Svjetski je dan pjesništva – čitamo izbor novije hrvatske poezije

 

Od 1999. godine na današnji dan se obilježava Svjetski dan poezije (pjesništva). UNESCO je ovaj dan proglasio s ciljem promoviranja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta. Tada je istaknuto kako treba odavati priznanje i poticaj nacionalnim, regionalnim i međunarodnim poetskim pokretima.

Svjetski dan poezije zapravo se slavio još od 1505. godine, a uglavnom se obilježavao 15. listopada, na rođendan velikog rimskog pjesnika Vergilija. Sve do UNESCO-vog službenog proglašenja 21. ožujka Svjetskim danom poezije, praznik je naizmjenično slavljen u listopadu i studenom. Ta tradicija obilježavanja održala se do danas u mnogim zemljama.

U nastavku donosimo izbor iz najnovije hrvatske poezije, koji je priredio Branko Čegec, diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivao književnost u omladinskim novinama i časopisima Polet i Pitanja. Od 1985. do konca 1989. glavni urednik časopisa Quorum. Od 1989. do konca 1990. glavni i odgovorni urednik lista za kulturu Oko. Nakon toga do 1993. urednik u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1992. pokrenuo vlastitu nakladničku kuću Meandar, koja djeluje od ljeta 1993. U njoj radi kao direktor i glavni urednik do 2000, nakon toga kao glavni urednik. Godine 1999. izabran je za predsjednika Odbora Goranova proljeća, najveće hrvatske pjesničke manifestacije, na čijem čelu ostaje do jeseni 2007. Godine 2003. pokreće Centar za knjigu i časopis za knjigu Tema, pri kojima djeluje kao ravnatelj, odnosno glavni urednik.

Svjetski je dan pjesništva – čitamo izbor novije hrvatske poezije

SANJA BAKOVIĆ

mojim prijateljima rastu porculanski zubi

desetljeće je neprimjetno iscurilo,
kriza još traje, hrabri napuštaju zemlju.
mojim prijateljima rastu porculanski zubi.
zajedno klizimo u stanje paranoje,
Google nas manično prati oglasima za kućne aparate.
moji prijatelji piju zdrave masti, omegu i kokos,
prelaze na nove dijete,
odbacuju kruh i vino,
stara pravila više ne vrijede.
nitko više u zoru ne jede bureke nakon diska,
zbog glutena, i općenito, nitko ne izlazi,
samo soleri u intermezzu između dvije veze,
zaneseni novom mladosti, utopijom novog početka.
moji prijatelji – neki su se okrenuli vjeri,
čudnim obredima iz srednjoškolskih udžbenika.
mojim prijateljima rastu novi porculanski zubi,
jedna djeca im odrasla, prave drugu,
kušaju nove droge, gljive i svete biljke,
traže novi posao, napuštaju zemlju.
neki su zaista uspjeli, neki se rastaju,
drugi ili treći put, imaju treću djecu.
žene koje dugo nisam srela ispričavaju se,
nepremazanih podočnjaka,
baš su krenule frizeru,
inače nemaju toliki izrast.
muževi im našli mlađe,
ali i te će male kučke uskoro ostarjeti,
i sve će biti isto.
neki ipak nisu,
samo maštaju o hipotetskim preljubima,
o drpanju u mraku nakon pet – šest piva,
o bilo čemu da ih vrati u život,
može i nešto obično,
plivanje, jogging ili boks.
moji prijatelji odlaze u egzotične zemlje,
šalju slike iz sjajnih destinacija,
vraćaju se nakratko nadahnuti, ali isti.
moji prijatelji, znanci koje dugo nisam srela,
okrenuli su se tehnikama samorazvoja,
dodirnuli su rane traume,
čuvaju tajne o novim spoznajama
jer rana rani oči ne vadi.
moji prijatelji, žive nova desetljeća,
plaču u mraku da ih ne vide djeca,
pitaju se jesu li uspjeli.
na papir stavljaju rubrike:
ljubav, nekretnine, samorealizacija.
moji prijatelji misle da je poezija
otvoren balkon,
da je poezija Andaluzija,
da je poezija brod iz Šibenika za Zlarin,
moji prijatelji ne znaju da su oni poezija
i ovo šizofreno stanje nesigurnosti,
i ovaj strah od promašenosti,
sav taj strah,
od svih stihova najveći stih.

