Kristina Andlar: Ljudskost je sad jedino što motivira da se nastavi dalje

 

Kristina Andlar je profesorica sociologije i filozofije i diplomirana knjižničarka, zaposlena na radnom mjestu knjižničarke Srednje škole Petrinja. 

Zaljubljena je u glazbu, knjigu, film, aktivizam i jogu. Obožava šetnje sa sinom Pavelom i psom Mirkom. Bavi se pisanjem, fotografiranjem, jogom i poticanjem mladih na aktivističko djelovanje putem medija dokumentarnog filma. Objavljena je u časopisima „Riječi“ i „Tartajun“. Godinama održava Tumblr blog na kojemu objavljuje svoje fotografije i poeziju.

2013. godine pokrenula je videoaktivističku skupinu Srednje škole Petrinja. S istom skupinom bavila se istraživanjem predrasuda i proučavanjem društveno važnih tema koje obrađuju snimanjem kratkih dokumentarnih filmova. U svom radu fokusirani su na umjetnički izričaj koji se bavi stvarnim problemima zajednice. Prvi dio trilogije Urbex prikazan je na karlovačkoj Filmskoj reviji mladeži i Four River Film Festivalu 2015., a druga dva dijela 2016., kada je film Urbex 3: Ruševići osvojio prvu nagradu velikog žirija u kategoriji slobodnog stila.

Uz to, školske godine 2015./2016. videoaktivisti su svoje filmske uratke prijavili i na Filmsku smotru školskih filmova: Split, Star Film Festival (Sisak), One minute Film Festival (Požega), Etno Film Festival (Rovinj), International Youth Film Festival, Extramadura (Španjolska), First Cut Film Festival, Cork, (Irska), kao i na HRT-ovu emisiju Ni da ni ne.

Osim videoaktivističke skupine u knjižnici su se provodile radionice kreativnog pisanja, oformljen je čitateljski klub učenika SŠ Petrinja, organizirani su razni umjetnički događaji koji su pratili veće manifestacije, kao Mjesec hrvatske knjige, Noć muzeja.

U razornom potresu koji je pogodio Petrinju koncem prošle godine Srednja škola Petrinja ozbiljno je stradala. Zamolili smo Kristinu da nam kaže kakvi su prvi dojmovi, kako dalje s obrazovanjem, kako pomoći djeci da prebrode ovu traumu. Što nam je odgovorila pročitajte u nastavku.

Kristina Andlar

Još 2013. pokrenula si Videoaktivističku skupinu Srednje škole Petrinja gdje si s učenicima involviranima u projekt upozoravala na katastrofalno stanje petrinjskih neodržavanih ruševina. Nakon razornog potresa 29. prosinca centar Petrinje je potpuno uništen. Koji su tvoji dojmovi sada? Može li se Petrinja dići iz pepela?

Trenutno si dopuštam imati sve moguće reakcije i stanja, jer ih je teško kontrolirati. Moji su dojmovi još uvijek prilično potisnuti, okupiram se poslom, pomažem koliko i kako mogu u datoj situaciji. To me drži fokusiranom na sad i ovdje. Svatko reagira na svoj način i nema nijedne nenormalne ili neprilične reakcije. Izmjenjuju mi se oprečna mišljenja, u jednom času vjerujem kako je razvoj Petrinje moguć i dohvatljiv, a u sljedećem trenutku sam pesimistična zbog prošlosti i njenih obrazaca u kojima smo dugo živjeli. Dio mene je idealističan, možda i utopijski jer ne vjerujem u obnovu, ta riječ označava stagnaciju i nedjelovanje, već u razvoj tako da grad Petrinja bude ono što nikad nije bila. Odnosno da cijela županija ne bude više simbolom siromaštva, ratnog profiterstva, zanemarenosti. Ona zaslužuje i trebala bi postati prostor oslobođen pdv-a, prva fronta Europe zbog svoje povijesti na koju se lako zaboravlja, platforma mladih i poduzetnih ljudi punih konstruktivnih ideja i rješenja. Voljela bih da se omogući svijetu i Europi da nam daju samo najbolje i najkvalitetnije projekte i realizaciju. Ne želim obnovu nego razvoj. Zamišljam samoodržive društvene objekte, biciklističke staze, škole i vrtiće 21. stoljeća, sportske dvorane, zamišljam uređene kuće i okućnice i u svemu tome zamišljam sretne stanovnike.

