. Ja sam otišla nakon mjesec dana kad mi je otpala kosa, a to je poglavlje za sebe. Pad kose kod žene je gori od dijagnoze, gori od svih posljedica poslije, to je nešto što ženu liši sve njene ženstvenosti.
Na mene kemoterapije nisu fizički utjecale osim pada kose, nisam imala mučnine, živjela sam najnormalnije, jedino što nisam radila. Bilo mi je bitno da imam svoj mir, da imam svoju kćerku i supruga i da se hrabro nose s tim. Znam da im je bilo teško vidjeti me bez kose, njima i roditeljima sam se jedino i pokazala. Ne znam je li bilo teže njima ili mojim roditeljima gledati kćer s ćelavom glavom.
Koliko ti je bila važna emocionalna i psihička podrška tijekom tog razdoblja?
U tim trenutcima smo jako često putovali. Putovanja su mi bila ispušni ventil. Išli smo najviše u brda preko 1000 mnv jer se tamo po svim istraživanjima obnavlja krvna slika. To je bio duševni mir gdje smo se oporavljali i uživali. U Zagrebu sam išla šetati, Savski nasip mi je bio psihoterapija.
Izuzetnu podršku sam imala i od svojih prijateljica. Svaka od njih mi je bila za nešto. Svaka je imala važnu ulogu u tom trenutku u mom životu. Jedna se posvetila meni i periki, jedne su mi pravile društvo jer su bile izrazito pozitivne, jedna mi je pomogla oko uređenja novog studija gdje imam pilates. Jako sam uživala u obnavljanju svog studija, to mi je bio odmak od svega.
Kako si se nakon svega odnosila prema sebi i okolini? Je li te bolest ‘natjerala’ na drukčiji pogled na život?
Promijenila se glava nabolje jer shvaćam da je bitan svaki trenutak. Sad zvuči kao poštapalica, ali to je stvarno tako. Za malo stvari danas mogu reći ne. Družim se s prijateljicama, putujem, konačno sam smogla snage otići na svoj najdraži hobi – pjevanje, tako da sad pjevam jednom tjedno. Totalno imam drugačiji sklop u glavi, život je jedan, živi ga sad i ne vraćaj se unatrag.
Imaš li savjete ili poruke za druge osobe koje trenutno prolaze kroz liječenje raka dojke?
Trenutno imam prijateljicu koja prolazi isto što i ja. Savjeti su jako sitni i jednostavni – traje toliko koliko traje, nađi u svakom danu nešto pozitivno, kad te uzmu crne misli odi van, prošeći. Samo se moraš odagnati crnim mislima. Jesti zdravo, hodati puno. Naravno, sve ovo ako se čovjek osjeća dobro unatoč bolesti. A ako ne, onda fokus na obitelj i male stvari koje te vesele.
Što bi savjetovala onima koji trenutno imaju u svom životu osobu koja se liječi od raka dojke?
Savjetovala bih drugima koji u svom okruženju imaju osobu koja se nosi s rakom dojke da se ne ponašaju kao da se to ne događa. Svi se boje i zaziru od pravih pitanja, a ta pitanja su toliko bitna u tim trenutcima. Nemojte slati poruke s pitanjem kako si ili nadam se da si dobro, već nazovite i ponudite nešto kreativno zbog čega bi osobi i bilo bolje.
Kako danas gledaš na svijet?
Danas gledam na svijet tako da je on tu za mene. Gledam ga kao na izlog u kojem su sve stvari koje možeš raditi, a ja sam ta koja mogu izabrati sve ono što mi se sviđa. Nemam više prevelike samokritike, niti malog samopouzdanja. Uzimam što želim.
Što za tebe znači biti dobro?
Nakon svega naravno biti zdrava i imati svoj mir koji je u skladu sa svima oko mene, s obitelji, prijateljima, poslom. Odredila sam svoja pravila na poslu i uskladila ga sa sobom. Biti dobro je da sam u skladu s prirodom i da moje tijelo i dalje može raditi pilates.
Foto: Dijana Čebulc
POST COMMENT