Sanja Baković rođena je u Splitu 1976. godine. Odrasla je u Bolu na Braču. Živi i radi u Zagrebu. Po zanimanju je novinarka. Završila je studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Pokrenula je 2015. godine projekt Odvalimo se poezijom u okviru kojeg vodi pjesničke tribine, pjesnički festival na otoku Braču, te uređuje FB stranicu pod istim imenom, a sve s ciljem povećanjem vidljivosti poezije u javnom prostoru. Objavila je knjige poezije: Plovna mjesta (Centar za kreativno pisanje, 2016) i Autobus za Trnavu (MeandarMedia, 2020).

ALEN BRLEK

Uspostavljanje molitve

Čekao sam, s kralješkom u rukama rekao moje tijelo
moja kuća, tvoje tvoje, lizat ću ti rane
sve životinje to rade. Već pucam od zrelosti
i velik će dio mene istrunuti u zagrljaju sunca
ne poseži, povijest je halucinacija o miru
lonac toploga džema u koji te pošalje metak.
Rekao volim te, zemlja u kojoj živim masovna je grobnica
volim te jezik kojim govorim nikada neće biti slobodan
volim te, zastrašujuće i nježno.
Reci dobrojutrodijete, postat ćemo pitomi
biti meko kruha

Alen Brlek (1988., Zagreb) objavio je tri zbirke poezije koje čine trilogiju tijela (Metakmorfoze, 2015., Algoritam, nagrada Na vrh jezika), uma (Pratišina, 2017., Kontrast) i duha (Sang, 2019., HDP, nagrada mali Kvirin, finale nagrade Tin Ujević). Pjesme su mu prevođene na više jezike, te je zastupljen u više antologija i zbornika. Član Versopolisa.

LIDIJA DEDUŠ

podgrijavam život.

bez velikih planova, molim, jer poznajem dobro tu nesigurnost
koja se javlja nakon buđenja i traje duboko do nakraj života.
znam kako se tijelo ponovo sastavlja: ruke i noge vraćaju se s
tko zna kojih sve planeta, sjedaju natrag na zglobove, glava na
klonulom biću opet poprima značajke čovjeka, iz nje izlaze svi ti
smiješni, ludi ljudi. bez velikih pla… pljas, evo ih opet, moram
sve da ih riješim prije nego se razmnože po sobi pa se uvuku u
psihu, kredenac, parket, pa počnu po noći škripati zubima kao
grešne duše, tjerati jutro kroz zatvoren prozor prije nego što je
uopće i ušlo. duboko me se dojmio film u kojem su jedan i jedan
su dva i jedan su tri i dva su pet i tri su osam vojnika spašavali
mačku iz goruće kuće; gledala sam u taj plamen, uzela malo da
podgrijem život jer već se počeo hladiti, šteta, ne valja kad je
mlačan. malo vatre, da, ali bez planova, molim, bez pl, bez p, bez.

Lidija Deduš (Banja Luka, 1977.) objavila je tri zbirke poezije: Apatridi i ostale čudne ličnosti (2018., Treći Trg, Beograd), Ništa od najavljivanog kraja svijeta (2019., Treći Trg, Beograd) i Razglednice iz prašnjave republike (2020., Jesenski i Turk, Zagreb). Prozu i poeziju je objavljivala na portalima i u časopisima u Hrvatskoj i regiji. Poezija joj je uvrštena u dvije antologije i prevođena na engleski i grčki jezik. Živi, radi i piše u Varaždinu.

MARIJA DEJANOVIĆ

Pravilne linije

Žuta tromost dolaska
plodova drveća, jabuka, krušaka
izniknula je iz kamena ukopanog kao peta,
isplivala iz vode.

Sve je voće žuto
i pojavljuje se samo u naznakama,
debljina podneva prilazi nam kao pitomi vlak,
redovito, s blagim odstupanjima
i upozorava nas da moramo biti oprezni,
blago nasmiješeni,
čiste površine i metalnog, zagrijanog srca,
spremni da motikom zatučemo bjelouške
i u pretrazi prevrnemo svaki kamen.

Ona ima vatrostalne ruke,
skriva ih u pećnici kao zmija noge,
isteže vrat, tjeme i bradu slijedeći pravilne linije,
prati na nebu male ožiljke
ispuštene iz stražnjice aviona.

Ne može se na mene opeći,
ne može mi saznati ime.
Zjenice su nam fiksirane, uokvirene trepavicama
koje kalibriraju kao pupoljci,
pupoljci svibanjski,
pogledom ispraćaju noge i glave.

Tako sam sretna što te imam,
ukrala si dio auta samo da ga ne može nitko voziti
i sad autostopiraš, misleći
što ti je sve to trebalo.

Travnati ti jezik skriva laži,
slatke, ljetne preinake kako bi me više voljela.