Ratno si dijete Petrinje. Možeš li povući paralele s ratnim stanjem i trenutnom situacijom?

Teško je ne usporediti katastrofu s onom ratnom iako su sasvim druge okolnosti. Kod nas je katastrofa redovno stanje. Navikneš se na nju kao i na mnoge druge stvari. Mi s ratom i njegovim posljedicama živimo više od 20 godina pa ovo poetično može ispasti kao kulminacija akumuliranog stanja. Potres je najveća biološka opasnost po čovjeka i od njega se čovjek ne može sakriti niti pobjeći kao u ratu. Ali se može vratiti i ostati, djelovati na licu mjesta koliko i kako se može. Nesebične su geste na sve strane i svima je jasno što radi zajedništvo ljudi. Ljudskost je sad jedino što motivira da se nastavi dalje. Ali život ide dalje, mnogi će se naviknuti na novonastalo kakvo ono god bilo, ali bojim se da su ljudi sve umorniji i da će većina ipak otići.

Unatoč empatiji i zajedništvu te pomoći sa svih strana, vjerujem da ljudi iako suosjećaju s tragedijom teško mogu istinski znati što znači izgubiti grad koji je utkan u tvoje kosti. Možeš li probati našim čitateljima dočarati kakav je to osjećaj.

Čovjek se ne može nositi s nekim događajem, ako mu se on osobno nije dogodio. Ne bi niti trebalo pokušavati predočiti ikome stanja užasa I kaosa, izbezumljenosti i neizvjesnosti, straha i panike. Osobno me u ovim trenucima proganja moja dugogodišnja ljutnja na grad. Ona je znala eskalirati i verbalno gdje bi prizivala razne katastrofe i ništavilo samo da se ovo jadno učmalo stanje završi i da sve što podsjeća na rat i nazadovanje propadne. Dijete mi je par minuta nakon potresa reklo „Mama tebi se ostvarila želja, htjela si da se otvori velika rupa i da u nju propadne grad.“ Sad znam da su te riječi bile izraz moje vlastite nemoći i neke sulude ljubavi prema gradu u kojem sam ipak unatoč svemu ostala svih godina. Kad nekog jako voliš, i ono ti cijelo vrijeme ništa ne daje niti uzvraća na bilo koji način, dođu trenuci rezigniranosti u kojem poželiš da se nešto grozno dogodi, a zapravo to uopće ne želiš.

Kao profesorica i osoba koja radi sa srednjoškolskom djecom što misliš da je sada nužno napraviti kako bi djeca sa što manje trauma prošla kroz ovo teško razdoblje?

Svakom školskom djetetu je najvažnija njegova ekipa, njegov razred i njegova škola. Osjećaju ih kao centar svijeta, mjesta za lijepo i ugodno. Uz obitelj i dom kao sigurna mjesta, potreban im je i ovaj u kojem se razvijaju i mijenjaju i odrastaju. Povezivanje s ekipom iz razreda, škole, ulice je ono što mladim ljudima preusmjerava misli s trauma, njihovi razgovori, njihova zezanja, druženja. Mladi puno lakše prolaze kroz traumatična iskustva kada imaju svoje prijatelje koji prolaze kroz isto.

Što će po tebi sada biti najveći izazovi u uspostavi normalnog sustava obrazovanja u potresom pogođenom kraju? Imate li kontakt s Ministarstvom znanosti i obrazovanja?

Srednja škola Petrinja ima entuzijastičnog i afirmativnog ravnatelja koji od prvog dana svakodnevno motivira svoje zaposlenike, djeluje na svim otvorenim poljima, ne posustaje ni trena u kreiranju bolje perspektive i vizije. Brzo smo nakon potresa pokrenuli legalnu i transparentnu platformu za doniranje sredstava za izgradnju nove škole. Svaka donacija je važna i neizmjerno smo zahvalni svakoj uplaćenoj kuni, euru, dolaru. Cilj je u što kraćem roku postaviti temelje za modularni objekt u kojem bi naši učenici nastavili svoje školovanje. Suradnja s Ministarstvom je uspostavljena i u kontaktu smo.

