Zašto nam je teško samo bivati naspram konstantno činiti?

U glumačkom studiju u kojem sam godinama trenirala periodički bismo radili jednu vježbu koje se većina nas užasavala. Ta vježba zvala se „ništa“. U sklopu „ničega“ tražilo se od nas da „samo postojimo“ u vremenskom okviru od deset minuta te da djelujemo isključivo ako za time osjetimo organski impuls.

Ja sam ne zamjetno promijenila položaj sjedenja. Osoba do mene je zijevnula. Netko drugi si je počešao podlakticu. Dobro nam je išlo. „Bivali“ smo. Doduše, samo prvih par minuta.

Uskoro je postalo bjelodano jasno do koje mjere nam je teško „samo bivati“ za razliku od onoga na što smo kolektivno navikli – a to je „konstantno činiti“. Ta boljka dodatno je naglašena u glumačkoj zajednici gdje je sposobnost držanja tuđe pažnje glavna valuta. A ako je to glavna valuta, onda je logično da su mnogi od nas osjećali veliku nelagodu „samo bivajući“ kada nismo vidjeli vrijednost u tome. Jer ipak, nas ljude se i implicitno i eksplicitno uči da naša vrijednost kao bića ne izvire iz bivanja, već iz konstantnog činjenja. Da samo produktivnošću i proaktivnošću dajemo dodanu vrijednost. Da je samo nizanje uspjeha ili postignuća bilo koje vrste valjani povod za ponos ili osjećaj samopoštovanja. Da samo ako neprestano djelujemo i ostvarujemo zaslužujemo dobiti nešto zauzvrat – ljubav, pažnju, novac.

Zato većina nas ni ne zna tko zapravo jesmo van onoga što činimo.

I tako, nakon par minuta uspješnog bivanja, jedna osoba ustala je ničim izazvana i počela hodati po prostoriji. Netko drugi uzeo je komad papira i olovku te jako teatralno krenuo pisati. Ja sam bila smrznuta i odvojena od svog tijela i njegovih impulsa, uvjerena da sve krivo „činim“. Toliko smo bili navikli na činjenje radi činjenja da nam je puko postojanje bez potrebe da privučemo (i zadržimo!) pažnju drugih ljudi davalo osjećaj kao da podbacujemo u izvršavanju zadanog zadatka. Iako je taj zadatak bio upravo taj da činimo „ništa“. Da svojom pažnjom i svojim osjetilima obitavamo u sada i ovdje. Da osjetimo što se u nama događa i da budemo prisutni s tim. Ne da sjedimo ukipljeno i pravimo se mrtvima. Već da djelujemo iz tog mjesta povezanosti sa sobom. Da slijedimo impulse koji će se prirodno izroditi iz naših tijela. Impulse koji su odraz istine trenutka. Istine naše trenutne stvarnosti.

Jer taj koncept „ničega“ zapravo je iluzoran. U nama – u našoj fiziologiji – konstantno se nešto događa. Naša srca neprestano kucaju. Naša pluća se svako malo pune zrakom. Svi naši organi bespogovorno izvršavaju svoje važne funkcije. Naša čula neumorno upijaju informacije iz okoline, a naša fiziologija to popraćuje za nas prikladnom reakcijom. Ništa u nama zapravo ne miruje. Naša kompletna tijela posljedica su dinamičkih procesa koji se u njima odvijaju, a da mi o tome uopće ne razmišljamo. Sve u nama se kontrahira kako bi se potom ekspandiralo i iz te ekspanzije nanovo išlo u kontrakciju. Poput dijafragme koja se širi i skuplja sa svakim udahom i izdahom. U nama se stalno događa eksplozija (mikro)pokreta i (mikro)pomaka. Samo je pitanje kakva je njihova kvaliteta i kojom se brzinom izmjenjuju. I koliko smo mi spremni pratiti to „ništa“ koje se odvija ispod površine te djelovati u skladu s njime – ako za djelovanjem postoji potreba.