Kad u ustima topiš moje ime
zaklela bih se da je to neko drugo ime.
Kad mi ustima ljubiš obraz,
zaklela bih se
da to nije moj obraz.

Marija Dejanović rođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i djeluje u Zagrebu i Larissi. Objavljivala je pjesme, eseje i književne kritike u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Pjesme su joj prevođene na desetak svjetskih jezika. Sudjelovala je na međunarodnim pjesničkim festivalima i pjesničkim čitanjima u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Italiji, Austriji, Bugarskoj i Grčkoj. Godine 2018. objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i Kvirinova nagrada za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak). Trojezična knjiga Orato Osto/Visible Bone/ Vidljiva kost izašla joj je 2020. u Grčkoj u izdanju Poets’ Circlea. Sudjeluje na glazbeno-poetsko-scenskim projektima U privremenom smještaju kod ljudi i Poplava.
Zamjenica je direktora Thessalian Poetry Festivala (Πανθεσσαλικό Φεστιβάλ Ποίησης). Članica je uredništva časopisa Tema. Članica je Hrvatskog Društva Pisaca i europske pjesničke platforme Versopolis. Završila je studij pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studij komparativne književnosti na istom fakultetu samo što nije.

MATEJA JURČEVIĆ

krajem svibnja

Najprije deset truba svira deset sekundi
zatim se čuje meko dvometarsko platno na sjeverozapadnom vjetru
pa krckanje vrata ukočenog stjegonoše
U idućoj bitci neću biti tajnica
viče glasnik udaljujući se na konju
konj je također glazbeno potkovan
potom tromboni i bubnjevi i zadržavanje daha

Potom konobar ispusti tacnu
i tvoja ruka uzima mobitel
po kojemu korača Napoleonka u visokim čizmama
Njezin poziv ulazi u mene kao orkestar u lokalni dućan
kao Eroica između džema i papirne konfekcije
Užurban si poput devetnaestoljetnog Dubrovnika
naivan kao otvorena vrata i solidno tlo
više ne mogu k tebi
nisi republika

Mateja Jurčević rođena je 1995. u Vinkovcima. Studira komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike za 2016. godinu. Nagrađeni rukopis, Paranoja, objavljen je 2017. pod nazivom Bijela vrata. Svoju drugu zbirku, Žene iz Altamire, objavljuje 2019. godine. Piše književne kritike.

MONIKA HERCEG

Sram

Boga sam poznavala intimnije nego ostatak moje obitelji.
Dan u tjednu kad smo se kupali ulazila bih u vodu zadnja jer sam bila najstarija
i u mutnoj tekućini pritiskala kožu i trljala.
Koža je uzimala zrelost borovnice.
Majka je tijelo pakirala u svježi mrak.
Tamo gdje je bilo najmekanije
trebalo je držati dugo da ne propadnem kroz svoje dno.
Stiskala sam dok ne utonem u zvijezdu.

A on, bog, izmigoljio bi iz bakina kreveta
koji je zaudarao na mokraću, gol i bradat
gurao prste u moje oči
i tražio da potisnem
hrđanje tijela pod tijelom.

Bilo je lako tražiti boga u vodi, ili u cipelama.
Voda je bila petolitreno jezero svakog utorka,
a crne cipele bile su poslane poštom iz Italije za izbjeglice.
U njihovoj izgaženoj, ali udobnoj crnini
on je klopotao sa mnom
i stiskao dok ne bi tuga probila u žuljevima.

Nitko mi nije vjerovao da nije dobar ili loš.
On je samo tjerao moje dlačice da potamne
i kad je došlo pravo vrijeme
otvarao je vrata
da me potopi
sram.

Monika Herceg rođena je u Sisku 1990. Živi u Zagrebu, piše poeziju, prozu, dramu. Autorica je triju nagrađivanih zbirku poezije. Poezija joj je prevedena na desetak jezika.

DAVOR IVANKOVAC

Štrajk

Promatran kroz prozorsko staklo dim
nečije cigarete lomi se u razne oblike tjeskobe.
Paljevine neosušenog lišća
pružaju se nisko nad ravnicom, između
kuća i polusuhih voćaka
ulaze u krvotok.
Svaka je šetnja sada maštanje o šetnji,
očajnički bršljan penje se duž kičme
i hvata u kosu iza uha;
u nekoj bliskoj a nepoznatoj ulici
misao je tonula u šapat.
Povremeno grančice zavežem u snoplje
održavajući žar sve do ranog predvečerja
u kojemu shvaćamo: ovdje ništa ne završava,
trn je zašao duboko pod nokat
i nikada nećemo vidjeti Irsku.
Odnekud još dopire misao na žilet.
Sklapam knjigu, ustajem,
a zrak se naglo pooštri
u prvom paljenju svemirskih brodova i zvijezda.

