Utjelovljena ljutnja kao izvor ženske snage

Sve emocije i sva stanja su u svojoj suštini duboka tjelesna iskustva koja se nepogrešivo očituju u našoj fiziologiji.

U promjeni obrasca disanja. U ubrzanom lupanju srca. U znojnim dlanovima. U suhim ustima. U trncima po rukama ili nogama. Vidljiva su i u posturi i kretanju našeg tijela. U pognutoj ili uzdignutoj glavi. U podignutim ili spuštenim ramenima. U izbačenom ili uvučenom prsnom košu. U nogama koje žustro jure prema naprijed ili lagano kroče tlom. A fizička manifestacija svake od tih emocija i svakog od tih stanja razlikuje se od tijela do tijela.

Utjelovljena ljutnja

I ljutnja tu nije iznimka.

U mom se slučaju vilica stisne, a nosnice prošire. Srce mi počne ubrzano kucati i postaje izvorištem toplinskog vala koji munjevitom brzinom putuje prema mojim rukama, mobilizirajući ih za reakciju borbe. No, dlanovi mi ostaju ledeni. Sve dok ne aktiviram gornji dio tijela usporenim činjenjem polaganog, ali čvrstog fizičkog pokreta kojim simuliram odgurivanje nekoga ili nečega od sebe. Time ne samo da dopuštam ionako pokrenutoj energiji da dovrši započeto, već i proživljavam iskustvo postavljanja jasne fizičke granice koja me štiti od onoga što je moj živčani sustav percipirao kao prijetnju njegovoj sigurnosti. Jer iako sam sama i objektivno potpuno sigurna u svoja četiri zida, moj sustav je spomenutom aktivacijom reagirao na nešto što sam u tom trenutku pogledala, pročitala, čula. Ili je tek sada, u sigurnosti moga doma, osjetio da može iz sebe otpustiti i kroz sebe propustiti naboj koji sam brže-bolje zatomila dok sam jučer, prekjučer, prije par tjedana bila u interakciji s ljudima koji su ga potaknuli. Nebitan je uzrok, jer fiziološka reakcija je ista, kao i popratna potreba tijela da odgurivanjem nečega od sebe napravi jasnu granicu.

No, mom sustavu to nije dovoljno da bi metabolizirao energiju ljutnje. Ubrzo osjetim vatru u grlu, a kada pogledam u ogledalo, primijetim crvenu mrlju na sredini vrata. Tada spoznajem da postoji zvuk koji želi proći kroz taj prostor kako bi se naboj do kraja otpustio. Ponekad su to riječi koje su predugo čamile neizgovorene, a nekad su to zvukovi poput režanja. Pokatkad je oboje. Ali jedini način da me ljutnja ne preplavi i ne izuje iz cipela je taj da ostanem prisutna s promjenama koje se događaju u mom tijelu. Da zastanem i primijetim što je sada drugačije. Da osjetim tlo pod nogama i reorijentiram se u prostoru i vremenu ako mi senzacije postanu preintenzivne ili ako vidim da ne mogu biti prisutna s onim što se u meni događa. I sve to činim polako, pomno i znatiželjno.

Znati prigrliti ljutnju i pretvoriti je u snagu

Moj cilj nije naprasito „izbaciti ljutnju“, nego istinski biti tu s njom. Svim osjetilima i svom raspoloživom sviješću biti tu za iskustvo koje se odigrava u mojim stanicama i prostoru između njih. Jer samo ako sam istinski tu mogu popratiti način na koji senzacije cijelo to vrijeme migriraju kroz tijelo, mijenjajući oblik, intenzitet i kvalitetu. Mogu primijetiti kako mi se dlanovi griju, kako se dotadašnja vatra u mom grlu pretvara u lagani, jedva tinjajući plamen i kako mrlja na mom vratu nestaje. Tek tada opažam još nešto: odjednom stojim malo uspravnije, osjećajući kako me tlo pod nogama podržava, dok stabilna struja energije ravnomjerno kola mojim tijelom. Pogled mi je ozbiljan i odlučan, ali ne hladan i neprobojan. Moja životna sila stoji mi na raspolaganju, omogućujući mi da se pokrenem ako tako odaberem ili da ostanem na mjestu ako mi je tako ipak draže. Osjećam da imam izbor. Osjećam se budno. Osjećam se živo. Upravo sam utjelovila zdravu ljutnju (ne agresiju). I dopustila si vidjeti što mi ona donosi. Izbor, budnost, živost.

