Parentifikacija: Kako dinamika zamjene uloga između roditelja i djece utječe na odrastanje

Kao novorođenče ne možemo opstati bez brige odraslih u našem okruženju zbog čega je za zdravo i sigurno odrastanje važno kakva iskustva stječemo s onima koji o nama brinu u djetinjstvu. Najčešće su to roditelji, a ponekad bake i djedovi, bliži rođaci ili neki drugi odrasli skrbnici. O njihovu ponašanju prema nama ovisi kakvu ćemo sliku svijeta stvoriti u svojoj glavi i s kakvim uvjerenjima i pretpostavkama zakoračiti u svijet odraslih.

Uloga roditelja i djece: Kada briga ide u pogrešnom smjeru

Ono što bi trebalo vrijediti kao temeljno pravilo jest da su „djeca mala, a roditelji veliki“ te bi smjer brige i odgovornosti uvijek trebao ići od odraslih prema djeci. Roditelji su oni koji daju, a djeca ona koja primaju. Međutim, roditelji su određeni svojim iskustvima iz djetinjstva zbog čega u nekim slučajevima nisu u stanju zrelo skrbiti o svojoj djeci. Rade to na način i u onoj mjeri u kojoj su to u stanju. Kao jedna od posljedica ograničenih kapaciteta roditelja da brine o djetetu na zdrav i zreo način može se pojaviti obiteljska dinamika zamjene uloga poznata kao parentifikacija. Dijete preuzima ulogu roditelja i njegovu funkciju skrbnika i pružatelja sigurnosti i podrške, a roditelj ulazi u ulogu djeteta i primatelja pažnje i brige u obitelji.

Fizička i emocionalna parentifikacija: Preveliki teret za djecu

U okviru obiteljske terapije zabilježena su dva oblika parentifikacije.

Fizička parentifikacija podrazumijeva situaciju u kojoj dijete preuzima na sebe poslove i zadatke koji su mu naporni s obzirom na dob i fizičku snagu: kupnja namirnica i kućnih potrepština, kućanski poslovi (kuhanje, čišćenje, peglanje), briga o kućnim ljubimcima ili drugim članovima obitelji poput bolesnog roditelja ili bake i djeda, mlađeg brata ili sestre.

Emocionalna parentifikacija nastupa kada dijete postane osoba od povjerenja i rame za plakanje roditelju koji ga tretira kao odraslog partnera ili najboljeg prijatelja s kojim raspravlja o temama koje nadilaze djetetove sposobnosti razumijevanja i razine zrelosti poput obiteljskih financija ili svađa među supružnicima. Za dijete je posebno izazovno kad se od njega očekuje da preuzme ulogu posrednika između roditelja ili drugih odraslih članova obitelji.

Parentifikacija suočava dijete sa zadacima i odgovornostima kojima nije doraslo ni na koji način: ni tjelesno ni mentalno ni emocionalno. Dolazi do prislinog kraja djetinjstva koje ometa zdrav razvoj djetetove osobnosti. U njemu se javljaju suprotstavljeni osjećaji, jer želi ispuniti očekivanja i zadatke koje su pred njega stavljene, a duboko u sebi je svjesno da to nije njegov posao i da mu nije dorastao. Takva djeca se mogu činiti zrelijima i snalažljivima od svojih vršnjaka, ali zapravo često pate od manjka samopoštovanja jer osjećaju da „nikad nisu dovoljno dobri“, „nikad na razini zadatka“. Također, usvajaju trajni obrazac ponašanja da tuđe potrebe stavljaju ispred svojih koji ih onda prati i u odrasloj dobi. Zbog navike da brinu, podupiru i štite druge nerijetko se u odabiru profesije odlučuju za pomagačka zanimanja.

Transgeneracijski utjecaji: Kako obiteljske konstelacije razotkrivaju nesvjesne obrasce

Nije iznimka da se ova dinamika prenosi s jedne generacije na drugu jer roditelji koji su kao djeca proživjeli iskustvo parentifikacije „očekuju“ od svojih potomaka da ih tretiraju na isti način na koji su oni postupali prema svojim roditeljima. Zanimljivo je da čak i kad u djetinjstvu parentificirani roditelji svjesno ne žele izložiti svoju djecu istom iskustvu, njihova djeca dobivaju nesvjesni poriv da ponove njihovu sudbinu uslijed djelovanja transgeneracijskih utjecaja.

U sistemskim ili obiteljskim konstelacijama, metodi osobnog razvoja koju je razvio njemački filozof i psihoterapeut Bert Hellinger osamdesetih godina prošlog stoljeća, uvijek se promatra širi kontekst unutar kojeg dolazi do pojave parentifikacije kao obiteljske dinamike. Spada u tzv. sistemske upletenosti koje dovode do narušavanja nevidljivih zakona ljubavi koji se odnose na poredak i ravnotežu davanja i primanja. Ovaj potonji zakon se u odnosima članova sistema poštuje uzajamnom razmjenom, odnosno postojanjem reciprociteta, osim u slučaju odnosa roditelja i djece. Uzajamnost davanja i primanja između njih ostvaruje se tako što djeca primljeno daju dalje drugima (primjerice, svojoj djeci). Slikovito rečeno, jedino na taj način djeca mogu gledati i živjeti unaprijed, a ne unatrag. Kad djeca sa zahvalnošću primaju ono što im roditelji daju kao što su i njihovi roditelji uzeli od svojih roditelja i proslijedili njima tada su sposobni davati iz pozicije obilja i osjećaju se obveznima davati dalje.

Konstelacijski radovi ukazuju na to da se parentifikacija ne događa slučajno nego postoje okolnosti u obiteljskom sistemu koje pogoduju njenoj pojavi. Ako su majka ili otac rano ostali bez jednog ili oba roditelja dijete će još u majčinoj utrobi osjećati tugu i bol zbog gubitka te čežnju za roditeljima koje je majka ili otac rano izgubio/la ili ih od rođenja nije ni imao/la (npr. u slučaju kada majka umre na porodu). Na razini duše i potpuno nesvjesno, a iz slijepe ljubavi prema roditelju, dijete preuzima ulogu njihovih roditelja čime se remeti poredak i tijek ljubavi u obiteljskom sistemu, točnije izvrće naopako.

Za ponijeti sa sobom

Svako dijete živi u iluziji da može i treba spašavati ili nešto činiti umjesto svojih roditelja ili im pomagati tako što će na sebe preuzeti njihovu bol, tugu, ljutnju ili bolest. Većina nas živi život koji odražava isključenost nekog člana obitelji ili nemilog događaja, kompenzira neke davno nastale nepravde ili vraća tuđe dugove. Zbog takvih nesvjesnih upletenosti u prošle događaje iz svog obiteljskog sistema nismo slobodni živjeti svoj život. Konstelacije razotkrivaju ove upletenosti i na koji način se vidljivo manifestiraju u našim životima te nude priliku da ih se oslobodimo uključivanjem onoga što je isključeno – ljudi, događaja, emocija koje su bile odbačene, potisnute, zaboravljene, prezrene… za koje su srca ostalih članova obiteljskog sistema bila zatvorena pa je naše srce preuzelo na sebe da to „popravi“.

Tihana Malenica Bilandžija: Život nas pronađe kad pronađemo sebe

Bolest kao poruka duše da u nama postoji nesklad

Ljubav na prvi, drugi i treći pogled – o ljubavi iz kuta sistemskih konstelacija

Foto: Freepik