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) Piše poeziju, prozu, eseje i književne kritike. Živi u Nuštru, radi u Vukovaru. Objavio zbirke poezije: Rezanje magle (2012.), Freud na Facebooku (2013.), Doba bršljana (2018.)

ANDRIJANA KOS LAJTMAN

Ruže Franje Ferdinanda

Moja baka već tri dana spava
i nitko je ne može probuditi.
U glasnom joj disanju
čujem kako se preslaguje nebo
i kako se jata ptica križaju
negdje nad Atlantikom.

Smrt je bezbolna
kada je kraća od misli
i brža od čiope.
Recimo, kao hici Franza Ferdinanda
koji su tijekom 1913.
uspavali
više od 5000 jelena.

U pauzi između dva okidanja
puno ruža ruža
u ružičnjaku
puno latica
među jelenskim rogovljem.

U pauzi između trena smrti
i vijesti bližnjima
mumificirana samoća bića.

Kao recimo, osamljenost Principove ruke
između vidovdanskog pokreta
i gangrene okrunjene amputacijom
1916. u Terezinu.

Crna ruka.

Smrt je sinegdoha, mislim,
i slušam kako se u sasušenim plućnim opnama
preslaguje nebo
sporije od pupanja najprkosnije ruže
u vrtu Franza Ferdinanda.

Andrijana Kos Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija iz hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je interesima najviše usmjerena suvremenoj književnosti. Objavila je pedesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te dvije znanstvene knjige: Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.) i Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.). Autorica je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat (Grad Čakovec, 2008.), Lunule (Disput i DHK, Zagreb, 2012., nagrada „Dobriša Cesarić“), Teleidoskop (HDP, Zagreb, 2018., finale nagrade „Ivan Goran Kovačić“) te Stepenice za Stojanku K. (V.B.Z., Zagreb, 2019., finale nagrade „Fran Galović“). Pjesme su joj prevođene na makedonski, slovenski i mađarski jezik te objavljivane u brojnim domaćim i stranim časopisima. Članica je Hrvatskog društva pisaca (HDP) i Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti (HIDK).

VANDA MIKŠIĆ

odjeću ti dah svoj dajem

ja te vedrim i oblačim
pa te svlačim
još te vedrim
među bedrim ali njišem
dok te jedrim
pa te kačim
ja ti značim dok
po njedru ti haračim
ja te vedrim i oblačim
zato hladna nemoj biti
umorom se ne opiri
ne inati mi se svačim
ja te vedrim
ja ti značim
za bok tvoj te
dok privlačim
u namjeri da ga tlačim
teretom sveg tijela svoga
da te sedrim
na tvom sedlu
sadam ja sam
i tvoj sodom
ti me prskaš svojom vodom
ja u grču svu te pamtim
i zrakom se tvojim zračim
dok ti dišeš
dahom mojim

Vanda Mikšić (Šibenik, 1972) pjesnikinja je, prevoditeljica, sveučilišna profesorica i znanstvenica. Autorica je knjige Interpretacija i prijevod (2011), uz Mirnu Sindičić Sabljo suautorica knjige Onda sam to ja. Izbor iz suvremene frankofonske kratke proze (2020). U Hrvatskoj je objavila tri knjige poezije i poetične proze: Diši kroz masku, diši normalno (2012), Fragmenti o bacanju kamena (2015), Moglo bi sve biti (2019); u Francuskoj su joj izišle tri zbirke pjesama u prijevodu, kao i dvojezični bibliofilski naslov Vaisseaux / Žile i knjiga pjesama Des transports sa Jeanom de Breyneom s tekstovima izravno napisanim na francuskom jeziku. Pjesme su joj prevođene i na makedonski i turski jezik. Dosad je s talijanskog i francuskog prevela šezdesetak djela (proza, poezija, književna teorija, filozofija, publicistika, knjige za djecu), a prevodi i hrvatsku suvremenu poeziju na francuski. Za svoj prevodilački rad višestruko je nagrađivana.