Dok sam pohađala glumački studio i trenirala tjelesno-orijentirane glumačke tehnike, imala sam neometan pristup energiji ljutnje. Ako bi scena zahtijevala sukob, a partneri i ja bismo ga uspjeli oživotvoriti, oduševljeno bismo si čestitali jer smo zajedno, praktički ni iz čega, kreirali nešto sirovo i istinito. Zato smo i bili tamo – kako bismo stvarali autentičnu ekspresiju života. A razlog zašto smo mogli (naučiti) neometano upogoniti našu ljutnju i gospodariti njome bio je taj što je glumačka trenerica opetovano stvarala siguran prostor za to. Ne samo da je bilo sigurno osjećati i izraziti ljutnju – bilo je dobrodošlo. Kontakt s vlastitom energijom ljutnje u prisustvu drugih bića nije imao nikakve negativne posljedice. I moj je živčani sustav to osjećao, premda ja to tada nisam kognitivno shvaćala.

Također nisam razumjela koje su to točno negativne posljedice zbog kojih mi nije bilo jednako lako izraziti ljutnju prema ljudima u „stvarnom životu“ – prema onima kojima sam dozvoljavala da mi opetovano prelaze granice. Danas iskustveno znam: kada dopustim energiji ljutnje da teče kroz mene i kada se povežem sa snagom, stabilnosti i odlučnosti koje ona nosi sa sobom, osjećam da me drugi percipiraju kao prijetnju. A ako sam doživljena kao prijetnja (nečijoj dobrobiti, nečijem egu, nečijim uvjerenjima, nečijoj slici o njima samima), ljudi će ili uzvratiti natrag…ili ustuknuti, povući se, uskratiti mi nešto što potrebujem, a potencijalno i otići. A ako me se ostavi, moja sigurnost je ugrožena. Ovo nema nikakve veze s racionalnim razmišljanjem i zaključivanjem – to su naši instinkti za preživljavanje na djelu. Jer izopćenost iz plemena oduvijek je jamčila smrt. Stoga nimalo ne čudi da smo oduvijek birale pripadnost plemenu nauštrb autentičnosti.

Ljuti me što i dalje živimo u društvu koje indoktrinira nas žene da se odreknemo svoje ljutnje i time ostanemo na razini pokornih i poslušnih curica. A mi na to pristajemo kako nas se ne bi doživjelo kao prijetnju i kako posljedično ne bismo izgubile kontakt s drugima. Mi na to pristajemo kako bismo se zaštitile od odbacivanja i gubitka. Ljuti me što i dalje živimo u patrijarhatu u kojem, da bismo zagarantirale svoju sigurnost (a samim time i svoje preživljavanje), mi žene hodamo svijetom odsječene od te jako vrijedne emocije i svog potencijala koji se u njoj krije. Pa se smješkamo i kimamo glavom, a najradije bismo vrisnule. Šutimo i činimo sve kako bismo bile što manje i što ne vidljivije dok nam srca luđački lupaju, a vilice nam se stišću. Slušamo mizogine komentare o „hormonalnim luđakinjama“ te im se možda i priključujemo kako bismo dokazale da mi „nismo takve“ i time nastavile pripadati. A naša ljutnja tinja u nama, moleći nas da se s njom povežemo.

Kako bismo mogle osjetiti koje su nam granice (fizičke, emocionalne, materijalne) i napokon ih naučile postavljati. Kako bismo se pokrenule i rekle „ne“ svemu što nam ne služi i svima koji nas ne poštuju. Kako bismo se mogle zaštititi od onoga što ne želimo. Kako bismo prepoznale nepravdu ako joj svjedočimo ili je doživljavamo. Jer naposljetku, kada počnemo biti prisutne sa svojom ljutnjom, kada si dozvolimo osjetiti i izraziti je, ona će nam se pokazati kao neizostavni rukavac naše životne energije koji nam omogućuje da se osjećamo živo, da odlučno krenemo u smjeru onoga što želimo i da suvereno stanemo iza svake odluke koju donesemo.

Koraljka Suton

– Kao praktičarka PEAT sistema i NLP-a, reiki učiteljica te edukantica Somatic Experiencing terapije (tjelesni pristup radu s traumatskim nabojem) pomažem drugima da nježno prigrle i obgrle odbačene dijelove sebe. Uz to sam anglistica i germanistica koja vjeruje u ljekovitost riječi, a kao filmska esejistica pišem o filmu kroz prizmu osobnog razvoja. Već dugi niz godina bavim se plesom, a šest godina sam provela u glumačkom studiju istražujući povezanost tijela, emocija i glasa kroz glumačke tehnike. Strastveno zagovaram povratak tijelu kao nepresušnoj riznici mudrosti u kojoj se krije ključ individualnog i kolektivnog iscjeljenja.

IG @koraljka_suton

Foto: Pexels