Linkovi za donacije: ss-petrinja.hr i Srednja škola Petrinja

U tvojoj knjižnici su se provodile i radionice kreativnog pisanja, razni umjetnički događaji, oformljen je čitateljski klub učenika… Knjižnica je bila srce škole. Kako sada dalje kada škole fizički više nema?

Knjižnice su diljem svijeta mjesto slobode i osobnog razvoja. Kada sam u prilici raditi s djecom, cilj mi je da se bez obzira na svoje razlike, strahove, strepnje u njoj osjećaju ugodno i da imaju pravo na riječ i na ideju. Njihova kreacija je beskrajna kada osjete vašu otvorenost i spremnost na igru. Voljela bih da je više takvih mjesta u gradu, voljela bih imati takav grad, onaj u kojem su mladi entuzijasti čiji se glas čuje, a stari stup koji omogućuje razvoj ideje. Trenutno mogu biti samo virtualna knjižničarka i profesorica i s te izmještene pozicije nastaviti raditi kao i dosad. Spremna sam na sve što donose naredni mjeseci.

Jesi li u kontaktu sa svojim učenicima? Kako oni proživljavaju ovo razdoblje?

Pandemija nas je sve ubacila u „njihov“ svijet, online je učenicima prirodan način. Naučili smo iskoristiti prednosti tehnologije, ali smo se i prisjetili koliko nam je važna socijalna interakcija uživo. I jedni i drugi smo profitirali. Možemo reći da je to bila kriza prije konačne krize u kojoj se odvila digitalna transformacija, ali i osviještenost koliko nam je važno da se ponekad zagrlimo. Taj uvod nam omogućava da smo i dalje svi u kontaktu, da možemo jedni do drugih makar putem ekrana. To mi je izrazito drago, jer u ovom času u kojem smo svi preosjetljivi, ne bih mogla podnijeti osjećaj da smo osim škole, izgubili i učenike.

Osobno se često čujem s bivšim učenicima, nekadašnjim članovima videokativističke grupe, jer smo ostali mala intimna zajednica cijelo vrijeme i koji sada kroz svoje razne akcije djeluju i anticipiraju ono što smo pokušavali nekada dati do znanja gradskim i državnim aparatima. Za sve ostale učenike škole saznajem od njihovih razrednika.

U čemu sama trenutno pronalaziš snagu i utjehu?

U onome kao i do sada. To su obitelj i prijatelji. Pas. Joga. I uvijek glazba. Najviše su me dirnule reakcije ljudi od kojih sam to najmanje očekivala i koji su relativno novi u mom životu. Podrške je jako puno, smijeha također, kao i usmjeravanja misli i pažnje na obične životne stvari koje nisu potres ,jer vrijedi živjeti.

Iz samog srca Petrinje upućena si u pravo stanje na terenu. Što bi savjetovala nekome tko želi pomoći?

Pomoć će trebati jako dugo nakon što se ljudi elementarno smjeste pod krovove i sigurno mjesto. Pravi životni problemi će tek izaći na vidjelo nakon što se sumira šteta ne samo materijalna, već i gubitak poslova, iseljavanje, i suočavanje sa životom koji kreće ispočetka. Savjetujem ciljanu pomoć, mnoge obitelji je trebaju, te ulaganje u sve škole i vrtiće u županiji koji su stradali u potresu.

Priželjkujem projekte kontinuiranog razvoja, one koji će trajati kad zaboravimo potres, stvarne projekte koji ne služe umirivanju savjesti nego vjeruju u ljude kojima su namijenjeni.

I za kraj, što za tebe znači biti dobro?

Trenutno se dobro naspavati i najesti.
Biti dobro znači biti živ i zdrav.
I da su to svi koje volim.

 

U seriji intervjua s potresom pogođenog područja Sisačko-moslavačke županije do sada smo razgovarali s:

Daniel Berdais: Sisačko-moslavačkoj županiji nije potrebna obnova, već kompletna revitalizacija

Maša Radišić: Nama budućnost dolazi stihijski, zaboravljajući da je danas jučer od sutra!

 

 

Indira Juratek

 

Foto: Klara i Lovro Berdais