MARIJANA RADMILOVIĆ

Skriveni trag

Sjedile smo u polju i slušale ptice.
U njihovoj pjesmi kljucao je plašljivo
jedva čujni glas, neuhvatljivim mrmorom
tolikih glasova, još i sada ih razaznajem
i skupljam posvuda, dok skrivaju svoj trag,
pod njihovom nečujnom jekom,
naslućujem kako si mi vjerovala
da su to morale biti uvijek iste ptice.
Ali glasovi dozivaju druge glasove,
zemlja jedva diše pod nebom što je pritišće
i doziva vjetar, prazninu, izdisaj.
Vrijeme se omata oko svoje sjene
i doziva samo sebe. Gazimo po širokoj,
otvorenoj brazdi, promrzlim rukama
kruniš klip kukuruza i bacaš ga pticama,
najglasnija među njima, kričiš i trčiš uokrug
kao bezumna, radosna životinja.
Sve što ponovimo, izgubimo,
ne govorimo o tome, strpljive smo,
pred nama su izdužene sjene i kanali puni vode.
Voda doziva drugu vodu,
spora i teška od svoga muljevitog dna.
Ptice dozivaju druge ptice.
Trčimo s jednoga kraja na drugi
i mjerimo koliko nam je potrebno.
Na sredini zemlja je najtoplija,
uranjamo vlažna, blatna stopala,
ukopavamo se kao dvije lakovjerne životinjice.
Pod strništem plamte nevidljive vatre,
oko slamnatog strašila krug se zatvara,
njegova pernata duša gnijezdi se u nama,
treperimo, zračne i lagane, kako si samo lijepa,
tvoja kosa klizi kroz svilu sjećanja,
otkidaju se listovi kalendara,
staro i prašnjavo vrijeme leti na sve strane,
prekriva te njegov sipki prah.

Marijana Radmilović rođena je 1971. godine u Vinkovcima. Osnovnu i srednju školu polazila je u Vinkovcima, a studij hrvatskoga jezika i književnosti završila je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku. Kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti radi u Ekonomskoj školi u Vukovaru. Živi u Osijeku. Piše pjesme, priče te pjesme i priče za djecu. Dosad je objavila tri samostalne zbirke poezije: Portreti nepoznatih žena (1998.), Bolest je sve uljepšala (2003.) i Putovanje oko tijela (2019.). Za zbirke poezije dobila je sljedeće nagrade: Nagrada Ivan i Josip Kozarac, Nagrada Dobriša Cesarić, Nagrada Kvirin za mlade pjesnike te nagrada Duhovno hrašće.

NADA TOPIĆ

Otac, kartonska kutija 

Otac čuči u kartonskoj kutiji
na vrhu ormara
Čuči i čeka
da netko dođe
da podigne poklopac
i ode

Onda će ustati
izravnati leđa
i kihnuti
zbog prašine na obrvama
i na kosi

Nazdravlje, oče!
Živio!

Tako ćemo reći
iz susjedne sobe
njemu mrtvome

Živio!

Nada Topić (Split, 1977.) objavila je zbirke pjesama Svetac u trajektnoj luci (2005.), Meteorologija tijela (2015.), Bezbroj i druge jednine (2017.), Otac (2019.) i Sestra (2020.), slikovnicu Kako se rodila roda (2007.), zbirku kratkih priča Male stvari (2016.) i lirsku prozu Stope u snijegu (2019.). Doktorirala je u području informacijskih i komunikacijskih znanosti i autorica je znanstvene monografije Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja (2017.). Živi i radi u Solinu.

MARTINA VIDAIĆ

BERAČICA MASLINA:

Koncentriraj se, plode,
sad mi treba malo sirove nježnosti,
nikakve ljubavi, ne, ne, ništa okrutno,
samo čisto poštovanje tijela,
poput masaže,
ili pripreme pokojnika

Neka ulje nikad ne napusti mog djeda,
mislim dok gledam berače po poljima
koji nespretno imitiraju
onaj pokret prstima kojim je istovremeno
trgao i tražio oprost od grana

Mene se danas stablo želi otresti,
vratiti strukturu
prije no što ojača vjetar
koji već donosi pravedni sjever
(Kamenje, oštro u tami, jedva čeka)

Još malo pa će biti
kraj svakom sabiranju, plode,
koncentriraj, koncentriraj se,
dolazi vrijeme kada će staviti ruke u koprive
biti jedini način
da se čovjek opusti

Martina Vidaić (Zadar, 1986.) do sada je objavila zbirke pjesama Era gmazova (nagrada Goran za mlade pjesnike; SKUD IGK, Zagreb, 2011.), Tamni čovjek Birger (finale nagrade Janko Polić Kamov; VBZ, Zagreb, 2016.) i Mehanika peluda (Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju zbirku pjesama u dvogodišnjem razdoblju; HDP, Zagreb, 2018.) te jedan roman, Anatomija štakora (Naklada Ljevak, Zagreb, 2019.).

 

Foto: Unsplash, Pexels