U ušima mi još uvijek odzvanja retoričko pitanje stanovitog američkog glumačkog trenera koje nam je postavljeno na jednom intenzivu: „Nije li ironično da mi kao glumci moramo pohađati radionice da bismo naučili kako se ponašati poput ljudskih bića?“ I da, apsolutno je ironično. Ali također je simptomatično jer ukazuje na našu kolektivnu traumu. I ovo se ne odnosi samo na izvedbene umjetnike koji se voljno izlažu dodatnom pritisku, jer znaju da ih se u svakom trenutku pomno promatra, zbog čega su ulozi znatno veći. Ovo se odnosi na nas kao vrstu. Toliko smo se disocirali od naših tijela i osjetilne percepcije da nas sama pomisao na bivanje sa senzacijama i svim popratnim osjećajima – dakle, s onime što nas čini ljudima – prestravljuje. Ne osjećamo se sigurno u vlastitim tijelima čak ni kada smo sami, daleko od znatiželjnih pogleda.

To izgleda tako da susprežemo izdahe koji ukazuju na iscrpljenost. Da uskraćujemo našim rukama impuls za odgurivanjem neželjenog i nepoželjnog. Da gutamo riječi koje žele proći našim grlima. Da suzbijamo slobodan protok suza kroz naše oči. Da nastojimo blokirati naš urođeni mehanizam trešnje koji se prirodno aktivira kako bi nam tijelo izbacilo višak adrenalina i kortizola. Da lišavamo svoje tijelo mogućnosti da, uslijed preopterećenosti, kolabira na pod ili krevet i time prepusti svoju težinu nečem većem i stabilnijem od njega samog, kako bi se napokon malo rasteretilo. A kad smo okruženi drugim ljudima, to suzbijanje sebe samo se potencira.

I apsolutno si ne smijemo to zamjeriti jer je toliko logično i razumljivo da tako (ne) postupamo. Naša su tijela uvjetovana da očekuju ono najgore ako slijede te impulse. Osudu. Odbijanje. Napuštanje. Ako zaplačemo. Ako postavimo granicu. Ako se protresemo. Ako pustimo glas da se oslobodimo tenzije ili izrazimo istinu. Ako kolabiramo od nemoći. Stoga nas naša tijela jako inteligentno štite time što se stišću i zamrzavaju, blokirajući vlastite impulse i čineći nas što manjima, što ne primjetnijima. Jer što smo ne vidljiviji i što se bolje uklapamo i stapamo s masom, to su manje šanse da ćemo biti izopćeni iz plemena. A s obzirom na to da smo mi ljudi društvena bića, a da je kontakt naša primarna potreba, izbacivanje iz plemena za nas znači smrt.

U svijetu u kojem je ovo status quo, ciljano okruživanje ljudima u čijim se prisustvu osjećamo sigurno i slobodno biti i izraziti sve što jesmo i što osjećamo postaje iskaz bunta. Donošenje odluke da ćemo se posvetiti prepoznavanju potreba naših tijela i činiti ih prioritetima postaje revolucionarno. Učiti kako kultivirati osjećaj sigurnosti unutar vlastitih tijela kako bi ona mogla kroz senzacije, pokrete i zvukove izraziti istinu trenutka postaje čin prkosa.

A ako se tome stvarno posvetimo, to znači da ćemo napokon imati priliku iskusiti da je sigurno „ništa ne činiti“. Da je sigurno „samo bivati“. I da je moguće pritom osjećati da vrijedimo. Jer uistinu vrijedimo.

Koraljka Suton

– Kao praktičarka PEAT sistema i NLP-a, reiki učiteljica te edukantica Somatic Experiencing terapije (tjelesni pristup radu s traumatskim nabojem) pomažem drugima da nježno prigrle i obgrle odbačene dijelove sebe. Uz to sam anglistica i germanistica koja vjeruje u ljekovitost riječi, a kao filmska esejistica pišem o filmu kroz prizmu osobnog razvoja. Već dugi niz godina bavim se plesom, a šest godina sam provela u glumačkom studiju istražujući povezanost tijela, emocija i glasa kroz glumačke tehnike. Strastveno zagovaram povratak tijelu kao nepresušnoj riznici mudrosti u kojoj se krije ključ individualnog i kolektivnog iscjeljenja.

Za rad s Koraljkom možeš se javiti na koraljka.suton@gmail.com ili na IG @koraljka_suton

Foto: Pexels